Danas je 22. april, dan koji se obilježava kao dan našeg grada, inače za one koji ne znaju ovo je dan sjećanja kada je Banja Luka 1945. godine oslobođena od fašizma.

Na današnji dan svake godine se dese mnoge manifestacije slavi se sloboda, jednakost, solidarnost sve ono što je krasilo narode i narodnosti koji su svi kao jedan te davne 1945. godine oslobodili naš grad od fašista.

Međutim 2018. godine jedan datum je postao mnogo važniji od 22. aprila. Mnogo važnije se desio samo dan prije 21. aprila 2018. godine, pa mnogi će se zapitati šta se desilo juče ? Reći ću vam vrlo jednostavno DESIO SE NAROD.

Juče sam prvi put u svom životu stajao na glavnom trgu u gradu u kom sam rođen, u gradu u kom sam se zaljubio, oženio i dobio svoju Unu, stajao sam dva sata okružen hiljadama ljudi i plakao sam. Plakali su svi. Hiljade ljudi sa svojim porodicama, prijateljima, djecom, svi kao jedan stoje, svako u svojim mislima, emocijama, svi stoje, na momente skamenjeni, na momenti euforični.

Stala je Banja Luka juče 21.04.2018, u 18h, u nekoliko momenata stala u potpunosti. I dok se čekalo da se obrati otac, čovjek, borac, Davor Dragičević, minut dok je ovaj hrabri čovjek skupljao snagu da se obrati ljudima, čuo se njegov bol, čula se njegova tuga, čuo se njegov vapaj, ali čula se bol svakog čovjeka na trgu, čuo se strašni muk svih briga, nedaća, borbe, koji svaki čovjek koji je juče stajao na trgu nosi u sebi.

Posljednji mjesec, od kada je David brutalno ubijen u Banja Luci, počelo je nešto čudno da se dešava. Čudne emocije počele su da duvaju ulicama našeg grada. Prvo tuga i bol zbog ubistva jednog dječaka koji je trebao tek da počne svoj život, da osnuje svoju porodicu, a onda je taj dječak, Banjalučanin, odozgo počeo svima nama da šalje poruku. Taj heroj počeo je u svima nam da budi ljude, da nam vraća hrabrost, vraća boje našem gradu, našim životima.

Prije samo par dana gledam sliku zagrljeni u Sarajevu sjede Davidov otac i Dženanov otac,. Pola sata nisam mogao skinuti pogled sa te slike, potpuno ukočen, posmatrao sam ova dva čovjeka, koji dijele bol, tugu jer su im uzeli ono što se ne smije nikome uzeti, uzeli su im djecu. Tada sam pomislio samo jednu stvar, ja Vojin Mijatović sutra mogu biti umjesto ova dva čovjeka, svako od nas ko ima djecu to sutra može biti. Prije nego sto sam zatvorio stranicu sa tom slikom bio sam siguran u samo jednu stvar, od danas ništa vise neće biti isto.
Juče 21.04.2018. godine nas dvadesetak krećemo ka trgu, kako šetamo našim gradom pratimo vijesti, kreću ljudi iz Sarajeva, Prijedora, Mostara, Tuzle, Dervente, Kiseljaka, Modriče…. kreću autobusima, autima, biciklima. U tom momentu samo pomislih, Davide počivaj u miru dobri dječače i hvala ti do neba što si probudio ljude u nama, što nas sa neba učiš šta je biti čovjek.

Kako prilazimo trgu prvo što vidim jesu stotine policajaca, bože razmišljam čemu ovo, pa ima li granica ludilu, pa ljudi dječak je ubijen, šta ćete ovdje. Čuvaju zgradu opštine, od koga od čega, zašto čuvate gradonačelnika koji se nije udostojio, ni jedan dan da dođe na trg i svojim sugrađanima pokaže šta misli o ubistvu Davida. Ali opet govorim sebi nema veze nastavi dalje ovdje smo zbog Davida.

Na trgu stojimo nas hiljade iz Banja Luke, Sarajeva, Mostara, Prijedora, Modriče, Kiseljaka, Doboja, Bijeljine, Tuzle… i čekamo da počne , da počne momenat oslobođenja. I tada dok posmatram u masi desetine inspektora u civilu i vise ne želim da se pitam zašto sad i to, pomislim na jednu stvar da li su se ovako osjećali naši preci kada su 1945. godine oslobađali naš grad od fašista.

Počinje da priča Davor, u valovima emocije zapljuskuje ljude, plaču, ljuti su, zamišljeni su, spremni su. Posmatram ljude oko sebe i razmišljam, kakav je heroj David. Morao je da bude ubijen, da bi probudio svoj grad, svoju zemlju. U jednom momentu Davor pozdravlja sve ljude koji su došli iz Banja Luke, Sarajeva, Mostara, Prijedora, Modriče, Kiseljaka, Doboja, Bijeljine, Tuzle… tada trg eksplodira, tada svi puštaju sve emocije iz sebe. Razmišljam u sebi pa ljudi mi se ne mrzimo, mi se volimo, mi živimo u istoj državi i željni smo jedni drugih. Pa zar su morali da budu ubijeni David i Dženan da to shvatimo.

Na krcatom, trgu, zajedno idu Dino Merlin, Beogradski sindikat, muzika iz Valtera. Opet razmišljam, vidi kako može sve zajedno, vidi nema razlike, svi pjevaju o slobodi, o oslobođenju, o nama o ljudima. A uporno nas ubjeđuju da to ne ide zajedno, da David i Dženan ne idu zajedno, sem kad riješite da ih zajedno ubijete.

E pa juče vam je Banja Luka pokazala da možemo zajedno, da to sve ide zajedno, a Davida i Dženana vam nećemo oprostiti, djecu vam nećemo oprostiti fašisti.

Na kraju ovog svog razmišljanja želim reći nekoliko stvari.

Od juče vise ništa neće biti isto.

Juče je Banja Luka, Sarajevo, Mostar, Prijedor, Modriča, Kiseljak, Doboj, Bijeljina, Tuzla … još jednom počela svoje oslobođenje od fašizma, od fašizma našeg vremena.
Oni ubice i fašisti ne miruju ni sinoć, pokušavaju na sve načine jučerašnji događaj prikazati kao politički, kao montiran. Ali to su oni zaluđeni u fašizmu i ličnom održanju.

Želim da im poručim, džaba vam kordoni policije, inspektora, nećemo stati, moraćete isporučiti ubice i onda otići zajedno sa njima.

Pravda i istina će ovaj put pobijediti kao što su pobijedili naši pretci, kad su svaki grad naše zemlje oslobodili od fašista.

I na kraju ono najvažnije: DAVID i DŽENAN su heroji našeg vremena, dragi momci, počivajte u miru i budite sigurni u jednu stvar, pravda će pobijediti, a vama hvala do neba, probudili ste ljude u svima nama i za to položili svoje živote. Hvala vam.

PRAVDA ZA DAVIDA
PRAVDA ZA DŽENANA
PRAVDA ZA SVU NAŠU DJECU