TRI RATNE PRIČE
NISU OVO NA ŽALOST JEDINI PRIMJERI ZLOČINA POČINJENIH NAD CIVILIMA OD STRANE MONSTRUMA IZ SVE TRI “KONSTITUTIVNA” NARODA. MNOGI OD VAS ZNAJU I ZA DRUGE, TEŽE ZLOČINE OD OVIH I NIJE CILJ NI BIO PRONAĆI NAJSTRAŠNIJE PRIČE NEGO UKAZATI NA ČINJENICU DA SU NEKI OD PRESUĐENIH, DANAS U VRHU VLASTI I ŠTO JE NAJGORE, NAJVEĆI BROJ ZLOČINACA NIKADA NIJE ODGOVARAO NEGO SU PRIPADNICI POLICIJE, TUŽILAŠTVA, SUDA, SKUPŠTINE ITD. TAKVI KAKVI SU UPRAVO POTREBNI MAFIJAŠKIM REŽIMIMA ZA PLJAČKU I LIKVIDACIJE NEPODOBNIH I DANAS, GODINAMA POSLIJE RATA…
Napomena: Kompletne tekstove možete pročitati preko linkova ispod izdvojenih djelova.
Novi direktor Toplana Sarajevo: Presuđeni zločinac koji je u ratu naredio likvidacije Srba i Hrvata…
Uz prethodni dogovor sa Zornićem, Ismetu Tinjku, Mirsadu Ašaniju i Amiru Husiću je naređeno da Jagodu Janković odvedu iz pritvora kojim je upravljao Zornić, te su je “automobilom marke GOLF, u kojem su govorili da je vode na razmjenu na Grbavicu, dovezli do napuštene i izgorjele kuće u ulici Varaždinska 34, uveli je u kranju prostoriju, te kada je ona zakoračila u prostoriju, Ašani Mirsad koji se nalazio iza nje iz ranije repetiranog pištolja marke TT ispalio jedan hitac u predjelu glave”.
Identična situacija uslijedila je i sa Sretenom Ninkovićem. Njega je ubio Izet Tinjak. Nakon što su “završili posao”, Zornićevi vojnici su ubijene polili benzinom te ih spalili.
“Nakon što je buknuo plamen, napustili su ovo mjesto i vratili se u prostorije VI Brdske brigade gdje su Zornića izvijestili da su uradili što im je bilo naređeno”, navedeno je u presudi.
Ista grupa, 7. decembra 1992. godine u kuću u Varaždinskoj ulici odvela je Slovenca Jovana Popovića. I njega su ubili na identičan način. Nakon obavljenog posla, Enver Džanko i Izet Tinjak su otišli i u stan Josipa Gogala, tada direktora Republičke uprave za prihode i budžet. Gogalo je bio član HDZ-a BiH. Njegova supruga Zorica Gogala tada je sa djecom bila u Sloveniji.
“Prema pričanju očevidaca uhapšen je i odveden u prostorije vojne policije koje su bile u podrumu naše zgrade, kada se vraćao s posla i kada je reagovao na hapšenje našeg komšije Jovana Popovića. Nakon toga su ga naprije odveli u stan kojeg su pretresli, a vrjednije predmete odnijeli”, piše nam Zorica Gogala, penzionisana sutkinja Suda BiH i Vrhovnog suda FBiH.
Josip je prethodno mučen, a onda je odveden u kuću u Varaždinskoj ulici. Tamo su mu pucali u glavu.
“Strašno je to”, reći će nam Enver Zornić nakon što smo mu pročitali detalje presude kojom je upravo on osuđen na deset godina zatvora jer je formalno rukovodio jedinicom koja je u naselju Hrasno brdo pljačkala, mučila, ubijala i spaljivala nebošnjake.
Ali ta osuđujuća presuda zbog svirepih ubistava Zorniću ne predstavlja problem da obavlja funkciju direktora Toplana, na koju je postavljen uz prethodnu saglasnost Vlade Kantona Sarajevo…
https://zurnal.info/novost/22417/presudeni-zlocinac-koji-je-u-ratu-naredio-likvidacije-srba-i-hrvata
Priča o Edinu Salahareviću: Kako je u Vlasenici ubijen najbolji mladi košarkaš bivše Jugoslavije…
I kada bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si – priča nam Nedim.
Slično je govorio i ostali ološ i ljudski šljam, koji tih godina Salahareviću nije mogao ni čuvati i dodavati peškire u Vlasenici. Tek su ga mogli gledati na parketu i s tribina se diviti njegovom košarkaškom umijeću.
Porodica Slaharević je od maja do septembra bila u kućnom pritvoru. Lokalni zlikovci, dojučerašnje komšije, maltretirali su i ubijali Bošnjake.
– Noć prije ubili su sve u mahali do nas. Onda su krenuli na našu mahalu. Bilo ih je sedam-osam, ulazili su u kuće i ubijali. Mogli smo ostati ili ići u logor Sušica. Otišli smo u logor – priča nam Nedim.
Tada je posljednji put vidio brata i oca. Rastali su se 11. ili 12. septembra. Nedim će rastanak ispred logora vječno pamtiti.
– Ta slika mahanja ispred metalnih vrata ostat će vječno u mojim mislima. Na njemu je bio gornji dio trenerke Slobode, a donji dio, jedna plava trenerka, od Košarkaškog kluba Boksit iz Vlasenice, za koji je nekad igrao. I na nogama su mu bile bijele Nike patike. To je bio neki prvi primjerak Jordanki – priča nam Nedim.
On i majka su prebačeni u Kladanj, a babo i Edin su ubijeni u logoru Sušica. Kasnije je čuo da je najbolji mladi košarkaš u bivšoj Jugoslaviji ubijen nakon mučenja i premlaćivanja.
Edin je pronađen i identifikovan 2009. godine.
Ukopan je na mezaru Rakita u Vlasenici. Kosti babe još traži.
Nedim nam priča da je njegov brat došao u Vlasenicu da se odmori, uživa u bajramskim radostima, a nakon toga otputuje u Beograd na pripreme juniorske reprezentacije, koja je trebala igrati kvalifikacije za Evropsko omladinsko prvenstvo u Poljskoj.
– Ali, tih dana su počeli postavljati barikade, i na izlazu prema Zvorniku, i na izlazu prema Tuzli. Kada god smo pokušavali da izađemo kao cijela porodica, mi smo vraćani nazad. I kada su puštali na početku, mi smo vraćani. Ili, puste sve nas, a ne puste njega i oca. Uglavnom, njega nisu puštali nikako – priča nam Nedim.
Situacija u Vlasenici je postajala sve gora. Ulaskom Novosadskog i Užičkog korpusa, uz pomoć lokalnih Srba, Vlasenica je zauzeta 21. aprila. Poslije 15. maja, prisjeća se Nedim, „nastao je džehenem“.
– Bili smo u kućnom pritvoru. Edu je tada pokušavao izvući Košarkaški savez Jugoslavije, Crvena zvezda i Sloboda putem svojih veza. Ali, bezuspješno. Kada su ih ljudi zvali i kontaktirali s njima, nema šta nisu govorili – priča nam Nedim.
Tada je, govori on, Branislav Drakulić, predsjednik suda u Vlasenici, izgovorio poznatu rečenicu: Kakvi ste vi Srbi kada se toliko borite za jednog muslimana?!
– On je to rekao ljudima koji su s njim kontaktirali i tražili da puste Edu. Tada je pred mojom majkom kazao: Nisam ja znao da mi imamo takvu zvjerku u ovom momentu ovdje – govori nam Nedim.
HVO je pobio 116 ljudi i spalio Ahmiće…
U petak, 16. aprila, u 5.30 ujutro, HVO je istovremeno napao naselja Vitez, Stari Vitez, Ahmići, Nadioci, Šantici, Pirići, Novaci, Putiš i Donja Večeriska. Hrvatski stanovnici tih sela su pravovremeno upozoreni o napadu, a neki su čak i sudjelovali u njemu. Hrvatske žene i djeca su evakuirani dan prije borbi.
Tog jutra, HVO vozila blokirala su glavne ceste, a napad je započeo sa tri strane kako bi se stanovništvo u bijegu usmjerilo prema jugu gdje su vojnici čekali i pucali na ljude. Male skupine od oko pet do deset vojnika išle su od kuće do kuće, palili ih te ubijali ili tjerali mještane. Na kraju, Ahmići su teško razoreni. Ubijeno je 116 osoba, od čega su 32 bili žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina.
Dvije lokalne džamije su uništene eksplozivima.
Prema Centru za ljudska prava u Zenici, od 200 bošnjačkih kuća, spaljeno je njih 180.
Počinitelji su bili pripadnici sljedećih jedinica: Anti-teroristička bojna Vojne Policije HVO-a “Jokeri”, Viteška brigada HVO-a, PPN Vitezovi te brigada “Nikola Šubić Zrinski”.
Za ovaj zločin osuđeni su: Dario Kordić (25 godina zatvora), Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić osuđeni su na zatvorsku kaznu od 6 do 10 godina zbog sudjelovanja u napadu, no pravomoćnom presudom su 2001. oslobođeni krivnje. Drago Josipović dobio je 12, a Vladimir Šantić 18 godina zatvora. Dragan Papić oslobođen je krivice.
S porukom “Da se ne zaboravi i ne ponovi”, u selu Ahmići kod Viteza danas će biti obilježena 25. godišnjica stradanja 116 civila bošnjačke nacionalnosti.
U Udruženju građana žrtava rata “16. april” ističu kako tijela svih žrtava još nisu pronađena…
http://cenzura.ba/godisnjica-zlocina-hvo-je-pobio-116-ljudi-i-spalio-ahmice
IZ MEDIJA
