JAVNI MEDIJI KAO PRODUŽENA RUKA POLITIKE

Novinari u blatu moralne korupcije…

Većina ljudi u javnim institucijama i preduzećima svjesna je načina na koji je došla do pozicije i spremna ju je braniti po svaku cijenu; takve individue moralno su korumpirane, slabe i zavisne, sa njima je moguće raditi sve što se hoće. Opterećeni kreditima, navikli na život lišen brige za golu egzistenciju i na dobar životni standard, takvi ljudi dopuštaju da budu bezlična ljudska roba, koju će politika koristiti dok joj treba; kada potrebe ne bude bilo, završiće na đubrištu, kao svaka potrošena roba.
Svjedoci smo gnusnog obračuna Radio-televizije Republike Spske sa pojedinim građanskim pokretima i nevladinim organizacijama u posljednje vrijeme. Kulminacija se desila u članku u kojem je RTRS bez dozvole ljudi o kojima govori objavio njihove lične podatke, podmuklo insinuirao da su mladi društveni aktivisti kriminalci, da bi oblatio građanski protest koji se tada dešavao, i da bi zastrašio one koji ga žele podržati. Nisu novost medijski obračuni na RTRS-u, lako se prisjetiti nekolicine, u kojima su stradale osobe percipirane kao neprijatelji vladajuće političke garniture u RS. Povrijeđeni u ovom slučaju najavili su žestok odgovor, tužbe i prijave nadležnim institucijama. Zbog maligne prirode događaja koji prijeti svima koji žive u Republici Srpskoj, potrebno se pozabaviti njegovim uzrocima.
Korijen ovog dešavanja je nacionalizam. Ljudi hipnotisani nacionalističkom ideologijom, ne sumnjajući u ispravnost onoga što rade, ugrožavaju živote drugih ljudi koje smatraju neprijateljima nacije, samim tim i njihovim neprijateljima. Uvjereni u tezu da je masovni građanski protest u Banjaluci insceniran sa ciljem destabilizacije Republike Srpske, urednici i novinari RTRS-a misleći da štite otadžbinu ne biraju sredstva u obračunu: preći će na drugu stranu zakona, pogaziti sve moralne i profesionalne norme. Vezivno tkivo koje povezuje različite ljude, na različitim poslovima – od policije za koju se smatra da je dala podatke televiziji, do zaposlenika RTRS-a, SRNA-e i ostalih medija koji su vijest prenijeli – je nacionalizam iskazan u brizi za institucije nacionalne države, kako se Srpska percipira, koji ne vidi ljude, ne mari za njih ako su ti ljudi doživljeni kao neprijatelji; koga je briga za tridesetak sumnjivih individua, od kojih neke imaju krivične prijave, dok su pojedini aktivisti pridodati na spisak kao politički protivnici. Njihova reputacija i treba da bude blatnjava, kad su protiv Srpske, smatraju usijane glave. U ratu je dozvoljeno takve ubijati, u miru je dovoljno društveno ih izolovati, smanjiti njihov uticaj, kriminalizujući ih izmišljanjem optužbi.

Zato se u programu RTRS-a, u vijestima SRNA-e i ostalih medija bliskih vlasti u RS, planski stvara atmosfera slična ratnoj – kao da smo u ratu, samo se ne puca – da bi bilo dozvoljeno skoro sve u djelovanju prema političkim protivnicima.
Novinari svoj posao doživljavaju kao civilna lica na ratnom zadatku, vatreno braneći jednu naciju, partiju, vođu, od većinom izmišljenih napada. Informativni program RTRS-a decenijama najviše sliči paranoičnom košmaru u kome su svi protiv Srpske, cijeli svijet potpomognut domaćim izdajnicima, koji posebno teško pogađaju hipnotisane nacionalne radnike. U takvoj viziji svijeta podrazumijeva se da su Bošnjaci, Hrvati, Englezi, Amerikanci i skoro svi ostali protiv Srpske, ali nejasno je kako neko može biti Srbin da ne voli Srpsku – takva misterija nerazrješiva je opčinjenim trudbenicima. I zato se posebno surovo ponaša prema onima koji se takvim smatraju, u konkretnom slučaju prema mladim aktivistima, građanskim inicijativama, i nevladinim organizacijama iz RS. Nema dana kada neko ne napada Srpsku, ona je vječno ugrožena, i potrebno je da nacija bude monolitna da bi se odbranila; najmanja pukotina u biću nacije, koju može predstavljati samo jedan „izdajnik“, dovoljna je da brojni neprijatelji razruše najveće blago nacionalista – državu, – misle hipnotisani.

Zato je potrebno eliminisati takve pukotine, riješiti se izdajnika koji dovode državu u opasnost. Na podjeli na patriote i izdajnike gradile su svoju politiku sve poslijeratne vlasti u RS, ona je najefikasniji mehanizam za društveno izolovanje političkih protivnika, gušenje slobodnog mišljenja, kao i za mobilizaciju glasača uplašenih za sudbinu nacije.
Mogućnosti zloupotrebe su neograničene: izdajnikom se može proglasiti svako, u takvim slučajevima najmanje se gleda na utemeljenost optužbi, uzavrela masa rasplamsanih emocija, kojoj su informacije namijenjene, daleko je od razuma. To se najbolje vidi na primjeru višegodišnje diskvalifikacije opozicije u RS kao probosanske, tj. izdajničke, koja je uhvatila korijen među ljudima, dok se u stvarnosti radi o tvrdokornim srpskim nacionalistima, od kojih je nacionalna podjela u BiH počela.
Mehanizam djelovanja nacionalizma neminovno dovodi i do korupcije, zato što se u izboru kadrova u javnoj administraciji i javnim preduzećima kao glavni kriterijum za zapošljavanje odabira lojalnost. Mnogima je najveći kvalitet slijepa odanost jednoj ideologiji – nacionalističkoj, – oličenoj u jednoj političkoj partiji, najčešće trenutno vladajućoj, dok su u zanimanju kojim se bave nekompetentni. Otuda nekvalitetan program RTRS-a, užasni članci SRNA-e, gomile bezvrijednih poluinformacija u službi propagiranja jedne nacije, partije i vođe. Dok kritičkog sagledavanja djelovanja javnog sektora koji vode ljudi iz vladajućih partija nema u tim medijima, ili ga ima samo u slučajevima kada politika želi da zamijeni čelnika neke javne ustanove ili preduzeća, pa se javni mediji ciljano bave njegovim lošim rezultatima, u obračunima sličnim ovom o kojem je riječ.Većina ljudi u javnim institucijama i preduzećima svjesna je načina na koji je došla do pozicije i spremna ju je braniti po svaku cijenu; takve individue moralno su korumpirane, slabe i zavisne, sa njima je moguće raditi sve što se hoće.

Opterećeni kreditima, navikli na život lišen brige za golu egzistenciju i na dobar životni standard, takvi ljudi dopuštaju da budu bezlična ljudska roba, koju će politika koristiti dok joj treba; kada potrebe ne bude bilo, završiće na đubrištu, kao svaka potrošena roba.
Despotizam, partokratija, klijentelizam, korupcija – oličeni u slabim institucijama, nepostojanju pravne države, nekažnjivom gaženju ljudskih prava – sve su to posljedice malignog nacionalizma koji vlada Srpskom. Zbog njega se društvo ne kreće naprijed, on odbija investitore, on je paravan za mnoga kriminalna djela, neprobojna zaštita za političke kriminalce, on dovodi do odlaska ljudi u inostranstvo. Ne postoji intelektualna elita, na prste ruku mogu se izbrojati nezavisne ličnosti, pojedinci su korumpirani i slabi – sve zbog pritiska koji vrši destruktivni nacionalizam.
Kada se stvari posmatraju izvan nacionalističke perspektive, dobije se mnogo jasnija slika; u konkretnom slučaju vidi se da mladi aktivisti nisu kriminalci okupljeni radi rušenja države, nego aktivisti koji rade na poboljšanju društva u kome žive, nevladine organizacije su samo udruženja građana koja djeluju u određenim oblastima, građanske incijative su jedino spontani pokreti građana nezadovoljnih radom institucija, okupljenih da ih pokušaju primorati da savjesnije rade. Mladim i poštenim ljudima, posvećenim popravljanju društva, podmeću iskvareni i moralno korumpirani u javnim preduzećima, da bi zadovoljili političke mentore – vidi se iza nacionalističkog paravana. Niko od njih nije zaslužio blaćenje zbog svog učestvovanja na protestu, čak ni oni sa krivičnim prijavama radi teških krivičnih djela, i oni imaju prava na društveni angažman. Svi oni dio su slobodnog demokratskog društva, u kome se ne dovodi u pitanje pluralizam mišljenja i interesa.
Zato je uvijek i svugdje potrebno razotkrivati nacionalističku prevaru, da bi oni koji do sada nisu shvatili njeno djelovanje mogli da vide šta se radi pod njenim okriljem. Kada većina bude shvatala da je nacionalizam pogonsko gorivo za pljačkanje i obespravljivanje ljudi, da je on baza za najveći kriminal u državi, neće biti moguće da se sve to radi mimo porobljenih masa koje samo nijemo posmatraju. Ako svijest dovoljno evoluira, ljudi će se pobuniti i uticati da se pravno spriječi razorno djelovanje nacionalizma: promjenom ustava i zakona, tražeći da se život upristoji i poboljša za obespravljene kategorije stanovništva. Potrebno je braniti pravo ljudi da misle drugačije, potrebno je tražiti odgovornost korumpiranih u javnim preduzećima, potrebno je tražiti više.
Ako se političari u BiH ne bi bavili nacionalizmom, ostali bi samo problemi ljudi, sa kojima oni nisu navikli da se bore. Tada bi se lako vidjelo ko je zaista političar, sposoban da rješava probleme i vodi državu naprijed prema ekonomskom prosperitetu, a ko je demagog koji raspaljujući emocije obezbjeđuje bogatstvo sebi i oligarhiji koju je stvorio. Slično je i sa novinarima, bez nacionalizma, novinarstvo u državi izgledalo bi sasvim drugačije.