Sudija banjalučkog suda je prvi put u sudskoj praksi donijela presudu kojom se Jovana Utješanović i njena majka Dušanka kažnjavaju novčanom kaznom od po 1.000 KM zbog toga što su prilikom pokušaja deložacije držale u ruci oštra sječiva odlučne da presijeku vene na rukama kako bi dobile Draškovu zaštitu u grobu pored njega iz kome bi ih Republika Srpska možda pustila, da zajedno počivaju u miru…
Dok najomraženije u očima boračkih kategorija nazivaju ”stvaraocima Srpske,” dodijeljuju im povoljne IRB kredite, nacionalne penzije i druge privilegije, vlasti Srpske kao da se utrkuju u šutiranju djece poginulih boraca VRS i njihovih porodica po Srpskoj.
Brojni su primjeri takvog, nesrpskog odnosa srpskih vlasti prema djeci i porodicama poginulih boraca VRS, krenućemo od banjalučkog područja, u drugima je i gore ako gore od ovoga može biti. Pišemo o brutalnom odnosu vlasti Srpske, prema tročlanoj banjalučkoj porodici. Zbog takvog odnosa, na žalost Draško Utješanović je jedan, ali ne i jedini poginuli borac Vojske Republike Srpske čije kosti do danas nemaju ni u grobu mira, po njima prevrću srpski vlastodršci.
Posmatrao je sa zebnjom i nemoćno Draško, kao mnogi borci VRS tokom rata postupanja ratnih profitera prema imovini komšija nesrba. Zebnja je bila opravdana, u ratu nisu mogli zaštiti imovinu komšija nesrba od Srba ratnih profitera, danas to poginuli borci VRS uraditi u cilju zaštite imovine svoje djece, koju uz pomoć istih tih vlasti Srpske otimaju isti ti, ratni profiteri Veliki Srbi, a velikima se ne valja zamjeriti.
Gdje će duša Srbinu, koji je u ratu, uz svesrdnu pomoć vlasti otimao imovinu nesrba, davao je u zakup Srbima da bi je sačuvali za njega, a danas uz pomoć istih tih nazovimo srpskih vlasti, istu tu imovinu otimaju i na ulicu izbacuju nove vlasnike i korisnike, koji su je stekli kupovinom od nesrba, a k tome su djeca i supruga poginulog borca Vojske Republike Srpske Utješanović Draška. Ponavljamo nije Draško jedini poginuli borac VRS kome ratni profiteri i srpske vlasti pozicijom moći, trgovinom utjecajem, ili čime već ne, otimaju imovinu a o radnim mjesta da i ne govorimo, nemilosrdno udaraju po njima kao da su bokserske vreće. Brojni su primjeri posljedice nastavka otimačine naučene i dopuštene od vlasti u ratu, koju danas osjeća srpska nejač, kao i ova koja oca Draška, poginulog borca VRS ni upamtila nije.
Uništava danas Draškove mezimice kontraverzni Branko Grba, ratni profiter uz pomoć vlasti Republike Srpske, isto ako ne i gore čini Grba njima, što je 1993. godine činio porodici Zikrete Smajlović, sve dok mu nisu predali svoju nepokretnu imovinu u vlasništvo pod uslovima koje je on diktirao. Grba ih je za protiv uslugu istraumirane sproveo iz toplog doma i voljenog Grada kroz ratnu borbenu zonu brigade VRS u neivjesnost. Zločinačke ucjene je pravdao ratnom euforijom, a i za njihov mirnodobski nastavak je kriva vlast Srpske kojoj su interesi pojedinaca iznad istine, pravde, interesa ljudi, ma kako se zvali i ko oni bili da je tako vidi se iz primjera, najblaže rečeno, nečovječanskog, nemoralnog i nehumanog odnosa vlasti Republike Srpske prema porodici poginulog borca VRS, djeci Jovani, Miljani i supruzi Dušanki.
Jovana je rođena 28. 11. 1991. godine, imala je 2 godine i 5 mjeseci i 22 dana a Miljana, rođena 19. 06. 1994. godine je imala samo 2 mjeseci i 23 dana kada je otac Draško dana 12. 09. 1994. godine nestao u borbama na Suvoj Međi kod Novog Grada. Nisu bile ni sposobne shvatiti ono što danas shvataju, Republika Srpska im je toga 12. 09. 1994. godine, otela sve, baš sve, oca zaštitnika, krov nad glavom koji su im kasnije, u Dejtonskoj Srpskoj kupili stričevi, početkom otimanja stana u vlasništvu, Srpska im je otela mir, bezbrižnost. Jednako teška bol je što Republika Srpska na ovaj način postaje njihov dželat. Nije im utjeha što nisu jedina djeca ”najboljih sinova,” kojima Republika Srpska posta zla maćeha, ubijajući ih ponovo i nedajući im ni u grobu mira. Kako drugačije definisati odnos Srpske prema poginulima nad čijim grobovima se svi kunu, polažući budžetskim sredstvima kupljeno cvijeće. Zebnja boraca VRS sa početka priče je bila osnovana, profiterima je svejedno od koga otimali, a državnici ni cvijeće nebi polagali da ga kupuju vlastitim novcem iako im je motiv polaganja slikanje za javnost što potvrđuju brojni primjeri njihova nemilosrdan odnos prema porodicama poginulih kao što je u ovom primjeru.
Uporna i bezobzirna je ostala Republika Srpska, kao bezbroj puta do sada kada su u pitanju interesi kriminalaca, ratnih i mirnodobskih profitera, uglavnom iz reda najmočnijih, vladajućih, kako drugačije protumačiti da su njene snage 12. maja u 12 časova po treći put u nepuna dva mjeseca udarile na vrata stana, da osvoje tvrđavu koju svojim životima brani porodica Utješinović Draška poginulog borca VRS. Drugo neuspješno izbacivanje porodice ovog poginulog borca iz stana na ulicu radi smještanja podstanara ratnog profitera za koje se osnovano sumnja ili bolje rečeno u vođenom upravnom postupoku je utvrđeno, da su tokom rata na isti, prevarantski način došli u posjed imovine kojom sada žele ponovo na isti način da dođu.
Nespremna da prihvati život pod ”vedrim nebom” koje im obezbjeđuje Srpska, porodica poginulog pripadnika VRS je svjesna da je jedino sigurno mjesto na kome im Republika Srpske neće ništa moći, grobno mjesto pored Draška. Svjesne da topli dom nemogu odbraniti od nemani koju vide u Republici Srpskoj koja im ništa ne dade, a oca i supruga im uze koga njegove mezimice i ne zapamtiše. Srpska im sada otima i topli dom, pa djevojčice poginulog borca VRS odlučiše jedino mjesto u koje će iz stana, je grobno mjesto, pored oca.
Oštricama noževa će presjeći vene i preseliti na onaj svijet pored oca, jedinog koji je i život dao misleći da brani njihove.
Odlučne u odbrani toplog doma Jovana i Miljana Utješanović su spremno dočekale 12. 04. 2017. godine i 11,00 časova, kada su prema rješenju o izvršenju bile obavezne predati stan u vlasništvu u ulici Mirka Kovačevića 65 u Banjoj Luci ratnom profiteru Grba Branku. Majci i djevojčicama koje ni oca nisu upamtile je jedino preostalo da golim životom brane pravo i pravdu koje za brojne pripadnike ovih kategorija u Srpskoj ne postoje.
Branko Grba je tokom rata pristupio 22. pješadijskoj brigadi Vojske Republike Srpske tvrde pouzdani izvori, a upućeni pripadnici 22. pbr VRS tvrde, zahvaljujući bliskim vezama svoje svastike Mire Poupavac, ratne sekretarice Vojne ustanove ”22 decembar” u Banjoj Luci, sa Jankom Trivićem, ratnim Komandanta 22. pješadijske brigade, Grbu Branka je ustoličen na udobnu i privilegovanu visoku, poziciju u finansiskoj službi ove brigade u kojoj je raspolagao ogromnim količinama novca.
Zahvaljujući svastikinim vezama Grbi je stečena pozicija obezbjedila moć, slobodu kretanja, otvaranje vrata moćnika, utjerivanje straha i strahopoštovanja. Stečenim stanjem i prevarama u avgustu 1993. godine se dokopao jednog ali ne i jedinog stana u privatnom vlasništvu Smajlović Zikrete na adresi u Banja Luci u ulici Mirka Kovačevića 65. Ponavljamo to nije i jedini stan u čiji je posjed došao Branko Grba pa je 1993. godine u isti po izslasku vlasnice smjestio podstanare koji su ga koristili sve do njenog ponovnog stupanja u posjed 2000. godine.
Branko Grba je znao da bračni par Smajlović mora pristati na uslove ”zamjene” stana koje je on diktirao, na ”neviđeno” za zemljište u naselju Resnik pored Zagreba, na kome osim dozvole za gradnju nije imao objekte. Bračni par Smajlović je svjesno prihvatio prevaru i potisao Ugovor o ”zamjeni stana” u vlasništvu u Banjoj Luci, za Grbine nepostojeće stambene objekte na periferiji Zagreba uz uslov da im Grba obezbjedi brz i bezbjedan odlazak van teritorije Republike Srpske. Grba je odmah po zaključivanju i ovjeri ugovora o zamjeni, obezbjedio bračnom paru Smajlović odlazak kroz položaje svoje 22. brigade na Vlašiću, u neizvjesnost. Po odlasku Smajlovića, Grba je sačinio drugi fiktivni Ugovor o ”kuprodaji stana” u vlasništvu za iznos od 14.000 DM. Falsifikovao je potpis vlasnika-”prodavca” stana Smajilagić Zikrete, koja osporava svoj potpis na bilo kakav kupoprodajni ugovor. koji nije nigdje ovjeren, osim advokatskim pečatom i potpisom pokojnog advokata Đorđevića.
Stan su nadležni organi Republike Srpske vratili 2000. godine vlasniku Smajilagić Zikreti.
Braća poginulog borca VRS, Draška Utješanovića, obezbjeđuju 43.000 KM koji iznos kćerke pok. Draška, Jovana i Miljana Utješanović 2000. godine isplaćuju vlasnici Smajlović Zikreti što je ugovorena kupoprodajna cijena za stan koji nadležni organ Republike Srpske, knjiži kao vlasništvo ½ Jovane i Miljane Utješanović. Sve opisano o legalnoj prodaji stana Jovani i Miljani je potvrdila i dokumentovala Zikreta Smajlović, kao i nezakonite ratne malverzacije kojima je Grba Branko pokušao postati vlasnik njena stana. Pripadnici 22. brigade VRS potvrđuju da su sumnjali u istinitost priča o brojnim malverzacijama Janka Trivića Komandanta 22. pbr a uvjerili su se da je u one sa stanovima bio umješan i Branko Grba čovjek od posebnog Trivićevog povjerenja. Sada su kao Trivićevi potčinjeni, da je on 1995. godine, sasvim opravdano smjenjen sa dužnosti Komandanta 22. pbr zbog afera i malverzacija u kojima mu je učestvovao i Branko Grba.
Ratni profiter Branko Grba iste 2000. godine, podnosi tužbu protiv novih vlasnika stana, Jovane i Miljane kćerki poginulog borca VRS Utješanović Draška, a kao osnov vlasništva navodi falsifikovani Ugovor o kupoprodaji i ”isplati” ugovorenih 14.000 KM Smajlović Zikreti.
Naši sagovornici iz 22. brigade VRS, kroz čije je borbene položaje Zikreta Smajilagić napustila teritorij pod kontrolom Republike Srpske, tvrde, da im je sada jasno zašto je moćni Janko Trivić ponekad odobravao prolazak civila kroz borbene položaje svoje brigade. Zikreta Smajlović je prilikom izlaska iz zone odgovornosti bila prestresana kao svi drugi i nije mogla iznijeti veću količinu novca, odnosno protivrijednosti ili vrijednosti veće od nekoliko stotina DM.
Sudija banjalučkog suda je prvi put u sudskoj praksi donijele presudu kojom se Jovana Utješanović i njena majka Dušanka kažnjavaju novčanom kaznom od po 1.000 KM zbog toga što su prilikom pokušaja deložacije držale u ruci oštra sječiva odlučne da presijeku vene na rukama kako bi dobile Draškovu zaštitu u grobu pored njega iz kome bi ih Republika Srpska možda pustila, da zajedno počivaju u miru.
Zikreta Smajlović koja danas živi u SAD je izjavila daje dana 29. 09. 2014. godine podnijela prijedlog za ponavljanje postupka u predmetu u kojem su donesene slijedeće presude:
Presudom Osnovnog suda u Banja Luci br. 71 0 P 050010 00 P, od 02.12.2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca Pupac Mire i Grba Branka, kojim su tražili da se utvrdi da je ona, kao prvotužena, na osnovu pismenog kupoprodajnog ugovora koji je zaključen 18. 08. 1993. godine sa drugotužiteljem Grba Brankom, istom prodala stan u Ulici Mirka Kovačevića br. 65.
Odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim su tužioci tražili da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor koji sam zaključila sa trećetuženom stranom-Utješanović Jovanom i Utješanović Miljanom, a koji je zaključen 26.12.2000. godine i ovjeren u Osnovnom sudu Banja Luka pod poslovnim brojem OV-9628/00, a predmet ugovora je bio naprijed navedeni stan za koji je isplaćena kupoprodajna cijena od 40.000,00 DM, tvrdi Smajlovićeva i nastavlja, dokumentujući sve izneseno,
Presudom Okružnog suda u Banja Luci br. 71 0 P 050010 10 Gž, od 12.05.2010. godine, žalba tužitelja je odbijena, a presuda Osnovnog suda u Banja Luci br. 71 0 P 050010 00 P, od 02.12.2009. godine, u dijelu odluke o glavnoj stvari je potvrđena, dok je žalba tužitelja djelimično uvažena u dijelu odluke kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
Presuda Okružnog suda u Banja Luci br. 71 0 P 050010 10 Gž, od 12.05.2010. godine, ukinuta je rješenjem Vrhovnog suda RS br. 71 0 P 050010 10 Rev, od 07.07.2011. godine i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Ovdje primjećujemo da sudsko vijeće Vrhovnog suda RS čini i kontraverzni sudija Vojislav Mitrović ratni kadar….
Postupajući po uputama iz naprijed navedenog rješenja Vrhovnog suda RS, drugostepeni sud – Okružni sud u Banja Luci donio je presudu br. 71 0 P 050010 12 Gž 2, od 14.12.2012. godine, kojom se žalba prvotužilje Pupac Mire odbija i presuda Osnovnog suda u Banja Luci u odbijajućem dijelu (stav 1 izreke) u odnosu na ovu tužilju, se potvrđuje. Žalba drugotužioca je djelimično uvažena, preinačena prvostepena presuda, te je potvrđeno da sam ja kao prvotužena na osnovu pravno valjanog pismenog kupoprodajnog ugovora od 18.08.1993. godine, prodala drugotužiocu stan u Banja Luci, dok je prvostepena presuda potvrđena u ostalom odbijajućem dijelu kojim je Grba Branko tražio da se obavežu tužene za predaju navedenog stana u posjed, kao i zahtjev za utvrđenje da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor. Napominjem da u ponovljenom postupku nije sudilo isto sudeće vijeće.
Presudom Vrhovnog suda RS br. 71 0 P 050010 13 Rev 2, od 13.02.2014. godine, usvojena je revizija Grba Branka, te je usvojen njegov tužbeni zahtjev za predaju stana u posjed, i utvrđeno je da je ništav ugovor o kupoprodaji stana koji sam dana 21. 12. 2000. godine zaklučila sa tuženima Utješanović Jovanom i Utješanović Miljanom.
Postupajući po mom prijedlogu Okružni sud u Banja Luci je donio rješenje br. 71 0 P 050010 14 Gvl, od 12.03.2015. godine, kojim je odbio prijedlog za ponavljanje postupka po naprijed navedenim presudama, kao neosnovan.
Nikada nisam dobila rješenje Okružnog suda u Banja Luci od 12. 03. 2015. godine, kojim je odbijen moj prijedlog za ponavljanje postupka, već sam za isto saznala od advokata Todić Jelene, od koje sam tražila da provjeri zbog čega mi navedeno rješenje nije dostavljeno. Ista mi je putem elektronske mreže poslala potpis koji se nalazi na povratnici o prijemu pošiljke, nakon čega sam utvrdila da to nije moj potpis. Zatražila sam od iste da se obrati predsjedniku suda i da u moje ime preduzme sve pravne radnje u cilju zaštite mojih interesa, kao i interesa tuženih Utješanović Jovane i Utješanović Miljane, koje su od mene na zakonit način kupile predmetni stan.
Advokatu Todić Jeleni poslala i punomoć koja je ovjerena kod notara u SAD. Obavještena sam od strane punomoćnika da je od strane Okružnog suda u Banja Luci dobila obavijest od 23. 03. 2017. godine, u kojoj je između ostalog navedeno da niti jednim dokazom nije dokazano da ja nisam primila navedeno rješenje, a da iz stanja spisa proizlazi da je uručenje izvršeno.
Nisam primila rješenje Okružnog suda u Banja Luci br. 71 0 P 050010 14 Gvl, od 12. 03. 2015. godine, te sam predlažila da sud ponovo postupi po zahtjevu mog punomoćnika od 03. 03. 2017. godine.
Navela sam u izjavi dostavljenoj putem advokata da ukoliko Okružni sud Banja Luka ne prihvati moje iznesene tvrdnje kao valjan dokaz, da ću o svemu obavijestiti nadležno tužilaštvo, a sve iz razloga što je Vrhovni sud RS donio nezakonitu odluku, jer sam ja predmetni stan prodala porodici Utješanović, a ne Pupac Miri i Grba Branku sa kojim sam u ratnim okolnostima morala potpisati Ugovor o zamjeni.
Prethodne dluke su donijete bez mog prisustrva, a Vrhovni sud RS je poklonio vjeru kupoprodajnom ugovoru koji je ”zaključen” 18. 08. 1993. godine, na kojem potpis ugovornih strana nisu ovjereni; ugovoru o zamjeni nekretnina od 11. 08. 1993. godine. Dakle, radi se o pravnim poslovima koji su napravljeni u toku neposredne ratne opasnosti, kako su zvali stanje koje je vladalo na području BiH, a koji su zbog okolnostima koji su posljedica takvog stanja, odnosno po sili zakona pravno ništavi. Osim toga, istačem i smatram važnim, da ja na osnovu naprijed navedenog ugovora o zamjeni nekretnina, nikada nisam ušla u posjed zamjenjene nekretnine, što potvrđuje da se radi o fiktivnom pravnom poslu.
Vezano za predmetni stan postoji i treći pravni osnov a to je presuda na osnovu priznanja Osnovnog suda u Banja Luci br. P-216/97, od 05. 03. 1997. godine, na osnovu koje je utvrđeno pravo vlasništva na predmetnom stanu u korist tužiteljice Pupac Mire. Međutim, presudom Vrhovnog suda RS je utvrđeno da se predmetni stan preda tužiocu Grba Branku. Ja zaista ne mogu da vjerujem das u sudovi u BiH prihvatili sve naprijed navedene pravne osnove kao pravno valjane, a poništili kupoprodajni ugovor koji sam transparentno, u skladu sa važećim zakonskim propisima zaključila sa porodicom Utješanović koji su mi u cjelosti isplatili kupoprodajnu cijenu o čemu postoji i potvrda. Pa zar činjenica da sam ja predmetni stan povratila od Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske, iselila privremenog korisnika (kojeg je uselio Grba Branko), nije dovoljan dokaz da je predmetni stan na zakonit način prodan porodici Utješanović.
Nadalje, nije mi jasno zašto sud ne dozvoli ponavljanje postupka kako bi se u mom prisustvu naprijed navedene činjenice pravilno i potpuno utvrdile, odnosno zašto sud dozvoljava da suđenje bude nepravično i da se meni kao ranijem vlasniku stana ne dozvoli učešće u postupku.
U namjeri da stanem na stranu istine i pravde, uputila sam identičnu izjavu ovjerenu pod moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću, u nadi da će sud istoj pokloniti vjeru, a na traženje suda spremna sam i mogu dostaviti i sva druga pismena, staviti se na raspolaganje sudovima a sve u cilju utvrđivanju istine i zadovoljenju pravde pred sudovima jer osim primljenog punog iznosa od Jovane i Miljane Utješanović, ni od koga drugoga nisam primila nikakav novac na ime prodaje stana niti ušla u posjed imovine-nekretnina na ime zamjene stana.
Republika Srpska ni u grobu mira neda poginulim borcima Vojske Republike Srpske. Ratni profiteri uz pomoć korumpiranih u pravosuđu Srpske otimaju i danas najugroženijima, iz reda poginulih boraca VRS. Primjer Jovane i Miljane Utješanović koje ne pamte oca Draška, najupečatljivije ukazuje da se društvo neliječi a dijagnoza je ispravno postavljena, još u ratu.
Nekome iz Ministarstva pravde Srpske nije sve ovo moglo stati u obraz pa se zainteresovao za predmet, vrijeme će pokazati dali su se zbog toga korumpirani miševi iz pravosuđa posakrivali u rupe ili se Srpska umorila od ponovnog ubijanja svojih boraca VRS. Bilo kako bilo Draškova porodica sakuplja novu snagu, i dalje odlučna u namjeri da topli dom za koji joj je Srpska obračunom poreza zagarantovala sigurnost, zamjene grobom. Treba li ovaj zločin Republici Srpskoj, ako ne treba što ”Dimitrijeviće i druge” ratne kadije diže do Vrhovnih pravosudnih visina da sada činjenjem nad srpskom porodicom Utješanović nastavljaju ono što su tokom rata činili nečinjenjem a čime su isto ili gore načinili nesrpskim porodicama. Svejedno ovakvima mjesto nije u pravosuđu, makar se radilo o srpskim ratnim kadrovima koji su na jedvite jade poslije rata istina teško istjerani iz pravosuđa u kome sada vraćeni presuđuju preinačavanjem pravosnažnih prvostepenih presuda zasnovanih na pravu, pravdi i zakonu koje su bile u korist porodice poginulog borca VRS Utješanović Draška.
Pravdabl.com
