David je bio kriminalcima idealan za takav posao jer je znao veliki broj mladih ljudi. Bio je popularan. Međutim, nije htio raditi za dilere.

Pravda, istina… pravda, istina – ori se sa trga u Banjaluci svakoga dana u predvečerje. Vazduh je težak i ljepljiv, zagušen transparentima i hiljadama visoko podignutih, zgrčenih šaka.

Okupljeni su odjeveni u identične majice kratkih rukava: na prednjoj je strani lik mladića, na leđima natpis “Kada nepravda postane zakon, otpor je tvoja dužnost”.

Sa zvučnika dopiru stihovi pjesme “Klinac iz geta” u hip-hop ritmu. Pocupkuju ljudi svih životnih dobi, starci i djeca podjednako, različitih profesija, svih nacionalnosti, ovamo pristigli iz udaljenijih krajeva Republike Srpske, ali i iz cijele Bosne i Hercegovine.

“Od ulice ne možeš pobjeći, svaki će te problem stići, samo najjači prežive, ali njih je malo”, pjevaju uglas, a onda naglo utihnu nakon što je mikrofon uzeo crnomanjasti muškarac.

“Jesmo li ljudi?” uzviknuo je, na što masa odgovara: “Jesmo!” “Uskratili ste priče, suze, smijeh, uskratili ste jedan život, gospodo. Ubili ste Davida jednom, ali drugi put nećete. Pravda za Davida, pravda za sve nas, pravda za našu djecu. Mir, dostojanstvo, bez politike, vjere, nacije. Mi, gospodo, ostajemo ovdje. A ti, Davide, dobro znaš da tata zna sve”, riječi su kojima je završio skup, mirno kako je i počeo, ali uz puno pritajenog bijesa.

Potpora iz cijelog svijeta

Bio je to 32. dan okupljanja za Davida Dragičevića, 21-godišnjeg studenta elektrotehnike, sportiste, pjesnika, umjetnika, čije je beživotno tijelo pronađeno na obali Vrbasa krajem marta, otkad građani uporno traže da se slučaj riješi, a krivci privedu pravdi.

No, kako se to još nije dogodilo, okupljanje koje se uporno događa svake večeri u posljednjih je mjesec dana preraslo u pokret protiv represivnog sistema koji, kako se smatra, zataškava istinu.

Cijelim gradom niču plakati s Davidovim likom, voze se biciklističke trke njemu u spomen, a Facebook grupa koja promiče tezu kako Davidova smrt nije nesretan slučaj i koja njegove “krvnike želi vidjeti iza rešetaka”, u samo nekoliko sedmica okupila je više od 90.000 aktivnih članova.

Na spomenutoj se društvenoj mreži prikuplja i novac za troškove advokata, kao i za nagradu tešku 50.000 eura za informaciju koja može dovesti do počinitelja, a ondje se mogu pročitati poruke podrške poslane sa svih kontinenata, među njima i velik broj Hrvata iz Splita, Zagreba i Rijeke, koji se barem virtualno priključuju borbi za istinu o Davidovoj smrti.

No, glavna snaga pokreta događa se u najužem središtu Banjaluke na mjestu koje je posljednjih dana nezvanično dobilo novi naziv Davidov trg, na kojem je mladić posljednji put viđen živ, a gdje se u danima vikenda okupi i više od 10.000 ljudi u znak podrške Davidovom ocu Davoru Dragičeviću.

Na početku razgovora, koji smo vodili na terasi kafića u centru grada, kaže nam kako nije spavao 40-ak noći, još od Davidovog nestanka, ali masa koja svake večeri stoji na trgu uz njega daje mu nadljudsku snagu. Iz crne torbe s laptopom, od koje se ne odvaja, vadi desetine dokumenata, a u ruci mu telefon čija se baterija neprekidno prazni pa je on opet puni.

Pogledajte samo sve te poruke, iz Malezije, Indonezije. Evo jedne iz Splita, gdje sam 1987. služio u Ratnoj mornarici… Pitajte što god želite: ja sam preko noći postao advokat, istražilac, portparol…. sve što treba.

U najkraćim crtama: ova je država ubila moga sina. Krivce za njegovu smrt treba tražiti u najvišim strukturama MUP-a Republike Srpske, u sprezi s Tužilaštvom – govori u dahu paleći cigaretu za cigaretom.

Samo u prvih desetak minuta razgovora, razgovor s Davidovim ocem prekinulo je četvero, petero slučajnih prolaznika. Jedan od njih je mladić koji Davida poznaje iz škole, a prišla mu je i sredovječna žena pa mu pružila novčanicu da u njezino ime upali svijeću za pokojnog sina.

Davidu Dragičeviću gubi se svaki trag nešto nakon ponoći 18. marta, kada je nadzorna kamera ispred robne kuće Boska, na mjestu današnjih okupljanja, snimila kako se zaustavio u razgovoru s dvojicom muškaraca, koji su ga potom počeli slijediti.

Za roditelje, Davora i Suzanu, uslijedilo je šest dana agonije sve dok policija nije objavila da je njegov leš pronađen na ušću rijeke Crkvine u Vrbas. U potvrdi o smrti koju potpisuje patolog Željko Karan riječ je o slučajnoj smrti koja je nastala utapanjem odmah nakon nestanka 18. marta.

Na istoj konferenciji za novinare u MUP-u, koju je predvodio Darko Ilić, načelnik uprave za organizovani i teški kriminal, moglo se čuti i to kako je policija tokom pronalaska tijela u njegovoj odjeći pronašla i predmete koji potiču iz opljačkane kuće u banjalučkom naselju Lauš. Prema prijavi vlasnika, iz kuće je otuđen novac, laptop i memorijski stik, a premda laptop kod njega nije nađen (policija ga navodno traži u rijeci), ova je provalu pripisala Davidu.

Nezavisna obdukcija

Kada se u javnosti pojavio snimak nadzorne kamere opljačkane kuće na kojoj se vidi silueta pljačkaša koja ne nalikuje njihovom sinu, mladićeva porodica sa zgražavanjem je odbacila sve navode patologa i inspektora. Takođe, kako je otac na prepoznavanju uočio cijeli niz kontuzija po tijelu koje upućuju na to da je pretučen, odbio je pokopati sina sve do druge, nezavisne obdukcije koju je obavio patolog s beogradske Vojnomedicinske akademije, čiji nalaz je utvrdio da je tijelo moglo biti u vodi od dva do četiri dana, nipošto cijelu sedmicu.

No, gdje se onda nalazio David najmanje dva dana nakon nestanka?

“Moje je dijete brutalno pretučeno, držano zatočeno, drogirano i zatim zadavljeno, a oni su ga proglasili lopovom i narkomanom. Na početku mi ljudi nisu vjerovali, pa sam potom iznosio detaljne podatke i provjerene informacije. Nisu mi ni u policiji vjerovali da je bio živ u vrijeme potrage, a siguran sam da jest, između 18. i 21. marta. Mi smo ga tražili dok su ga drugi tukli i maltretirali. Kada sam vidio Davidovo tijelo, bilo mi je jasno da brutalno pretučen i da nije dugo bio u vodi… najviše nekoliko sati”, kazao je Davidov otac pa se osvrnuo na snimak na kojem se, kako policija tvrdi, vidi da je David kobne noći opljačkao kuću.

“Taj snimak je lažan, montiran. Vidi se da osoba koja ulazi i izlazi iz kuće nije ista. Muškarac koji izlazi viši je, grbaviji i šepa. David je bio sportista, zdrav i bez ijedne ozljede”, objašnjava Davor.

No, rezultate prethodne istrage policija je dostavila Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka smatrajući da u ovom slučaju ne postoje elementi krivičnog djela. Tužilaštvo se u vezi s ovim slučajem dva puta obratilo javnosti saopštenjima u kojima navode da tim tužilaac “utvrđuje sve okolnosti smrti mladića” i onda je zavladao muk.

David Dragičević pokopan je na Novom groblju nedaleko od porodičnog doma, tek nakon rezultata nezavisne obdukcije. Pogreb se, međutim, pretvorio u protestni skup. Mladi ljudi, dirnuti Davidom smrću, u rukama su držali poruke mjerodavnim institucijama – “Zašto šutite”.

Na posljednjem ispraćaju pojavio se i predsjednik RS Milorad Dodik koračajući u sredini kolone koju su predvodili porodica i prijatelji. U jednom trenutku u rukama mu se našao i transparent, ali ga je brzo savio i uklonio.

Pitamo Davidova oca što mu je značila Dodikova prisutnost. – Ništa. Politika me apsolutno ne zanima. Došao je i u moju kuću kao građanin, tako je rekao. Ponudio mi je financijsku pomoć, ali to sam odbio – kaže Davor Dragičević.

Novinar uvjeren u ubistvo

Potom ga pitamo o motivima ubistva njegovog sina, no on odmahuje rukom. Posjeduje informacije koje zasad ne može podijeliti s javnosti, ali pritom ne želi nametati “svoju istinu”, već traži istinu, štogod ona sa sobom donijela, pa nas upućuje da pročitamo komentare na Facebook stranici i uticajne blogere.

Jedan od njih, novinar Slobodan Vasković, ponudio je verziju koja se, kako smo utvrdili, poklapa s mišljenjem većine onih koji se svaki dan okupljaju na trgu.

Evo kako on vidi pozadinu tragične smrti banjalučkog studenta.

“Neki pojedinci iz policije su umiješani u ubistvo Davida Dragičevića, njegovo planiranje, organizovanje otmice, premlaćivanje, mučenje, mrcvarenje i surovo ubistvo. I nije ih mali broj. Njegovo ubistvo naručeno je i pomno planirano najmanje mjesec i po do dva, a nalogodavci su zapovjednici jedne od tri grupe za premlaćivanje i egzekucije koje operišu u Banjaluci, sastavljene od lokalnih nasilnika, kabadahija, kriminalaca, pojedinaca iz policije i privatnog sektora, onog njegova dijela koji radi milionske poslove i ima izuzetno jake veze na svim nivoima vlasti”, navodi novinar te dodaje kako te grupe imaju mnogo novca na raspolaganju, imaju svoju vojsku, koja je stalno na ulici i u brojnim ugostiteljskim objektima, a najjači njihov argument jeste ucjena.

Te grupe stvarni su vladari Banjaluke i toliko su uzeli maha da ovaj grad gotovo nezaustavljivo klizi u sunovrat.

Sprega kriminala i korupcije

David Dragičević, tvrdi novinar, posljednja je u nizu žrtava spomenutih grupa, svjesno likvidirana, prije toga stravično mučena, premlaćivana i, na kraju, udavljena i bačena u rijeku.

“Dileri i njihovi saradnici, kojih ima i u policiji, navlače mladiće Davidovovih godina, prvo ih navlačeći na droge, kao korisnike, a potom ih pretvarajući u dilere-zavisnike. To je industrija koja cvjeta u Banjaluci, za tu industriju znaju svi. David je bio idealan za takav posao jer je znao veći broj mladih ljudi. Bio je popularan. David Dragičević, međutim, nije htio raditi za dilere, i to jeden od motiva zbog kojeg se nalazio na njihovom udaru, kao i na udaru njihovih zaštitnika u policiji, gdje pojedinci imaju znatan udio u ovoj prljavoj, neljudskoj raboti.

David Dragičević nije se bojao dilera, njihovih šefova, posebno ne njihovih vojnika jer je bio fizički izuzetno spreman, poznavatelj brojnih borilačkih vještina i kao takav on jednostavno nije ustuknuo pred banjalučkim podzemljem.

Zbog svega toga trebalo ga je “naučiti pameti” i to je završilo kobno po njega”, navodi Slobodan Vasković, koji tvrdi kako se na video – snimku ispred robne vidi da je David slobodan, zdrav čovjek koji hoda čilo te da nije drogiran.

“Ako se ponovo pažljivo sagledaju ključne minute snimka, jasno je da su Davida opkolili mladići, da su ga sačekali i da ga mame. No, nisu smjeli udariti na Davida pojedinačno jer bi se uspio obraniti, zato ih je moralo biti mnogo, mnogo više. I bilo ih je. David je odveden iza Metalske škole, gdje je čekalo između 15-20 batinaša, koji su ga nemilosrdno pretukli.

Toliko nemilosrdno da na njegovu licu postoji samo jedan centimetar kvadratni koji nije dobio snažan udarac. David Dragičević je “samljeven”. Meksička kaša. Nakon toga odvučen je automobilom na, zasad, nepoznatu lokaciju. Dovukli su Davida do automobila, odatle poderane traperice i rane na koljenima.

Od 18. do 21. marta bio je mučen, potom udavljen na nepoznatoj lokaciji nakon čega je još dva dana držan mrtav, a njegovo je tijelo kasno noću 23. marta ili rano ujutro 24. marta bačeno u Crkvenu”, tvrdi novinar koji je prije nepune dvije godine napustio Banjaluku zbog prijetnji smrću pa i pokušaja likvidacije, a sve nakon što ga je Dragan Lukač, ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske i inače visokopozicionirani član Dodikove stranke, javno optužio da ruši institucije RS.

Priča o tragičnoj smrti Davida Dragičevića priča je o sprezi kriminala i korupcije u vlasti koja se preliva na ulice, gdje se sukobljava sa sve glasnijom grupom građana koji traže pravdu i istinu za Davida, ali i za neku novu djecu.

Okupljanja se nastavljaju, ali ne bez otpora jer se banjalučkim vlastima od njega ledi krv u žilama. Među okupljenima se svakodnevno mota veći broj agenata u civilu, Facebook grupu podrške neko je neki dan pokušao hakovati,, a neki od kafića koji su donirali novac za ovu borbu nenadano je, u više navrata, posjetila finansijska inspekcija.

No, u trenutku pisanja ovog teksta stigla je informacija kako će se u Narodnoj skupštini Republike Srpske 10. maja održati posebna sjednica posvećena slučaju Davida Dragičevića.

Priliku da se obrati poslanicima tražio je i dobio njegov otac Davor. Ovu je vijest komentarisao tek s nekoliko riječi. “Idemo do kraja. Poslije ću plakati za sinom, a sada se moram boriti.“

S Davidovog trga i danas dopire pjesma “Klinac iz geta”, koju je napisao i otpjevao David Dragičević.

Vecernji.hr