AKTUELNOSTI REGION 

DVIJE ŽIVOTNE BITKE

Otac ubijenog Davida postao je centralna figura banjalučkih okupljanja. Građani u njemu vide osobu koja zbog ljubavi prema sinu može utrti put promjenama u BiH…

 

Kada na Google ukucate “ko je dav”, servis vam nudi da saznate ko su  David i Davor Dragičević, te u kakvoj su oni vezi s grupom “Pravda za Davida“. Inicijativa koja je obuhvatila cijelu Bosnu i Hercegovinu, ali se proširila i na region, kao i na dijasporu, okupira pažnju javnosti puna tri mjeseca. David Dragičević (21) nestao je u noći između 17. i 18. marta ove godine u Banjaluci. Iz porodične kuće otišao je u grad i više se nije vratio. Njegov otac primijetio je nestanak u rano jutro, a pošto ga nije mogao dobiti na telefon, kontaktirao je policiju i pokrenuo potragu.

Punih šest dana Banjaluka je tragala za Davidom. Pretraživane su šume, straćare i štale, a otac Davor kaže da je lično obio više od stotinu objekata kako bi provjerio da li mu je sin zatočen u njima. Dvadeset i četvrtog marta Davidovo tijelo pronađeno je u koritu rijeke Vrbas, u samom centru grada, nedaleko od mjesta na kome je posljednji put viđen. Želeći da organizuju paljenje svijeća za svog prijatelja i sugrađanina, Banjalučani su se dogovorili da se okupe 26. marta na Trgu Krajine. Ispostaviće se da je ovaj datum važan za buđenje građanske svijesti u Banjaluci.

Promašena konferencija

Istog dana desio se još jedan bitan događaj. MUP RS sazvao je hitnu konferenciju za medije, gdje je javnosti saopštena navodna Davidova ruta kretanja u noći nestanka, gdje je on optužen da je narkoman i provalnik, te mu se na teret stavlja pljačka kuće u Banjaluci. Povrede na Davidovom tijelu okarakterisane su kao lakše, a čak je ponuđena i mogućnost da se radi o samoubistvu.
Upravo ova policijska verzija bila je dodatni motiv građanima da izađu na Trg i stanu uz roditelje. Stotine građana slušale su potresan govor oca i majke koji su izgubili sina. Njihova bol prelila se na ostale ljude i ohrabrila ih da se svakog narednog dana u isto vrijeme okupljaju na istom mjestu, tražeći istinu i pravdu.
Svako obraćanje Davora Dragičevića na ovim okupljanjima bilo je emotivno, ali prvih nekoliko dolazaka na Trg građanima su najteže padali. Gledali su skrhanog oca dok jedva govori od boli koju osjeća, a zatim pokazuje nadljudsku snagu i hrabrost da se suprotstavi cijelom sistemu kako bi otkrio ubice sina.
Podrška je počela stizati sa svih strana, od različitih ljudi. Građani svih nivoa obrazovanja, zanimanja, funkcija, vjera i nacija stali su uz ovog čovjeka. Osvojio ih je iskrenošću, a većina njih ističe da ne mogu biti imuni na roditeljske suze. Tako je Davor postao centralna, noseća figura ovih okupljanja, a upravo u njemu građani vide osobu koja zbog ljubavi prema sinu može utrti put promjenama u BiH.
Iako od samog početka ističe da je učestvovao u ratu i da je ratni vojni invalid, na njegovu adresu dolazi snažna podrška od nesrpskog stanovništva. Neki od njih kažu da su takođe učestvovali u ratu, ali na suprotnoj strani, te da žele stati uz Čovjeka. Upravo priča o ranjavanju daje dodatnu dimenziju Davoru, koga nazivaju i Tata Lav.
“Pogodio me metak, rikošet, i ostao sam bez noge. U trenutku ranjavanja tražio sam je iznad glave jer je bila odvojena od tijela. Nakon minuta šoka uspio sam je pronaći. Ostala je kraća…”, prisjeća se on.
Zgrabio je amputiranu nogu i čekao sanitet. U tom trenutku imao je tek 23 godine. Ljekari nisu željeli ni da je probaju prišiti, ali on nije odustajao.
“Da nije bilo mog pokojnog oca iz Švajcarske koji je dao pare, sada bih bio bez noge. Ovdje sve ide preko finansija. On je dao novac pa su me prebacili na VMA u Beograd, gdje su bili divni ljudi. Oporavak je trajao tri, a na svoju nogu nisam stao dvije godine”, govori nam Dragičević.
Grčevito se borio za dio sebe, što radi i danas – 26 godina kasnije. Za sebe kaže da je građanin ove države, konobar koji vrlo dobro poznaje svoj posao. Ističe da za 49 godina života nije imao nijednu prijavu, te da uredno plaća sve račune koje dobija na kućnu adresu. Naglašava da je ponosni otac troje djece, od kojih je jedno mrtvo.
“Bio sam sasvim običan čovjek do 18. marta ove godine, čovjek koji je mislio da živi u državi u kojoj je htio da živi. Sva moja rodbina je u inostranstvu, mogao sam otići gdje god sam htio. Ni David ni ja nismo htjeli otići. On je imao austrijske papire i državljanstvo, ali nismo htjeli. Volim Banjaluku, svoje društvo i ljude oko sebe. Nisam htio otići, a trebao sam”, priča nam on.

Hrabrost i snaga

Građani koji ga podržavaju za njega imaju dvije riječi – hrabrost i snaga. Međutim, on te epitete poriče.
“I ranije sam govorio, ljudi koji dolaze na Trg su hiljadu puta hrabriji od mene. Ja uopšte nisam hrabar. Svi ovi ljudi mi daju i hrabrost i energiju. Ja sam samo otac, roditelj Davida Dragičevića. Sve su mi mogli i sve su mi radili u životu. Preko svega sam prelazio, ali da mi dijete ubiju… To ne mogu. Ne shvatam da bilo ko može preći preko toga. Niti želim niti mogu. Preko silovanja, mučenja, zlostavljanja, masakriranja moje duše neću nikada preći. Ja njega ne mogu vratiti, on sada trune na Novom groblju. Nikada više ga neće biti. Za mene više ne postoje ni Bog ni Allah. Postoji samo David Dragičević“, kaže on, dodajući da samo mali procenat ljudi može shvatiti gdje živimo, ko su nam komšije, a ko su nam sugrađani.
Kako kaže, živimo u mraku, a svi zajedno smo divan narod koji je zatrovan.
“Dva puta sam doživio da ljubim usta mrtvog djeteta, da ga izvlačim iz hladnjače, da mu siječem kosu i nosim na analizu. To nema ni u jednoj zemlji. Ovo je država koja u sebi ima najviše zla na svijetu, koje radi od kraja rata. Ja sam slobodnije živio u ratu nego što živim sada. Zatrovali su narod mržnjom i nacionalizmom. Ovo je privatna država, a ljudi to ne shvataju. Evropu i svijet mi ne interesujemo, mi smo slijepo crijevo svijeta, niko nema interesa da ovdje dođe i napravi bolje sutra. Plaše ovaj jadan, bijedan, neobrazovan narod kako god njima odgovara. I Dodik i Čović i Izetbegović. Naravno, i ostali. Ovdje su isti i vlast i opozicija. Da ima opozicije, David bi sada bio živ”, govori.

Na okupljanjima javno imenuje ljude koje smatra saučesnicima u ubistvu svog sina, zbog prikrivanja dokaza i skretanja istrage na drugu stranu. Na njegovom spisku nalaze se: ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač, načelnik Uprave za organizovani i teški kriminalitet MUP-a RS Darko Ilić, direktor policije RS-a Darko Ćulum, patolog Željko Karan, tužilac Dalibor Vrećo, glavni tužilac Želimir Lepir. Spisak seže do samog državnog vrha – predsjednika RS-a Milorada Dodika i premijerke Željke Cvijanović.

Niko nije uhapšen

“Svakog dana se proširuje broj saučesnika. Svako ko je prikrio barem jednu činjenicu. Cijeli MUP RS zna ko i zašto je ubio Davida Dragičevića. Predsjednik to zna, i premijerka zna. Zna i 90 odsto poslanika u Narodnoj skupštini. Znaju i mala djeca na Trgu. Više puta sam ih imenovao, niko nije uhapšen niti sankcionisan. Ovaj slučaj se rješava za minut, a ne za 90 dana. Pošto oni očigledno ne smiju i neće, neka rade svoj posao, a ja ću svoj”, ističe ovaj otac.
Tokom tri mjeseca, promijenjen je tim za istragu ovog slučaja, te formiran Anketni odbor Narodne skupštine RS, sa ciljem da utvrdi sve relevantne činjenice povezane sa smrću Davida Dragičevića. Zaključak Anketnog odbora je, između ostalog, i to da postoji osnovana sumnja da se radi o ubistvu, a ne zadesnoj smrti, kako tvrdi zvanična istraga. Takođe, Anketni odbor smatra da su institucije činile propuste tokom vođenja istrage. U toku je zasjedanje Narodne skupštine, na kojoj se treba glasati za usvajanje ovog izvještaja, ali je Milorad Dodik već ranije izjavio da poslanici vladajuće koalicije neće podići svoje ruke.
S druge strane, Davor Dragičević tvrdi da je prikupio sve dokaze i da zna ko su ubice njegovog sina, kao i njihovi pomagači.
“Ne bih rekao gdje, ali te ljude srećem. Idem na njihova mjesta. Mi i oni više nikada nećemo živjeti zajedno. To su demoni i ubice. Niti imaju grižu savjesti niti bilo šta drugo. Imaju samo bahatost i ostale neljudske osobine”, kaže on, dodajući da mora živjeti sa saznanjima o tome kako je njegov sin mučen i na kraju ubijen.
Njegova misija postala je privesti pravdi i sankcionisati sve učesnike u ovom zločinu. Kako tvrdi, prikupio je sve dokaze, a “institucije trenutno montiraju drugi proces kako bi umanjili zločin”.

Sve je dokumentovano

“Kod mene neće proći, niko mi neće podmetnuti nečije dijete. Ubice, nalogodavce i jatake vrlo dobro znam, kadete i vojnike njihove koji su učestvovali u svemu. Sve je dokumentovano. Kada završe sa svojom istragom, onda ću izaći sa svojim dokazima. Država je saučesnik i ubica u predmetu teškog ubistva Davida Dragičevića”, kaže on, dodajući da se i prije same otmice znalo šta će se desiti.
Demantuje nalaze patologa koji kažu da je David u vodi proveo nekoliko dana i tvrdi da se radi o satima.
“On je položen u kanalizaciju; Crkvena nije rječica, već kanalizacija. To je bila jasna poruka. Tu je položen 24. marta, dan kad je nađen. Imaju fotografije koje mi ne daju. Ja sam ih gledao”, govori nam on.
Dokaze ne želi predati dok se ne završi zvanična istraga, jer se plaši da će oni biti uništeni.
“Nestao je odjevni predmet mog sina. A kažu da ne kriju ništa. Nisam mogao već prvog dana iznijeti činjenice jer bi svi mislili da sam lud. Zato sam ih plasirao svakih nekoliko dana. Neka demantuju sve što sam rekao od 18. marta ako mogu i ako smiju. Zašto to ne urade? Moje dijete je nestalo tamo gdje se okupljamo. Na Trgu postoji milion kamera, a niko se ne oglašava, nijedna banka. Svi snimci koji su objavljeni su došli od mene i majke Suzane. Šta će biti jednog dana kada pustim video materijale? Šta će se desiti sa njima u MUP-u, Tužilaštvu, zgradi Vlade? Šta će biti jer se nisu opredijelili, a znaju ko je ubio Davida i ko je naredio ubistvo? Kod mene ne postoje sivo i možda. Postoji crno ili bijelo, da ili ne. Istina i pravda. Suzdržano ne postoji u mom životu”, naglašava Dragičević.
Za svog sina kaže da je bio umjetnik, pjesnik, reper, sportista, student dva fakulteta, ali da sada trune ispod zemlje. Iza njega je ostala soba puna planova za budućnost koje nikada neće ostvariti. Govori nam o događaju iz januara ove godine, kada su djeca za Božić bacala petarde pa se Davidov pas, kovrdžavi bišon, prepao i pobjegao od kuće. Punih sedam dana ni David ni Davor nisu spavali, već su ga tražili po cijelom gradu. Lijepili su plakate, obilazili naselja, išli u policiju. Našli su ga 12 kilometara od Banjaluke i bili presrećni što je ponovo sa njima.
“To je bila naša stvar: naš pas, naša kuća, sve naše. Nema odustajanja. Sedam dana nismo spavali, ali smo ga doveli kući. To je naš cuko, naša ljubav. Nikad u životu nismo ni ja ni on odustajali”, kaže nam Davor za kraj razgovora.

Analiziraj.ba

Related posts

Leave a Comment