Svi ste upoznati sa pokušajem ubistva mog prijatelja Slobodana Vasiljevića u Šekovićima…

Slučajno ili ne, Vasiljević je napadnut desetak metara od mjesta na kojem sam i sam bio meta napada. Četiri napadača su mu raspolovila lobanju i slomila potkoljenicu. Namjera Slobinog ubistva je i više nego očigledna. 

Ipak, iako je situacija još uvijek neizvjesna, na njihovu žalost, a na sreću svih normalnih ljudi, velike su šanse da Vasiljević preživi. Mnogo veće šanse su da nalogodavac nikada neće biti identifikovan, iako se na čitavoj regiji kao potencijalni nalogodavac smatra samo jedna osoba. I tu dolazimo do suštinskog problema.

Naime, svjedoci smo da mnoge ubice u Republici Srpskoj za svoja zlodjela nisu odgovarale, odnosno nikada nisu privedene licu pravde. To je kod oštećenih ljudi, prvenstveno uže rodbine, stvorilo težak i gorak ukus u ustima, ali nije moguće bosti se sa rogatim. Sličnih slučajeva će biti i u budućnosti i oko toga nema nikakve sumnje. Istovremeno nas vlast uvjerava kako je tobože bezbjednosna situacija u Republici Srpskoj stabilna. Kakav apsurd!

Međutim, postavlja se pitanje šta dalje? Vlasti šalju poruku da se ubistva, kao i pokušaji ubistava i premlaćivanja isplate, jer se za njih ne odgovara. Stoga se sve češće stvara utisak da je pravda jedino moguća ako se “uzme u svoje ruke”.

Na veliku tragediju napadača i nalogodavca, Vasiljević nije čovjek koji će ostati nijem i čekati da se “stvari same dese”. To nosi izuzetnu opasnost od anarhične situacije, jer kada ljudi vide da se ubistva ne kažnjavaju, pitanje je trenutka kada će se stvari izmaći kontroli.

Slučajevi: Dragičević, Krunić, Kovačević, Đurović, Vukelić, Bajo i mnogi drugi do sada nisu svoj epilog našli u institucionalnim mehanizmima. Po svemu sudeći, neće ni slučaj Vasiljević.

Pitanje je vremena ko će “prvi povući”.

Šta ako to bude Vasiljević?

Stefan Blagić