Dunje, bezdušnost i tuga…

Pročitah da je Komunalna policija u Banjaluci donijela rješenje da se uklone dvije sadnice dunje i spomen-ploča (Davidovo srce), koje su građani zasadili i postavili na godišnjicu prve sahrane Davida Dragičevića, na ušću potoka Crkvena u Vrbas – mjestu gdje je pronađeno njegovo mrtvo tijelo.

Te simbolične znakove ljudske duše ostavili su Davidovi prijatelji i poklonici kao ljudski znak poštovanja i ljubavi. Na ovoj nesrećnoj planeti mnogo je takvih znakova ljudskog poštovanja i sjećanja.

Na tom tužnom mjestu, plemeniti Banjalučani su prethodno uklonili smeće i uredili zapuštenu obalu, da bi ostavljeni znakovi imali i nešto od ambijentalne plemenitosti. Dok su to radili, zapisuje novinar, sa zidina gradske tvrđave budno ih je motrio čuvar državnog pečata (policijski inspektor). Ove simbole nesrećne sudbine mladića ukloniće, po svemu sudeći, radnici gradske čistoće, na način kako su “očistili” i Trg Krajine krajem decembra prošle godine.

Vlast koja nije mogla da sačuva obale Vrbasa od kesa, frižidera i drugih kućnih olupina, potrčala je da ih sačuva od zasađenih dunja i srca oblikovanog od prirodnog kamena! Ne smetaju joj deponije smeća po obali Vrbasa i Crkvene, ali joj smetaju sadnice dunje na uređenom prostoru. Ta ista vlast, pokazalo se, nema zakone koji će otkriti Davidove ubice, ali ima zakone koji će opustošiti uređen prostor i ukloniti najtopliju ljudsku poruku ubijenom mladiću! Treba li ovom bezumlju komentar!?

Plače mi se od količine neljudskog u tragičnom slučaju Davida Dragičevića! Po svemu sudeći ubijen, bačen u kanalizaciju, mrtav je vrijeđan i sramoćen, na kraju mrtav prognan, da bi se, evo, i njegov duh progonio! Da li je moguće da toliko bezdušnosti ima u glavama i srcima ljudi koje je čovjek izabrao da vrše vlast?

U poplavi tuge isplivava mi pred očima sudbina nesrećnog Čehovljevog kočijaša koji razvozi pijance do dugo u noć i pokušava svakom od njih da ispriča kako mu je sin umro! Nesrećni čovjek bi da podijeli svoju tugu, ali ga niko od putnika ne želi čuti. Na kraju, ispričao je tužnu priču svom konju nakon što je prevezao posljednjeg pijanog putnika.

“Bože, kakvo je ovo vrijeme u kojem živimo!”, vrisnuo je Andrej Tarkovski u svom Dnevniku “Martirologija 1970-1986”. Taj vrisak, koji dopire iz prostora pravoslavnog duha i nade, opominje me i čini nespokojnim. Kome bi današnji čovjek mogao da ispriča tugu što ga svakodnevno zapljuskuje dok gleda kako se oko njega sve ruši i umire? Vrisnuo bi, kao Tarkovski, kada bi ga imao ko čuti. Vrisnuo bi, ali njegov vrisak pohlepna i bezdušna gomila opijenih moćnika neće čuti! Neće ga čuti jer je onaj koji ga nadzire sa vrha gradskih bedema svoju bezdušnost i surovost doveo do apsurda. On je postao čovjek bez traga duše.

Pomahnitala gordost je kroz istoriju odbijala da čuje glas razuma. Čuvari državnog pečata, opijeni nezasluženom visinom, ogrezli u moći koja im se smiješila, umazani slašću novca, uprljani ljigavim rukama lažova i laskavaca, svjesni da im tuđa propast donosi korist, nezaustavljivo su tonuli u provaliju bez dna.

Nisu posustajali u bezobzirnoj grabeži i otimanju, nemilosrdnom traćenju i trošenju, gloženju u grabeži i omrazi i uživanju u primitivnoj osveti. Jedno su pričali, drugo radili, jedno pisali i potpisivali, a drugo činili, tužakali se i optuživali, i ne trepnuvši, lažno se zaklinjali. Nadnosili su se nad svojom prazninom, ne videći svoje unakaženo lice. Sve su činili da se samo oni čuju i da se samo njima klanja i zaklinje. Tako je propala moćna Vizantija, tako je stradalo Rimsko carstvo.

Oni koji su naredili uklanjanje sadnica dunje i ploče sa mjesta tragične smrti Davida Dragičevića, u svojoj bezdušnosti, ne znaju da se duh ubijenog Davida Dragičevića ne može ukloniti sa mjesta gdje je zločin isplivao jer je sjećanje na zlo i zločin trajnije od njihovih bijednih života. Oni ne znaju da će poslije njih na vlast doći neki drugi ljudi koji će zasaditi nove sadnice i na mjestu zločina postaviti neke nove ploče kojima će obilježiti upravo njihovu bezdušnost. Njihovo bezumlje doživjeće osudu neke nove vlasti jer se svaka vlast hrani grijehom i idiotizmom prethodnika.

Šta će učiniti gradska komunalna vlast ako svakog jutra na istom mjestu, ili nekom drugom mjestu u gradu, ponovo osvanu sadnica i kamena ploča kao simboli Davidovog stradanja? Hoće li gradska uprava uvesti dežurstvo kako bi se Davidov duh protjerao iz grada? Šta će učiniti ako jednog dana grupa buntovnih studenata, Davidovih kolega, u studentskom kampusu postaviti spomenik Davidu? Hoće li komunalci i policija krenuti da ga ruše?

David Dragičević više nije samo ubijeni mladić. David je postao metafora vlasti u službi zločina. Protiv metaforom oblikovane svijesti niko nije dobio bitku. Svaka nova reakcija vlasti produbljivaće bunt i tražiti otpor.

“Uzvišenost savremenog čovjeka je u protestu. Slava onome ko iz protesta spaljuje samog sebe pred nemom gomilom, i onima koji izlaze na trgove i protestuju sa plakatima i parolama osuđujući sebe na represiju, i svima koji kažu ‘ne’ egoistima i karijeristima i bezbožnicima. Treba se uzdići iznad prava na život, u praksi spoznati smrtnost našeg tela u ime budućnosti, u ime besmrtnosti… Ako je čovečanstvo spremno za to, onda još nije sve izgubljeno”, poručuje Tarkovski u svom Dnevniku.

Uzalud, današnji čovjek je spreman samo za ubijanje i rušenje.

Branko Perić (sudija Suda BiH)