Toliko neznanja, primitivizma i pokvarenosti do sada nisam vidio
Zašto su očigledni izvršioci krivičnog djela ostavljeni deset dana na slobodi da se međusobno dogovaraju i potkivaju oko preuzimanja odgovornosti i šta su “moralno posrnuće, nepovjerenje u institucije, nepovjerenje u sistem, nepovjerenje u politiku i političare” drugo nego kraj svega…
DANI: Trebamo li se sad dok sjedimo i razgovaramo plašiti da će nam upasti, ne znam, SIPA, Sudska policija da nas vode u Tužilaštvo BiH…
PERIĆ: Ma, ne rušimo državu!
DANI: Ne, ali ugrožavamo rad pravosuđa, kako to kaže Tužilaštvo BiH.
PERIĆ: Mislim da oni ne znaju ni šta pišu ni šta rade. Takve izjave potvrđuju njihovu nekompetentnost za upravljanje institucijom. Sjetite se kako je glavna tužiteljica Gordana Tadić savjetovala novinare.
DANI: Pažljivo sam pročitao to saopštenje Tužilaštva BiH i ne slažem se sa generalnom ocjenom da je to napad na novinare. Tamo prijete puno šire, istragu najavljuju protiv svakoga ko misli da stanje ne valja.
PERIĆ: Naravno. Oni misle i na mene i sudiju Milana Blagojevića, jer se plaše da će se to javno negodovanje proširiti. Onda ne znaju šta bi. To je rezultat opšteg neznanja i nekompetentnosti ljudi koji upravljaju institucijama. To je opšte mjesto pravosuđa danas. I sve ove tragedije su rezultat toga. Oni su instalirali u najvažnije pravosudne institucije nekompetentne ljude koji su uništili pravosuđe. Vidite to po rezultatima koji se stalno objavljuju.
Ovih dana je objavljen izvještaj o trgovini ljudima gdje se upozorava da nema nikakvih rezultata. Pa o korupciji, dva izvještaja za periode od po tri godine, katastrofalni rezultati. Pa o ratnim zločinima, katastrofalni rezultati. Pa izvještaj Joanne Korner… Dakle, međunarodne institucije prave izvještaje koje bi trebalo da pravi Visoko sudsko i tužilačko vijeće jer ono upravlja sistemom. Oni to ne znaju. Oni ne znaju ništa, oni se bave skandalima i stalno proizvode nove skandale.
DANI: Potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić napisala je još jedno pismo javnosti i udarila direktno na Vas i sudiju Blagojevića, na vaše moralne i stručne reference. Ja se ne bih baš previše bavio njenim mahalašenjem, ali moram pitati je li Vi stvarno cijelu priču o stanju u pravosuđu pričate samo zato da biste se vratili u VSTV i ponovo bili njegov predsjednik?
PERIĆ: Ružica Jukić ne zaslužuje da se o njoj razgovara. Toliko neznanja, primitivizma i pokvarenosti do sada nisam vidio. Sve što ona zna jesu spletkarenje i insinuiranje da bi se oklevetao neko ko drugačije misli.
DANI: Vratimo se još malo Tužilaštvu. Nekakav generalni utisak javnosti je da smo mi napravili državno Tužilaštvo i jako dobru, možda i u svijetu respektabilnu državnu policiju, da bi hapsila švercere duhana.
PERIĆ: Nekompetentnost je nužno morala dovesti do toga da se institucija bavi beznačajnim kriminalom umjesto ozbiljnim predmetima. To je posljedica te strukture koja upravlja institucijama i Vijeća koje je nesposobno da kontroliše sistem. Zato su danas pedeset posto postupaka koji se vode pred najvažnijom pravosudnom institucijom, predmeti svakodnevnog kriminala – krijumčarenje ljudi i trgovina akciznim robama. Neshvatljivo! Prosto je sramota da sudije i tužioci Suda i Tužilaštva BiH primaju najveću platu u državi da bi se bavili krivičnim djelima koja bi po zaprijećenim kaznama trebala biti u nadležnosti opštinskih sudova.
DANI: Prije jedno šest, sedam godina napravio sam krug kroz cijeli bezbjednosni sistem i tad su se svi moji sagovornici složili da su tužilaštva najslabija karika. Da policija dobro uradi svoj posao, čak i više od onoga što tužilaštva traže, a da su sudovi ograničeni onim što tužilaštva stave u optužnice. Koliko je reforma pravosuđa kojom je istraga sa suda prebačena tužilaštvima, dovela do ove situacije koju sad imamo?
PERIĆ: Naravno, to je jedan od ozbiljnih problema. Ušlo se u radikalnu sistemsku reformu bez prethodnih priprema i neophodne edukacije. To je ostavilo posljedice. Tužilac je zakonom određen kao lider istrage, istrage bi se trebale provoditi pod njegovom kontrolom i nadležnošću, a u stvari ništa se nije promijenilo. I dalje stvari teku na način kako je to ranije bilo. Policija prikuplja dokaze i podatke i obavještava tužioca, a on onda postupa po predmetima koje je policija obradila bez njegovog prisustva i bez njegovog plana.
Stvar bi trebala biti obrnuta. Tužilac, odnosno tužilaštvo kao institucija, treba da planira istrage koje će se odnositi na najteže oblike kriminala koji ugrožavaju društvo, a ne da čeka prijave policije i ono što je tekući posao policije. Ako se tužilaštvo osloni na ono što policija obrađuje kao svakodnevni kriminal, tu nema nikakvih rezultata. E, to se sad događa. Tužilaštvo uopšte nije lider istrage, gotovo da se i ne bavi istragama, nego se bavi obradama izvještaja koje dobiva od policije. To je, dakle, očigledan primjer nesposobnosti tužioca da donose politiku procesuiranja i dugoročne strategije za procesuiranje najtežih oblika kriminala. Nema drugog objašnjenja. Kompetentan tužilac bi danas pozvao na sastanak ljude iz policijskih agencija i obavještajnih službi i, primjera radi, zatražio informacije o žarištima korupcije, da bi se uvjerio da li su to javne nabavke, zdravstvo, obrazovanje ili pravosuđe, a nakon toga bi napravio sa saradnicima plan istraga za godinu. To bi moralo dati rezultate i to bi bila kreativna liderska uloga tužioca. Ne, naši tužioci to ne rade. Oni putuju po svijetu, a ostave ljude koji će raditi po prijavama koje dolaze iz policije.
DANI: Koliko tužilaštva nisu spremna da reaguju čak i na ono što im se dokumentuje? Neću govoriti o Potkivanju, realno tu vidimo da je policajac uzeo pare, a ne vidimo je li i Tegeltija, tako da je opravdana sumnja i da jeste i da nije. Ali, imamo kupovinu diploma gdje se sve jasno vidi, a završi tako što je kriva novinarka koja je slučaj istraživala.
PERIĆ: Da, to su nevjerovatne situacije. U javnosti se pojavio skandal koji je očigledan tužilački predmet, gdje treba odmah reagovati, a onda se stvari razvuku i javnost počinje da sumnja u institucije. Slučaj Potkivanje je zahtijevao da se istog dana kad je objavljen taj snimak svi akteri događaja liše slobode i privedu tužiocu radi saslušanja. Takva je priroda krivičnih djela davanja i primanja mita. Tužilac je to propustio da uradi.
Čekalo se desetak dana da ljudi dođu i daju iskaze. Zašto? Zašto su očigledni izvršioci krivičnog djela ostavljeni deset dana na slobodi da se međusobno dogovaraju i potkivaju oko preuzimanja odgovornosti? Ne zna se šta se događa sedam dana. Svi su ostali na slobodi, mogu da kontaktiraju međusobno, mogu da dogovaraju na koji način će se braniti, mogu da konstruišu… Dakle, mogu da potpuno opstruiraju istragu. Tužilaštvo je omogućilo da Milan Tegeltija sedam dana po medijima iznosi svoju verziju i uvjerava javnost u svoju nevinost. Da je odmah završena stvar pred tužiocem, ne bi bilo prostora za razne spekulacije. I Tegeltija bi od toga imao koristi ako nije u sve to bio uključen.
DANI: Ne samo da Tužilaštvo nije reagovalo na vrijeme nego su kasnije čak i dvije disciplinske komisije VSTV-a odbile pričati o odgovornosti prvog čovjeka institucije uz u najmanju ruku čudno objašnjenje?
PERIĆ: Sve što se kasnije događalo samo je produbljivalo sumnje i kompromitovalo i Tegeltiju i VSTV i Tužilaštvo BiH. To se nije smjelo dogoditi!
DANI: Nezgodno mi je da Vas kao sudiju pitam o slučaju koji je u toku, ali moram jer je u pitanju princip. Slučaj Potkivanje čini mi se do bola razotkriva stanje u kompletnom društvu. Čovjek koji ganja neko svoje pravo sedam godina ne ide pravnim putevima od, ne znam, suda u Velikoj Kladuši do Strasbourga, nego odluči da plati za ubrzavanje sudskog procesa.
PERIĆ: Ljudi su nezadovoljni zbog neefikasnosti pravosuđa. Posebno ljudi koji se bave biznisom. Kad strani investitori vide kako funkcioniše naše pravosuđe, ne preostaje im ništa drugo nego da dignu ruke od ulaganja. Građani više nemaju povjerenja u pravosuđe. Kad bi napravili danas neko istraživanje, vidjeli bi da velika većina ne vjeruje u pravosuđe.
Ljudi će dizati ruke od suda i tražiti rješavanje svojih slučajeva raznim potkivanjem ili na neki drugi način. Slučaj Memić, dvije godine nerasvijetljeno ubistvo. Slučaj Dragičević, godinu nemamo nikakvog napretka u istrazi. Šta ljudi mogu da zaključe iz toga? Da sistem ne funkcioniše. Da nema nikakve garancije za njihovu sigurnost. Kad vide da procesi dugo traju, da možete da imate presudu, ali da njeno izvršenje nije moguće, šta drugo ostaje ljudima nego da dignu ruke od pravosuđa. Mislim da je pravosuđe u ozbiljnoj krizi u mnogim zemljama. Kod nas pogotovo. Plašim se da ljudi ne počnu tražiti pravdu ekstremnim sredstvima. U svijetu ima primjera kada mafije preuzimaju ulogu suda. Niko o tome ne razmišlja. Mi smo društvo u dubokoj krizi. Društvo u nestajanju. Vi vidite da danas ne funkcioniše ekonomija, ne funkcioniše prosvjeta, ne funkcioniše zdravstvo, javni fondovi su prazni, zarobljeni smo korupcijom od vrha do dna, mladi i obrazovani ljudi odlaze. Šta će od nas ostati?
DANI: Da li onda previše očekujemo od pravosuđa i institucija u pravosuđu da budu drugačiji od društva u kojem funkcionišu?
PERIĆ: Naravno, u društvu koje je korumpirano od vrha do dna, koje je zarobljeno korupcijom, ne možete očekivati da pravosuđe ne bude korumpirano. Korupcija u pravosuđu je jednostavno refleksija opšteg stanja. Ako možete kupiti diplomu bilo kojeg nivoa obrazovanja, ako možete kupiti direktorsko mjesto, ako možete kupiti poslanički mandat, ako možete kupiti birače da glasaju za vas, postaje normalno da možete kupiti i presudu. Dakle, društvo je palo na dno. Moralno posrnuće, nepovjerenje u institucije, nepovjerenje u sistem, nepovjerenje u politiku i političare – šta je to nego kraj?
DANI: Koliko su onda u takvoj situaciji u pravu oni koji tvrde da je VSTV, koji izvorno čak i nije loša ideja, pod uticajem politike? Ili se možda ipak radi o tome da ono u ovom društvenom haosu više ne zavisi ni od politike, da ono čak može upravljati političkim procesima otvarajući ladice sa predmetima?
PERIĆ: Kada je pravosuđe u pitanju, sve mi se čini da se radi o sticaju nekih nesrećnih okolnosti. U jednom momentu se u toj instituciji našla većina nekompetentnih ljudi, ljudi koji su nekim nezasluženim načinom došli u vrh pravosuđa, koji ne razumiju sistem, koji nemaju elementarna znanja, koji nemaju životnog iskustva, koji nemaju nikakve sposobnosti za planiranje i upravljanje. Bilo je logično da dođe do zastoja u reformama i razvoju institucije. Nesreća je što se ta grupa nesposobnih i nekompetentnih ljudi okrenula politici da bi dobila na značaju. Mali ljudi su sujetni i traže formalnu identifikaciju koja će prikriti njihovo neznanje i nesposobnost. Oni su se, tragajući za svojom moći, priklonili politici i uveli politiku u pravosuđe. Bolje reći, predali su pravosuđe u ruke političarima.
E, sad se postavlja pitanje kako je moguće to riješiti. Ispostavilo se da mi imamo sistem bez odgovornosti: pravosudne institucije nemaju odgovornost, VSTV nema odgovornost, članovi VSTV-a nemaju efektivnu odgovornost, slučaj potkivanja je to pokazao. Više ne postoji niko ko može u zakonskim okvirima riješiti problem funkcionisanja institucije. Nezavisnost se pretvorila u ogromnu moć bez kontrole! Neefikasna institucija, politička kontrola, nesposobnost da se upravlja pravosudnim sistemom! Sve najgore što se moglo dogoditi, dogodilo se pravosuđu. To je apsurdna situacija koja se mora riješiti.
DANI: U takvoj situaciji, mogu li se očekivati promjene od tog famoznog novog zakona o VSTV-u koji najavljuju, čak i ako bude usvojen?
PERIĆ: Da bi se pristupilo bilo kakvom rješavanju problema, prethodno je potrebno donijeti dobar zakon koji će prije svega razdvojiti tužilačko i sudsko vijeće jer je neprirodno da to bude jedna institucija. Drugo, to mora biti zakon koji će uvesti sistem odgovornosti pravosuđa, odgovornost regulatora sudskog i tužilačkog vijeća kao institucija i odgovornost članova regulatora. Članovi VSTV-a danas ne odgovaraju nikome. Čak ni baza koja ih je birala nema ovlaštenja da ih opozove. Treća stvar koja se mora riješiti jeste novi koncept disciplinske odgovornosti. Praksa je pokazala da sadašnji model Ureda disciplinskog tužioca nije dobar. On je postao mehanizam za zloupotrebe u rukama predsjednika, odnosno VSTV-a. Naravno, tu je i problem upravljačke strukture koju je uspostavio sadašnji saziv VSTV-a pod političkim uticajem, po principima lojalnosti, trgovine uticajem i prijateljskim, kolegijalnim i drugim vezama.
Bez rješenja tog problema novi sastav VSTV-a neće moći učiniti ništa značajno. Tu su i neka druga pitanja, kao što su mandati, sukobi interesa, napredovanja u karijeri itd. Sada je pitanje ko će donijeti zakon za rješenjima koja će stabilizovati instituciju? Ako se to ostavi domaćim institucijama, nema izgleda da on bude usvojen. Ako bi i ugledao svjetlo dana, mogu se očekivati rješenja koja će samo učvrstiti i osnažiti uticaj politike. Takvu opciju treba odbaciti kao nerealnu.
DANI: VSTV, međutim, za novembar najavljuje konvenciju na kojoj će predstaviti vlastiti reformski program. Šta to znači?
PERIĆ: Šta su čekali do sada? Šta mogu da urade za tri mjeseca? Oni će pokušati da pokažu da nešto žele uraditi. Ne isključujem varijantu da predstave nešto u dosluhu s vladajućim politikama.
DANI: Ja kao neko ko plaća poreze i finansira cijeli sistem, ne vjerujem da će taj sistem reformisati ni politika, ni oni sami.
PERIĆ: Jedino efikasno rješenje u ovom momentu bila bi intervencija visokog predstavnika, jer samo on ima pravni osnov za intervenciju. Ima i moralnu i političku obavezu da sačuva sistem koji je stvorila međunarodna zajednica i u koji je kao partner s domaćim institucijama, uložila ogroman novac. Ne razumijem zašto oklijeva da iskoristi svoja ovlaštenja u dogovoru sa Evropskom komisijom. Ako već težimo EU, onda na intervenciju treba gledati kao na pravnu pomoć reformi sektora pravde. Treba sa beskorisnih strukturalnih dijaloga prijeći na konkretnu pomoć.
Mislim da bi većina ljudi u pravosudnoj zajednici podržala takvu intervenciju jer je naš profesionalni interes da se vrati povjerenje u pravosuđe. Šta će nam institucija koja je izgubila ugled i u koju niko ne vjeruje. Bilo bi razumno da i vladajuće politike podrže takav pristup i da kažu: riješite probleme koji su nastali, mi ćemo vam u tome pomoći i mi želimo da imamo sistem vladavine prava i institucije u koje građani vjeruju.
DANI: Može li do promjena dovesti pokušaj da se smanje strane donacije, da se smanji međunarodno ulaganje u bh. pravosuđe?
PERIĆ: Ne vjerujem u takav pristup. To bi masakriralo pravosuđe u tehnološkom smislu. Političarima bi to odgovaralo. Oni uvijek imaju novca da korumpiraju pravosuđe, tako da ih opremljenost previše ne interesuje.
DANI: Znači da pokušam sažeti: situacija je katastrofalna, mogla bi se pokušati rješavati zajedničkom intervencijom domaćih snaga, domaće politike, međunarodnih snaga…
PERIĆ: I pravosuđa kao sistema.
DANI: I ljudi u pravosuđu kojima bi odgovarao red. Je li to moguće u ovakvoj BiH?
PERIĆ: U ovakvoj Bosni ništa nije realno. Ako ne funkcioniše vlast, onda ne može funkcionisati ništa. Besmisleno je uopšte pričati o pravosuđu ako mi godinu nemamo vlasti. Kako će i ko će kontrolisati pravosuđe ako nema vlasti? Ko će donijeti zakone na kraju krajeva? Bojim se da našim politikama odgovara da pravosuđe ne funkcioniše. Na taj način štite i svoj novac i svoje pozicije, ono što im je neophodno da budu sigurni.
DANI: Drugim riječima, u ovakvoj BiH je normalno da se, hajde da budem formalan, ne formira Vijeće ministara zato što kandidat za predsjedavajućeg nije spreman da stane pred javnost i kaže da će poštovati zakone ove države?
PERIĆ: Čini mi se da prisustvujemo i kraju politike, ne samo pravosuđa. Ovo što imamo nije nikakva politika. I izbori su izgubili svoj smisao. Demokratija je izgubila svoj smisao. Umjesto politike, imamo nekakve interesne grupe koje manipulišu masom. Šta onda možemo očekivati od pravosuđa? Ko treba da se bori za pravosuđe? U ovom trenutku politike nisu zainteresovane za to. Vidjeli smo da se ne usvaja ni strategija za ratne zločine. Oni su svoje zločince proglasili herojima i nije im uopšte interes da pravosuđe na tome radi.
DANI: Znači, remetilački faktor kojeg treba hapsiti ostajemo Vi, ja i Avdo Avdić?
PERIĆ: Ima tu još i mojih i vaših kolega. Mi smo problem. Da nije nas, oni bi se vidjeli. Zakoni ruskog folklora! Postoji zgodna priča iz boljševičkih vremena: u ruskom ansamblu igra četrdeset igrača, među njima je pet savršenih. Koreograf mora da ih izbaci iz ansambla da bi preostalih 35 bili uigrani!.
Oslobodjenje