ŠOKANTNO: Juče mi je uručeno rješenje prijedorskog suda koje sadrži prijetnju da će me pritvoriti ako nastavim na svom blogu prozivati policijske moćnike. Sud se pozicionira kao „urednik“ mog bloga! Ukoliko ovo rješenje ne bude poništeno organizovaću protestni skup, gdje ne sumnjam u masovnu podršku mojih prijatelja, građana, medija, te političkih pokreta i grupacija sa kojima godinama sarađujem.
Od juče nikako da se oporavim od šoka. Jutros sam čak otišao u prijedorsku policiju i sud tražeći da mi odrede taj „strašni pritvor“ kojim prijete. Uobičajeno akteri ovog sramnog čina posakrivali su se iza obezbjeđenja.
Mislio sam da me unutar policijsko-pravosudnog „hindžubisa“ više ništa ne može iznenaditi, a su pokazali kako segmet krivičnog progona Republike Srpske bukvalno predstavlja provaliju bez dna. Većina mojih prijatelja i vijernih čitalaca upoznata je sa esencijom problema, pa ću se fokusirati na ključne detalje.
Danima ukazujem kako smo porodica i ja izloženi ozbiljnim opasnostima, gdje čak sumnjamo u životnu ugroženost. Poštujući zakone i procedure 02. marta odem u prijedorsku policiju i prijavim sumnje na ugroženost. I ukažem kako su o tome dužni obavijestiti postupajućeg sudiju.
Pošto su od strane policije i suda prvih dana izostale bilo kakve reakcije objavim tekst o našim strahovima i objelodanim detalje ranijih pokušaja moje likvidacije, a kakvi su direktno ugrožavali i moju porodicu. Mojih troje djece!
I onda usljeđuje šok: dobijam rješenje u kom sud produžava mjeru zabrane prilaska načelniku PU Prijedor Daliboru Ivaniću. Ovoga puta sud početkom marta „nesporno utvrđuje“ da sam u novembru prošle godine objavio tekst zbog kog se „jadni i nezaštićeni“ Ivanić osjeća ugroženim.
Hej, govorimo o naoružanom policijskom rukovodiocu, koji ima pratioca javnosti dobro znanog po nasilništvu, a pod svojom komandom 600 naoružanih policajaca (sve sa dugim cijevima). Kakav sam ja to „nindža“ da njega mogu ugroziti pored onolikog silnog obezbjeđenja raspoređenog oko i unutar zgrade. Prijedorska policija više ljudi angažuje na čuvanje svog „isprepadanog“ načelnika, nego na očuvanje reda i mira.
Elem, ovoga puta sud problematizuje tekstove objavljene na mom blogu. Sad je problem što pojedince nazivam pogrdnim imenima. Pa kako da nazovem osvjedočene bitange i hoštaplere? Kažu, ukoliko ih nastavim prozivati na blogu da će mi odrediti pritvor. Hoće sud da „uređuje“ moj blog!
A kako bi bilo da taj sud, umjesto „uređivanja“ mog bloga, malo radi ono za šta ih građani sve teže i teže masno plaćaju? Godinu i po od početka krivičnog progona još uvijek uopšte nemam predstavu za šta me optužuju. Bukvalno nema prava koje nije prekršeno i taj predmet predstavlja pravu sliku pravosuđa Republike Srpske.
I niko ovde nije naivan: odlično se zna zašto mi godinu i po kontinuirano nezakonito uskraćuju pravo pristupa dokazima i spisima. Od prvog dana stojim na stanovištu da ću na policijsku prijavu odgovoriti krivičnom prijavom protiv lažnog oštećenog i lažljivih svjedoka. No, tu je ključni problem pribavljanja apsolutno svih dokaza prije podnošenja prijave. Jednom sam, zbog slične situacije, podnio prijavu prije nego što sam došao u posjed ključnih dokaza.
Policija je, umjesto da dokaze krivične odgovornosti mojih pretpostavljenih dostavi tužilaštvu, iste čak uništila. Takvu grešku nemam namjeru ponoviti, a posebno zato što u ovom predmetu namjeravam prijaviti i tužioca Mirjanu Miodragović Basrak, koja je svojim nezakonitostima i produkovala probleme.
Ovo nije prvi slučaj da gospođa Miodragović Basrak abolira nezakonitosti „oštećenog“ Dalibora Ivanića, ali je stvarno previše da mene optuži za nepostojeće krivično djelo.
Koliko je ovaj predmet degutantan najbolje pokazuju indikatori da je spornu optužnicu „skalabužila“ samo kako bi retroaktivno pokrila moju nezakonitu suspenziju. No, sve im to zalud: danas je nesporno da sam nezakonto suspendovan! Baš kao i to da sam preko godine nezakonito gonjen i čak kažnjavan u pet disciplinskih postupaka.
U svim, a bilo ih je podosta, nezakonitim postupcima koje je MUP RS vodio protiv mene danas je nesporno da će „oštećeni“ Dalibor Ivanić, zajedno sa svojim „svjedocima“, morati par godina provesti u zatvoru. Da su tužilaštvo i sud radili po slovu zakona rukovodsvo prijedorske policije odavno bi bilo pritvoreno i optuženo za počinjena krivična djela. Umjesto toga oni meni, kao stvarnom oštećenom počinjenih krivičnih djela, prijete pritvaranjem. Da bog sačuva!
Ukoliko je neko zaboravio: progon protiv mene započeo je kada sam medijski problematizovao nezakonito penzionisanje ratnih policajaca. Usljed medijske uzbune koju sam produkovao ministri Lukač i Tegeltija su morali prepoloviti broj „ratnog škarta“ koji su planirali nezakonito skinuti sa budžeta, ali sam ja platio cijenu borbe za pravo i pravdu. I nije mi žao.
Kad se pokazalo da disciplinskim postupcima protiv mene samo stvaraju dokaze sopstvenih nezakonitosti odlučili su se na maltretiranje moje porodice, moje djece. I to je smišljeno učinjeno računajući na moju reakciju. Kad sam samo pokušao pitati zašto mi maltretiraju djecu doživio sam brutalan fizički napad od strane načelnikovog pratioca, inače uniformisanog kriminalca. Na moju telefonsku prijavu dežurnom tužiocu zbog maltretiranja porodice i nezakonitog fizičkog napada, a sve u kontekstu niza prethodno počinjenih krivičnih djela, bitange lažu da sam nekom prijetio i čak me hapse.
Umjesto da su bitange poput Dalibora Ivanića davno procesuirane zbog silnih nezakonitosti, eto sud „brine“ to što ga nazivam bitangom. Hej, problem je što javno ukazujem kako me godinu i po razvlače u postupku za izmišljeno i nepostojeće krivično djelo. Prijavili su me lažno samo kako bi spriječili dokazivanje sopstvenog kriminala.
Što je najgore, isti ti policijski mešetari, zajedno sa svojim kriminalnim saradnicima, ponovo su spremni likvidirati me, a samo kako bi izbjegli kazne za teški kriminal. Preko trideset smrtno stradalih naših građana ti mostrumi nose na duši, a ministar Lukač ih je pozicionirao tako da sad komotno mogu počiniti urbicid. Ili da i dalje lešinare na nevino stradalim žrtvama. Koliko još naših građana treba da smrtno strada zbog ovih lešinara? 10, 50, 100…???
To što pojedinci imaju košmarne snove zbog počinjenih zločina i straha od odgovornosti je ono šta ponajviše „brine“ naš sud, umjesto da se bar malo aktiviraju na rješavanju monstruoznih zločina. Zašto prijedorski sud pokušava „uređivati“ moj blog? Možda i zato što snose dio odgovornosti za stravična stradanja!? I nikom u toj priči ne odgovara to što pišem o zločinima zbog kojih mnogi imaju košmarne snove.
U daljem moram pojasniti i kako tumačim te „prijetnje pritvorom“. Je li cilj da me, kao pokojnog Radu Radinovića, u pritvoru ucjenjuju da ubijem sebe ako hoću da sačuvam život svog djeteta. Rade Radinović jeste saučestvovao u brojnim zločinima, ali je i bio sklon da „previše priča“. Dva dana prije nego što je trebao biti doveden na saslušanje primorali su ga na samoubistvo.
Dobro se zna ko je riješio ubistva Gordane Milosavljević, Bajilo Doris i Dušanke Stanković, i kod koga Radinović nikako nije smio doći na dalja saslušanja. Do istog onoga inspektora kog u svom oproštajnom pismu pominje 4-5 puta, a od kog je MUP sadržaj pisma krio četiri godine (prikrivanje sopstvene odgovornosti). Ja sam taj inspektor koji je prestao rješavati počinjena ubistva kad je shvatio da svojim službenim radnjama samo produkuje nova ubistva.
No, kad smo već kod brutalnih ubistava nevinih djevojaka moram istaći kako je preko Rade Radinovića trebalo biti riješeno i ubistvo Dubičanke Irene Predojević. Postupajući tužilac u tom predmetu Mirjana Miodragović Basrak ostaće jedino upamćena po tome što je svojim pajtašima, dobro poznatim „uniformisanim lešinarima“, omogućila da nezakonito prisluškuju načelnika Draška Papka.
Umjesto da sprovodi istragu ona je stradanje ove djevojke zloupotrijebila za „pakovanje“ procesa protiv apsolutno nevinog policijskog načelnika, a kako bi njeni patjaši zasjeli na njegovu fotelju i nastavili sa „lešinarenjem“ na kakvo su svi zajedno godinama naviknuti. Preko četiri godine ovog čestitog profesionalca sude za nepostojeći krimen, drže pod suspenzijom, a da ne govorim o medijskoj satanizaciji. Prave profesionalce pritvaraju, a na njihova mjesta postavljaju presuđene kriminalce.
Elem, ubistvo Irene Predojević bilo bi vrlo vjerojatno riješeno godinama ranije, još dok je predmet vodio tužilac Milan Tegeltija, današnji predsjednik VSTS. Neka gospodin Tegeltija danas kaže javnosti zašto je odustao od svoje prvobitne naredbe da ja realizujem dalje istražne radnje, a na bazi mojih do tad u predmetu nepoznatih informacija. Ili, zašto je te radnje prepustio „policijskim lešinarima, koji su samo gledali kako da pokupe pare i lične interese. I uvijek govorim o jednim te istim „lešinarima“!
Dakle, je li iznuđeno samoubistvo u pritvoru Rade Radinovića ili svojevremeno pritvaranje načelnika Draška Papka ta „skrivena poruka“ koju mi barabe upućuju prijetnjom pritvorom? Mislim da je trideset smrtno stradalih ljudi, a posbno mladih djevojaka žrtava monstruoznih seksualnih zlostavljanja, razlog da građani kažu: „DOSTA JE!“. Zato neću prihvatiti da mi sud „uređuje“ blog, nego ću građane pozvati na protest. A o zločinima prijedorskih policijskih monstruma imam još podosta objaviti i samo me likvidacijom u tome mogu spriječiti.
Borislav Radovanović
