Prošlo je gotovo godinu od izbora, a formiranje nove vlasti na državnom nivou još se ne nazire…
Potpisivanje sporazuma između trojke, lidera SNSD-a, HDZ-a i SDA, Milorada Dodika, Dragan Čovića i Bakira Izetbegovića bio je, ispostavit će se, izvjesno isforsirani pokušaj mirenja dijametralnih političkih pogleda kao bi odlazeći šef Delegacije EU Lars-Gunnar Wigemark mogu sebi upisati novu crticu u CV kao navodni zadnji uspjeh u generalno neuspješnom mandatu.
I dok se bliži istek roka od mjesec nakon kojeg sporazum postaje ništavan, iz SDA, ali i sam Željko Komšić, jasno poručuju da se novi saziv Vijeća ministara neće formirati dok se ne potvrdi ANP.
MANIPULACIJA U VEZI SA NATO PUTEM
No, valja prije svega razjasniti kakav je značaj ANP-a za pristupanje naše zemlje NATO savezu. ANP je samo jedna u nizu stepenica koja vodi do NATO-a, jer se njime u Briselu aktivira MAP, odnosno Akcioni plan za članstvo u NATO. Ukoliko bi se ANP i poslao u Brisel, to svakako ne znači ekspresan prijem u NATO.
Primjeri iz prakse drugih zemalja govore da proces pridruživanja NATO-u ne ide brzo, uprkos redovnom slanju ANP-a. Sjeverna Makedonija je 14 godina predavala Godišnji nacionalni program, Gruzija to čini već deset godina zaredom, ali Dodik jasno poručuje da on ni pod koju cijenu neće glasati za njega i da za RS članstvo Bosne i Hercegovine u NATO ne dolazi u obzir.
Ipak, Dodik i SNSD nisu oduvijek bili toliko negativno nastrojeni prema NATO savezu. Dapače. Put prema njemu je nešto na što se u BiH Zakonom o Oružanim snagama i kasnijim sporazumima i zakonski obavezala. Tako je u junu 2009. tadašnji član Predsjedništva iz SNSD-a Nebojša Radmanović potpisao formalni zahtjev BiH za Akcioni plan za članstvo u NATO (MAP), iako je Srbija nekoliko mjeseci ranije donijela odluku o vojnoj neutralnosti, no stav Srbije tada očigledno nije bio obavezujući za SNSD.
Faksimil dokumenta o upućivanju zahtjeva za članstvo u NATO koji je kao predsjedavajući Predsjedništva BiH potpisao SNSD-ov Nebojša Radmanović 2009. godine
Naravno, NATO je samo jedna u moru stvari o kojima su Dodik i SNSD u međuvremenu promijenili mišljenje. Danas Dodika dakako znamo kao ostrašćenog srpskog nacionalistu koji Bosni i Hercegovini javno priželjkuje raspad, najavljuje ujedinjenje sa Srbijom, kune se u Putina, šuruje s radikalnim desničarima na Zapadu, negira genocid, ne želi u NATO i slavi Karadžića i Mladića. Ipak, onaj Dodik od prije 15 godina danas vjerovatno ne bi mogao prepoznati sebe.
Tako je kao predsjednik Vlade RS u prvom mandatu 1998. izjavio da su izborom četničkog vojvode Nikole Poplašena za predsjednika RS “Srbi radili na svoju štetu” i upozorio da će se “zbog jačanja nacionalističkih snaga odnos međunarodne zajednice prema RS biti promijenjen u negativnom smislu”.
Dodik je za politički magazin War Report (WR) daleke 1997. izjavio da će “dok god su nacionalisti na vlasti u oba bh. entiteta, uvijek biti izvjesna količina konflikta manjeg intenziteta”.
„BOLJE ENTITET NEGO PROVINCIJA U SRBIJI“
Na pitanje kako vidi odnose Republike Srpske i tadašnje SR Jugoslavije, odnosno Srbije istaknuo je: “Dejtonski sporazum dozvoljava uspostavljanje posebnih veza između to dvoje. Međutim, to je jedno neugodno pitanje. RS ne smije ugrožavati interese FBiH. U međuvremenu, RS ne želi zavisiti od SRJ niti biti njen slijepo poslušni partner. Tek kada dogovorimo stvari sa Bosnom i Hercegovinom, možemo ići sa razgovorima sa SRJ”.
Za beogradski NIN tih godina izjavljivao je da lideru Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavu Šešelju treba „trajno zabraniti da dolazi u RS“ i dodao da bi RS bilo „bolje pod američkom okupacijom, nego sa Šešeljem“.
Godine 1999. tokom bombardovanja Srbije poručivao je da Milošević treba da odgovara za svoja djela.
“Nije tačno da su međunarodna zajednica i svijet protiv Srba, ali Srbi su morali da shvate preko svojih predstavnika kuda svijet ide i da se priključe tim tokovima, a ne da se suprotstavljaju”, govorio je tada Dodik.
Dodik Miloševića smatrao odgovornim za NATO bombardovanje Srbije, ističući kako nije tačno “da je celi svet protiv Srba”
U intervju 1997. Dodik naglasio je da Republika Srpska nije država i da je „bolje biti entitet u BiH, nego provincija u Srbiji“. Danas, kako je poznato učestalo naglašava da RS jeste država i da se treba pripojiti Srbiji.
Za Karadžića je govorio da je “bitanga“ i da „mora odgovarati“.
„Svako tko je sudjelovao u ovdašnjim dešavanjima mora biti podvrgnut određenoj proceduri preispitivanja vlastite uloge. Desilo se ogromno stradanje i ono zahtjeva takvo što“.
Danas slavi Karadžića i naziva studentske domove po njemu.
Dodik je u intervjuu za Dnevni avaz 20. januara 1997. istaknuo kako je potreban „realan pritisak na vlasti RS da uđu u procese izgradnje zajedničkih institucija BiH i provođenje Dejtonskog sporazuma u cjelini“.
Danas je Dodik „suverenista“ koji zagovara prestanak miješanja međunarodne zajednice u unutrašnje stvari i vraćanje „oduzetih nadležnosti Republici Srpskoj“.
SERDAROV, FARMLEND, AERODROMI…
No, u proteklom periodu nije samo ideološki napravio krug od 180 stepeni. I u ulozi nacionalnog vođe i „Glavnog Baje“, kako samog sebe voli titulirati, Dodik je obećavao megalomanske infrastrukturne projekte, referendume, megarazvoj, otcjepljenja… I većinom je ostalo na obećanjima.
Dodik je tako primjerice sa vlasnikom kompanije Comsar Energie Rašidom Serdarovim obećao izgradnju TE Ugljevik tri, ulaganje od 700 miliona eura i otvaranje 800 novih radnih mjesta. Kompanija “Comsar Energy“ u međuvremenu je odustala od projekata u RS u koje je obećavala uložiti više od milijardu KM. Kako bi mu olakšala odluku Elektroprivrede RS-a će od Serdarova otkupiti koncesije za nikad izgrađenu TE u Ugljeviku, HE u Rudom i nepokrenut rudnik uglja, a te bi koncesije Serdarovu trebala da plati više od 180 miliona KM
Dodik u društvu Rašida Serdarova
Farmlend je slučaj zbog kojeg je Dodik slagao obećanje na obećanje, laž na laž i na kraju, kad je njegov lični govedar isisao sve što se moglo od kreditnih i potsticajnih sredstava, pustio i radnike i firmu niz vodu. Laž je koštala budžet Republike Srpske, kao i uvijek.
Vjerovatno jedno on najvećih obećanja i laži je mreža aerodroma u RS. Kako je tada govorio Dodik: “U našim planovima je aerodrom na Sokocu, jedan funkcionalan, koji može da primi određenu vrstu letjelica i da uspostavimo bolju komunikaciju unutar RS i nakon toga ide modernizacija aerodroma u Bijeljini”. Naravno, tu je i neizostavni “aerodrom u Trebinju”. Treba li napominjati da do danas ti aerodromi postoje jedino u Dodikovim izjavama, eventualno mašti.
Milorad Dodik “gradio” je i “Turistički centar Klekovača” kod Drinića, koji je najavio kao jedan od najreprezentativnijih turističkih centara ovog dijela Evrope. Dodik je tvrdio da bi vrijednost ovog projekta trebalo da bude oko 280 miliona eura. Trenutno se na Klekovači odmaraju samo medvjedi.
Predsjednik RS građanima je obećavao da su u završnoj fazi pregovori o privatizaciji Banke Srpske i dokapitalizaciji od 300 miliona evra. Banka Srpske je u međuvremenu propala i postala ogroman finansijski uteg oko vrata građana RS.
SVE JE OSTALO NA OBEĆANJIMA
Dodik je svojevremeno odlučio izaći na megdan i Elonu Musku i Tesla Motorsu, te je najavljivao pokretanje proizvodnje elektroautomobila u RS-u. Naravno, osim budžetskog trošenja novca na navodno pokretanje proizvodnje koji je završio u privatnim džepovima, od svega nije bilo ništa.
I naravno, za kraj tu su Dodikovi neizostavni referendumi. Referendum o vraćanju nadležnosti, referendum o sudu i tužilaštvu BiH i dakako, onaj najvažniji – referendumim o otcjepljenju RS. Najavio ga je Dodik za 2018. godinu, obećao da će tražiti otcjepljenje. Usvojio je i Deklaraciju naziva Republika Srpska – slobodna i samostalna. Referendum je sproveden, ali ne o nezavisnosti, već o Danu Republike, pa je i taj poništen i sveden na neku vrstu ankete, koji više niko ne spominje.
A tek Dodikovi “nestašluci”, poput njegovog insistiranja da u Predsjedništvu BiH tokom sastanaka u službenim prosotrijama stoji zastava RS koju mu je osoblje, na zahtjev Džaferovića i Komšića, nekoliko puta micalo. Dodik se durio i prijetio bojkotom rada Predsjedništva, da bi se u konačnici pomirio sa sudbinom i odustao od zastave.
Na startu mandatu u Predsjedništvu BiH ljubio zastavu RS, a sada na nju i zaboravio jer je sklonjena
Da li će se Dodik radi ulaska u vlasti na državnom nivou pomiriti sa sudbinom i podržati ANP u ovom trenutku nije izgledno. No u tom slučaju jedino gubi Dodik, jer ministri druga dva partnera, SDA i HDZ-a, već su u vladi koja radi u tehničkom mandatu.
Iako njegovo destruktivno djelovanje prema državi i podizanju tenzija u BiH svakako ne treba potcnjenivati, ipak treba imati na umu da jedino u čemu je Dodik u svom dosadašnjem političkom djelovanju bio principijelan je njegova neprincipijelnost. Karijera obilježena lažnim obećanjima, konstantnim mijenjanjem političkih pozicija i poteza kojima je samog sebe višestruko i iznova pobijao, sve u zavisnosti od toga šta je u datom trenutku za biračko tijelo oportuno i s kojeg međunarodnog izvora se voda pila.
Inforadar
