Predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija nedavno je, u gostovanju na Televiziji N1, iznio tezu da pravosuđe dijeli sudbinu društva i da nije gore od drugih oblasti društva. Ako je loše obrazovanje i ako je loše zdravstvo, zaključivao je Tegeltija, mora biti loše i pravosuđe…

Nije Tegeltija izmislio toplu vodu. Provlači se ova pojednostavljena priča u javnom diskursu duže vrijeme. Državni mudraci uvijek imaju zavodljive teorije kada nastoje da zabašure suštinu problema i prikriju političke neuspjehe. Naravno, ima u ovoj tezi zrno istine, ali ona ne objašnjava suštinu sloma pravosudnog sistema i opšteg nepovjerenja građana u pravosuđe.

Tačno je da je naše društvo u dubokoj krizi. U kolapsu su ekonomija, zdravstvo, obrazovanje, socijalna zaštita, kultura, poljoprivreda… Nema segmenta društva koji nije u ozbiljnoj krizi. Ali, duboke krize društva su rezultat loših politika. Nema u naučnim teorijama o društvu drugog objašnjenja.

Neodgovorne politike uvode društvo u stanje permanentnih kriza. U našem slučaju pravosuđe bi trebalo da bude izvan dometa kriza zbog toga što nije u bliskom dodiru s politikama i političarima. Nije barem u formalnom smislu. Iščupano iz kandži politike i postavljeno na čvrste temelje nezavisnosti, naše pravosuđe je imalo šansu da ostane netaknuto krizom i neuprljano političkim blatom.

Imalo je šansu da u izvjesnoj mjeri utiče na društvene tokove tako što će intervenisati na neuralgičnim tačkama kroz uspostavu vladavine prava i sistema odgovornosti. Da su se političari na vrijeme suočili sa zakonima i efikasnim mehanizmima odgovornosti, danas se u parlamentima ne bi prepričavale velike afere o potkradanju državnih fondova i javnog novca i ne bi se političari iscrpljivali u međusobnom optuživanju, nego bi se raspravljalo o politikama dugoročnog razvoja, velikim investicionim projektima, zapošljavanju, demografskoj obnovi društva i regionalnim integracionim procesima. I ne bi se o pravosudnoj korupciji, nepotizmu i zloupotrebama pisalo i prepričavalo iz dana u dan po svim medijima i na sve strane. Hoću da kažem da pravosuđe nije u čvrstoj korelaciji sa politikom da bi se loše politike i negativni trendovi automatski odrazili na njegovu perspektivu.

Da se vratim klimavoj teoriji o odrazu društvene krize na pravosuđe. Nije stanje u pravosuđu odraz društvene krize. Stanje u pravosuđu može biti samo dokaz da je politika preuzela kontrolu nad njim i da preko instaliranih i politički podobnih funkcionera pravosudne vlasti radi sve da se pravosuđe oslabi i učini nesposobnim da se bavi vladavinom zakona i ozbiljnim kriminalom. Pravosuđe se iz političke sfere sistemski uništava s političkim ciljem.

Jedino s uništenim pravosuđem mafijaške strukture u politici mogu biti sigurne da za njih neće biti sudske odgovornosti za korupciju i organizovani kriminal usmjeren na pljačku društvenog bogatstva. Samo se s uništenjem pravosuđa može osigurati njihova potpuna neodgovornost i sačuvati nezakonito stečeno bogatstvo. Taj politički cilj je skoro potpuno realizovan. Danas se krivično pravosuđe u BiH bavi amaterima u kriminalu, rjeđe sitnim kriminalcima, a gotovo nikako ozbiljnim kriminalom. Zbog toga je među izrečenim kaznama 75 posto uslovnih osuda. O takvim katastrofalnim dometima pravosuđa političari ćute.

U programima političkih partija više se ne spominju društvena pravda, vladavina prava i odgovorno pravosuđe. U njihovoj retorici nema o tome ni riječi. Nijedan skandal u pravosuđu nije izazvao njihove reakcije. Reaguju međunarodne institucije, ali naši političari ćute. Njihov politički kredo svodi se na frazu da niko nije kriv dok se to ne dokaže pred nadležnim institucijama. Zbog toga “nadležne institucije” treba dovesti u stanje da se bave sitnim i beznačajnim kriminalom.

Tiho umiranje pravosuđa pokušavaju da zaustave Evropska komisija i ambasade nekih zapadnih država. Čine to kroz stalni monitoring rada VSTV-a, ali bez rezultata koji obećavaju uspjeh. Samo nekoliko skandaloznih odluka VSTV-a je u posljednje vrijeme izmijenjeno na zahtjev Evropske komisije, OHR-a i nekoliko ambasada.

Međunarodna zajednica očigledno postaje svjesna da se raspada sistem u čiju reformu je uloženo oko 97 miliona KM, ali još nije u stanju da definiše na koji način da zaustavi neočekivani slom. Svima je odavno jasno da pokazani mlaki intervencionizam ne može riješiti suštinske probleme posrnulog pravosuđa. I pored toga, još se ne vide vektori snažnijeg uticaja i veliko je pitanje da li će ih biti. Ako izostane radikalna intervencija, reforma pravosuđa u BiH će ostati najveći neuspjeh međunarodne politike, a pravosuđe bez šanse za oporavak.

Branko Perić