IMA LI HRABRIH U OVOJ ZEMLJI
Vjerovatno smo svi pogledali snimak, no koliko smo razmišljali o istom. Ni tri sekunde vjerovatno. Polazim od sebe.
Davor Dragičević stoji iznad predsjednika. Ponavljam, iznad predsjednika. Stoji i ne razmišlja ni u jednom trenutku da se skloni. Da pogne glavu. Da postiđeno spusti papir koji drži u ruci i ustupi mjesto onom ko mu je život uništio. Stoji, i bez imalo emocije, kao prema životinji koja je uništila svo dobro koje je zasijao, ruži ga.
Da, ruži ga. Upozorava ‘Niko se neće izvući’. Niko, pa ni ti opasni predsjedniče, misli. Ne prijeti i ne napada fizički, kako to rade oni zbog kojih je tu. Stoji Davor na bini i poručuje kako tu ima mjesta samo za jednog. Poručuje da ta bina više neće biti Dodikova. Da se glad, neimaština i strah mogu trpiti, gubitak života ne. ‘Ja ili ti’, u glavi je Davorovoj. Drugog načina nema.
Predsjednik povijenog repa odlazi. Prolazi ‘vladar’ kroz gomilu svojih robova i robinja, ponižen i uvrijeđen kao nikad u životu. Vladar u čijoj blizini svako od nas osjeti strah. Vladar koji kažnjava. Vladar koji se sveti. Vladar koji ne prašta, čak ni djeci. E taj vladar spušta pogled, odlazi, i binu ostavlja Davoru.
Zamislite tu snagu i hrabrost jednog čovjeka. Stavite se u tu poziciju. Možete li se zamisliti na toj bini. Da stojite iznad i ružite, a oborene glave i crvenih obraza ispod vas stoji Dodik, Bakir, Dragan, Željko, Fahro i svi ostali. Smije li iko od nas ovo uraditi? Ne smije. Ponavljam, ne smije.
Ima ovih što nam kao ‘otvaraju oči’ , koji bi za sebe kazali da su hrabri, otvoreni i direktni, ali ista je to sorta, ako mene pitate. Laprdaju o svakom i svemu, ali uvijek za nekog rade u prikrajku.
Mi ne smijemo imenovati one koji nam donose pakete hrane na kućnu adresu, kako bi im dali svoj glas. Mi ne smijemo na Facebooku objaviti ime stranke čiji rad ne podržavamo, jer imamo nekog svog u njoj. Mi ne smijemo dati glas onom ko nije naše vjere. Mi ne smijemo kazati da nas profesor ucjenjuje, da nam doktor traži lovu. Mi ne smijemo prijaviti onog ko nas maltretira, jer on ima nekog u policiji. Mi ne smijemo da kritikujemo, jer će se naljutiti neko nama blizak. Mi moramo klimati glavom svakoj budali, jer ćemo u suprotnom dobiti otkaz na poslu. Mi ćemo Dodiku, Bakiru i Draganu prepustiti binu. Pri tome sa divljenjem u očima, jer tobože to je predsjednik, kazati ‘Dobro došli’ i skloniti se u ćošak. Iako možda u sebi ne odobravamo to što govori i radi, razloga je milion da mu moramo dati aplauz.
Sada će mnogi kazati, pa i Davora je natjerala nevolja. Jedni idu i tako daleko, pa kažu ‘Ma čovjek puk’o, sad mu je svejedno’. Ispolitizirao smrt sina, kažu. Kao zato ima hrabrosti stati na crtu Miloradu Dodiku, ‘Velikom’. Nije svjestan šta radi, govore. Međutim, mi nismo svjesni šta Davor radi. Davor se bori za sve nas plašive, debile, uhljebe, nepismene, ucviljene i ucjenjene. Davor se ne bori za svoje dijete. Njega više nema. Davida vratiti ne može. Može kao i mi kazati ‘Ma šta je tu mogu, leglo kriminala, mogu i ja najebati’, i povući se u svoju jazbinu. Mnogi roditelji, čiju djecu su također ubili, su tako postupili. Davor je jedini koji je jasno kazao da ne vjeruje ni opoziciji ni poziciji. Davor nije zahvalan nijednom političaru koji je izrazio suosjećanje s porodicom. Davor nije pristao na kućne posjete, gdje se stvari rješavaju u četiri zida. Davor neće prodati sebe, svoj život i svoju porodicu za koru hljeba. Mi to radimo. I prije ćemo imati hrabrosti ovog čovjeka kritikovati, nego one zbog kojih živimo kao životinje. A kao što rekoh, Davor se ne bori za sebe, ili svog sina, Davor se bori za nas. Davoru su uzeli dijete, uzet će i on njima palicu kojom su ga ubili. Uzet će palicu kojom nas planiraju tući naredne četiri godine.
Ima li iko hrabar da mu pomogne? Ne smijemo čekati da naše dijete izgubi život da bismo reagovali. Naše je mjesto na bini, ne njihovo.
Source.ba
