I drugi policajac ranjen u Sarajevu podlegao je povredama. Zgrožen sam.
Kao dijete policajca, posebno sam osjetljiv na svaku vrstu nasilja prema policajcima. I na taj vječito pogrešno usmjereni bijes prema njima, koji u odnosu jedan na sto, za mizernu platu, štite kakav-takav red u ovoj zemlji.
Provodio sam dane u policijskom dvorištu, igrao se sa očevim kolegama kao klinac. Ima ih profesionalnih i čestitih, vjerujte, više nego onih drugih, koje ne bih ni spominjao. Sam sam se više puta uvjerio u to. Žalosno je što to koliko su važni, i koliko je važno da ne izgubimo interes jedni za druge, shvatimo tek kada je kasno. Kao sada kada je smrt uzela danak.
Lopovi, ubice i manijaci su u prednosti, sistem im stoji na raspolaganju, spretni advokati će ovaj bušni pravosudni sistem iskoristiti tako da obesmisle svaku krivicu. Policajci koji privode kriminalni ološ tako obeshrabreni gledaju kako isti oni koje su hapsili sjede i druže se sa sudijama i tužiocima i smiju im se u lice.
Nasilje je postalo svakodnevnica, stoga mi je nejasno iščuđavanje, kao da ne živimo u društvu koje se bliži svom kraju kao normalno društvo, a to je trenutak kada ljudi počnu uzimati pravdu u svoje ruke, kad se počnu naoružavati, samoorganizovati. Ako se policajci, naoružani i spremni za takve situacije, ne osjećaju sigurno, šta tek možemo mi obični građani?
Ne trebamo mi, rođaci, preuzimati pravdu u svoje ruke, mi trebamo preuzeti državu u svoje ruke, to je i dužnost i obaveza, ako mislimo da ovakvu državu, opasnu po život, preživimo!
Buka
