PRAVDA ZA MITU KORUPCIJU – PRAVDA ISTINA
AKTUELNOSTI KRIMINAL POLITIKA REGION 

PRAVDA ZA MITU KORUPCIJU

Je li najnovija afera sa Milanom Tegeltijom, šefom svih sudija i tužitelja u Bosni i Hercegovini, uhvaćenim u neprimjerenom kontaktu koji “asocira na mito i korupciju” naša, domaća, siromašna i primitivna inačica “slučaja Strache”, koji je p(r)otresao temelje vlasti u Austriji ???

 

Može li se ovih dana obnarodovano drugarsko dogovaranje u zadimljenom enterijeru banjalučkg kafića i uporediti sa elitnom, glamuroznom “korupcijom u pokušaju” kakvu smo vidjeli na tajnim snimcima austrijskog vicekancelara uz pomoć kamera instaliranih u raskošnu vilu španjolskog ljetovališta Ibize?

Kakvi su izgledi da se, poput Vlade Sebastiana Kurza pod pritiskom ponuđenih, neupitnih  dokaza uruši (piramidalno) i zloćudni, metastazirajući koruptivni pravosudni poredak u BiH?

Omah odgovorimo: šanse za to su nikakve! Ne samo zbog toga što je cjelokupna ovdašnja politička kultura, pa i kultura odgovornosti, na neuporedivo nižoj razini od austrijske, nego stoga što su politika i cjelokupna društvena nadgradnja, pravosuđe, mediji, upregnute u taj proces; dakle u srži, u svojoj suštini korumprirane i pljačkaške.

“BOBAR, LOŠ, ZAO”

A afera sa “potkivanjem Tegeltije” oko sebe je okupila sve čimbenike koji odlučuju i kreiraju  karakter, prirodu i (bez)perspektivu jedne zajednice: politiku, privredu, pravosuđe… Pravosuđe je u BiH reflex, posljedica dominantnih malignih procesa koji upravljaju državom i društvom, pravosuđe je treći stub sistema čija su prva dva stuba kriminalna politika i mafijaška tranzicijska privreda/ekonomija.

Dakle, hajdemo malo udjenuti kakvog-takvog reda i (hronološkog) poretka u ono što nam se ovih dana kroz medije ukazalo kao “slučaj Tegeltija”. Taj “slučaj” je tek jedna epizoda u kompleksnoj, slojevitoj, meandrirajućoj seriji kriminalno-poltičkog žanra. Predsjednik VSTV-a je tek epizodni, bez-karakterni glumac u toj seriji.

Kao i ostali likovi (Nermin Alešević, biznismen i snimatelj i Marko Pandža, državni policajac i dubler u opasnim scenama mita i korupcije) koji se pojavljuju u filmiću kojeg je objavio portal “Žurnal”. Uzgred, flmski uradak biznismena Aleševića možda je najrelevantnije i najangažiranije filmsko djelo snimljeno u BiH u posljednjih dvadesetak godina: više nam tih desetak minuta govori o društvu u kojem živimo, i nama samima u njemu, nego svi ubogi filmovi “autora” kalibra Aide Begić, Jasmina Durakovića, Jasmile Žbanić. Nermin Alešević je za sve njih prvorazredni društveni kritičar, o svom trošku, socijalno angažirani filmadžija Ken Loach , ili Jafar Panahi domaće filmske kulture!

Vratimo se početku ove kriminalne “safunice”. A, na početku, dakle,  imamo klasičnu hajdučku pljačku banke, i to ne bilo koje nego propale “Bobar banke” u Banja Luci. Pljačkaši  dva miliona maraka, među ostalim su bili Adnan Terzić i Amir Avdić, koji su 2014., na osnovu ( lažnih) papira svojoj firmi “Grupex” iz Velike Kladuše podigli u “Bobar banci” kredit od dva miliona maraka. Kao hipoteku Avdić i Terzić su založili tuđu imovinu, dvije  hiljade kvadratnih metara poslovnog “Agrokomercovog” prostora kojeg je iznajmila austrijska firma “Airventa”, čiji je suvlasnik i direktor Nermin Alešević.

U ljeto 2017., Agencija za istrage i zaštitu (SIPA) podiže kaznenu prijavu protiv Terzića i Avdića i dostavlja je tužilaštvu. Čudnim i teško uhvatljivim hokus-pokus manevrima, umjesto Tužiteljstva Unsko-Sanskog kantona, koje je posljednjih godina pokazalo solidnu razinu profesionalizma, neovisnosti i efikasnosti, predmet “Avdić-Terzić” završava u Tužiteljstvu Kantona Sarajevo, moglo bi se reći izvorištu, nepresušnom vrelu pravosudnog hohštapleraja, dogovornih optužnica.

Hajdemo samo malo zaviriti u biografije optuženih pljačkaša Bobar Banke Adnana Terzića i Amira Avdića. Terzić je nakon rata ostvario munjevitu političku i poslovnu karijeru. I u njegovom, kao i brojnim drugim kadrovskim uspjesima unutar nove bošnjačke elite važna je bila porodična ukorijenjenost. Njegov pokrovitelj je bio prvi rođak Muhamed Ćorhodžić, dugogodišnja siva eminencija Travnika, direkor najvećeg industrijskog kombinata “Borac”, koji je nakon rata bio jedan od najvažnijih kadrovika u SDA. Adnan Terzić je najprije bio guverner Srednjebosanskog Kantona, a od 2002-2006 i predsjedavajući Vijeća ministara BiH. Do prelaska u Savez za bolju budućnost 2010. ostvario je vrhunsku političku karijeru, a nahvatao je i prilično veliko osobno bogatstvo, stanove, vikendice u Sarajevu i na Vlašiću, sumnjivo stečeno vlasništvo nad nekadašnjom uspješnom firmom “GP Put” (u kojoj je penziju zaradio Alija Izetbegović).

Kriminal sa uknjižavanjem lažne imovine na koju će (sa Amirom Avdićem) podići dva miliona kredita u “Bobar Banci” desio se 2014., kada je Terzić bio član najužeg rukovodstva SBB-a i član Nadzornog odbora “Elektroprivrede BiH”. Iz toga vremena datira i jedna druga bankarska afera, u Keniji, gdje je prema tvrdnjama medija Terzić “ojadio” tamošnju državnu banku za ozbiljan novčani iznos. (GP “Put” je u ovoj afričkoj zemlji u godinama prije rata imao ogromne i unosne građevinske i infrastrukturne poslove).

Adnan Terzić je kao visokorangirani stranački činovnik SBB-a i osoba od povjerenja lidera stranke Fahrudina Radončića nekako u isto vrijeme kada je “opuhao” “Bobar Banku” izabran za direkora Auto-cesta Federacije BiH, dakle stavljeno mu je na raspolaganje stotine miliona maraka javnog novca, sakupljenog kreditima i akciznim haračom od građana. Prema nekim informacijama u aktuelnim pregovorima koje je vodio sa liderom SDA Izebegovićem, Fahrudin Radončić je zadržavanje Terzića na toj poziciji izdvojio kao jedan od pririteta na listi želja svoje stranke. Radončiću, koji i sam ima stanovitih problema sa poreskim dugovanjima, logično, uopće ne smeta što je njegov favorit Terzić optužen za pljačku banke.

Amir Avdić je jedan od brojnih ratnih komandanata iz Bosanske Krajine, kojim je nakon rata povjereno da upravljaju civilnim poslovima. Bio je prvi poslijeratni načelnik Ključa, savjetnik u Agenciji za razvoj, predsjednik Kantonalnog odbora SDA. Njegova ga je stranka prije četiri godine smjestila u Nadzorni odbor Razvojne banke Federacije na čijem je čelu još jedan SDA-ov stručnjak Salko Selman. (Ovaj kadrovski incident je istovjetan kao kad bi junake filma “Oceanovih 11/12” postavili u Upravu Međunarodnog monetarnog fonda). Kao član NO “Razvojne banke” Avdić je svojoj firmi “AAD” odobrio kredit od preko 250 hiljada KM, a pola od tih sredstava je ostao dužan jer su bila nenaplativa.

POTKIVANJE ŽABE

Suvišno je, pa i glupo napominjati da SDA nije poduzimala  nikakve sankcije protiv Avdića, višestrukog povratnika u pljačkanju banaka! Imamo dakle, dvojicu, istaknutih članove dvije vladajuće stranke, Adnana Terzića i Amira Avića, koje je povezao najprije zajednički biznis, a potom, kako tvrde Nermin Alešević i krivična prijava SIPA-a, zajednički kriminal. Taj se kriminal (za koji se sumnja da je na također nezakonit način prebačen u nadležnost Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu) godinama ne procesuira.

Tako dolazimo do   pravosudnog dijela ove kriminalne serije, odnosno serijskog kriminala. Onaj ko je isposlovao da se famozni “predmet” (KTO 11207517), kaznena prijava protiv Terzića i Avdića, prebaci u Sarajevsko Tužiteljstvo, imao je načina i mogućnosti da utječe da se on ne uzima u proceduru, nego da se kiseli po ladicama te “firme” koju je autokratski vodila i kontrolirala Glavna tužiteljica Dalida Burzić.

Postoji značajan broj posrednih i neposrednih dokaza o međusobnim simpatijama i razumijevanju između Glavne tužiteljice Burzić i stranačkog, poslovnog i medijskog kruga kojem pripada Adnan Terzić, dakle SBB-a i njenog lidera.

Po svemu sudeći, kada je Milan Tegeltija u novembru prošle godine u onoj banjalučkoj kafani tražio od ojađenog biznismena Aleševića da mu dostavi  broj “predmeta” kako bi on mogao stvar “pogurati” kod Dalide Burzić, nije ništa znao o delikatnosti i rizicima posla u kojeg se, potkovan ili golih tabana, upušta. Prvo, nije imao pojma da se radi o krađi/ili pranju novca iz “Bobar Banke”. Drugo, nije ima tri čiste da je Burzićka taj predmet uzela ne da bi ga procesuirala, nego, naprotiv, da ga pojedu skakavci. Da je znao to dvoje, tada bi Tegeltija znao, da je u prethodnim epizodama ove serije neko, mnogo prije njega “potkovan” sa sasvim drugim motivima- da ga ne procesuira. Ne bi on sasvim sigurno, u tom slučaju ispao u cijeloj priči konj, niti bi poput glupe, ili povodljive žabe digao noge za potkivanje.

I to je možda jedino u čemu je predsjednik VSTV-a postupio neočekivano i za njegovu poziciju i status amaterski: što nije znao da se “predmeti” na Kantonalnom tužiteljstvu Sarajevo ne preuzimaju da bi ih se riješilo, uvelo u sudsku proceduru, nego, naprotiv, da bi ih se sklonilo, “zaštekalo”, “posušilo” (bogat je rječnik i žargon pravosudne kriminalne autentičnosti), ili, u najboljem slučaju upropastilo tokom sudskog pretresa. (Nausmično ću izdvojiti slučajeve koji prvi padaju na pamet, “Bosnalijek”, “GRAS”).

EVO, BANKE, CIGANE MOJ

Čak i da  članove Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća krase mnogo veće profesionalne vrline i moralne skrupule, nego što ih ima postojeći sastav tog samoregulirajućeg tijela, vjerovatno bi se s razlogom pobunili protiv toga da u jednoj sveobuhvatnoj, umreženoj kriminalnoj svinjariji, strada jedini njihov poglavica Tegeltija.

Ako Stranci demokratske akcije ne smeta to što je njihov istaknuti član Amir Avdić optužen za pljačku/pranje novca, pa ga i dalje drži na mjestu šefa kantonalne SDA; ukoliko Savez za bolju budužnost ne vidi ništa sporno u činjenici što je potpredsjednik te stranke Adnan Terzić optužen za isti kriminal; kada se niko u Vladi Federacije ni ne počeše što ova dvojica obavljaju odgovorne dužnosti u insitucijama Federacije (“Razvojna Banka BiH, “Autoceste Federacije”…) zašto bi, rezonuju, sa razlogom, članovi VSTV-a, samo oni bili ti kojima smeta kriminal i koprupcija u njihovim redovima?! Ako kriminal nije eliminacioni faktor u politici, privredi, bankarstvu… zašto bi bio u pravosuđu?!  

I, dalje, ako je Bakir Izetbegović prije mjesec-dva đilkoški i primitivno (živo me zanima kako li bi to prokomentirao Bernard Henry Levy, europski apologeta i adorator izetbegovićevskih vrijednosti i tolerancije?!) kazao da fotografa “Žurnala” nije napao njegov stranački teklić Huso Ćesir, nego je napao njegovu kameru, šta se ima zamjeriti Miloradu Dodiku kada novinara istog medija nazove “kretenom”.

Poznato je u najširoj, pa i društvenoj praksi da su svi dijelovi jednog sistema međusobno uvjetovani i povezani i da u njemu ne može funkcionirati ništa ukoliko (istovremeno) ne funkcionira sve. Ovozemaljski Bogovi kada su pavili pravosuđe, pravili su ga po svojoj mjeri, kvarnoj, korpumpiranoj, grabežljivoj, nezajažljivoj, bešćutnoj.

Sjećate li se kada je izvršena reforma pravosuđa, doneseni zakonu o državnom sudu i tužiteljstvu? Početkom 2000-tih godina. Da, tačno, u vrijeme kada je na čelu izvršne vlasti u BiH bio Adnan Terzić, koji je prapočetak kriminalne priče u čijoj se zadnjoj epizodi pojavljuje Milan Tegeltija.

Nije toliki problem što, da se vratimo na austrijski slučaj, na vlasti u BiH nema Sebastiana Kurza koji će počistiti cijelu postavu  ministara u vladi koje je postavio njegov zamjenik Heinz-Christian Strache, problem je što nemamo bivših premijera koji će okončati barem kao njihov hrvatski kolega Ivo Sanader…

Slobodna-bosna.ba

POVEZANO

Leave a Comment