ŠTA SE DESILO TOG KOBNOG DANA…

Ivona je imala samo osam godina i živjela je u Bijeljini s bakom, dekom i ujakom. Njena majka radila je u inostranstvu.
Kao jedino dijete u porodici, bila je obožavana. Vrlo rano je naučila čitati i pisati a bila je toliko dobar učenik da je često pomagala svojim vršnjacima. Svi su vjerovali da će jednog dana uspjeti u životu.
23. jula 2009. godine u ulici Kneza Ive od Semberije dogodilo se nešto što svaki roditelj najviše strahuje.
Ivona je poginula vozeći bicikl. Međutim, okolnosti njene prerane smrti bile su toliko neobične i nevjerovatne da ni do danas nije jasno da li se radilo o saobraćajnoj nesreći ili ubistvu. Ivona Bajo, djevojčica o kojoj se govori, ostavila je iza sebe mnoge nerazjašnjene misterije.
U Republici Srpskoj postoji mnogo nerješenih ubistava a taj broj se svake godine povećava. Najteže su one tragedije u kojima stradaju nedužna djeca a Ivonina priča je upravo takva. Rođena 25. maja 2001. godine u Novom Sadu.
Krunoslav i Cvjeta Bajo, Ivonini djed i baka, bili su presretni što su dobili tako lijepu unuku. Rado su prihvatili brigu o djevojčici a najveću ulogu u njenom odgoju imao je ujak Zdenko Bajo. Od samog početka bio je izuzetno vezan za svoju sestričinu i predstavljao je očinsku figuru u njenom životu.
Ivona je bila inteligentna djevojčica koja je pohađala osnovnu školu Vuk Karadžić i bila odličan učenik. Zdenko je bio veoma ponosan na nju i želio je da jednog dana upiše fakultet. Posvetio se njenom obrazovanju i često provodio vrijeme s njom, podučavajući je i motivišući.
Ivona je bila njegovana, pažena i voljena od cijele porodice a posebno od svog ujaka. Iako se Rado igrala s omiljenim igračkama, vremenom ih je zamijenila biciklom koji je postao njena najveća ljubav. Porodica ju je ohrabrivala da što bolje nauči voziti, ne sluteći da će upravo taj bicikl biti povezan s njenom tragičnom sudbinom.

23. srpnja 2009. godine dogodila se tragedija koja je zauvijek promijenila život obitelji Bajo. Tog vrelog ljetnog dana Ivona je željela provesti vrijeme sa svojom najboljom prijateljicom i uživati u radostima ljetnog raspusta.
Spakirala je kupaći kostim i mlijeko za sunčanje u novu plavu torbicu koju joj je majka poslala iz inozemstva ne sluteći da će taj dan završiti tragično. Nakon što je uzela bicikl iz dvorišta, krenula je prema prijateljičinoj kući, vozeći se prometnom ulicom Kneza Ive od Semberije. Nekoliko sati kasnije obitelj je počela primjećivati da Ivone još nema.
Ubrzo je Zdenko Bajo, Ivonin ujak, saznao da se dogodilo nešto strašno.
Bio je na spratu svog doma, baveći se programiranjem, kada mu je rečeno da nešto nije u redu. Silazeći niz stepenice u dvorištu ga je zaustavio susjed koji je rekao da ode do ulice jer je nešto viđeno. Zdenko je potrčao prema mjestu nesreće, gdje je prepoznao Ivonin bicikl i tragove krvi.
U tom trenutku shvatio je da se dogodilo nešto strašno. Prema službenim podacima policije, Ivona je krenula biciklom oko četiri sata poslije podne a nesreća se dogodila samo desetak minuta kasnije, blizu ulaza u skladište Univerzal. Tragovi su pokazivali da je pala s bicikla, pri čemu je žica s korpe probila srce.
Policijski izvještaji i forenzički dokazi ukazivali su na to da je umrla od unutarnjeg krvarenja i gušenja, preminuvši na putu do bolnice. Međutim, te informacije nisu bile dovoljne da uvjere obitelj Bajo. Tuga i nevjerica zavladali su obiteljskim domom.
Ivonina smrt ostavila je za sobom neopisivu prazninu. Ipak, Zdenko Bajo kao obrazovan i razborit čovjek nije se mogao pomiriti s navodima policijskog izvještaja. Kada je pregledao obdukcijski nalaz i fotografije tijela, uočio je nelogičnosti koje su samo dodatno potvrdile njegove sumnje.
Zdenko je svoje otkriće podijelio s odvjetnikom Duškom Tomićem, osnivačem Dječije ambasade Međaši. Tomić je odmah nakon nesreće pregledao dokumentaciju i složio se s obitelji Bajo da postoji zataškavanje istine. Prema njegovim riječima, slučaj je bio duboko povezan s korupcijom unutar policije, tužiteljstva i suda.
Tomić je izjavio Kada sam pregledao dokumente, vidjelo se da je sve zataškano. Sud je odustao, tužiteljstvo je zatvorilo spis a službeni stav bio je da se radi o nesreći. Dijete se samo povrijedilo i umrlo a nitko nije odgovoran.
Tomić je zajedno s obitelji Bajo angažirao forenzičkog stručnjaka iz Njemačke kako bi otkrio što se zapravo dogodilo toga dana. Međutim, odgovori koje su tražili nisu došli lako.
Tragedija koja je zadesila Ivonu Bajo postala je središte višegodišnje borbe za pravdu. Dok su službeni izvještaji tvrdili da je djevojčica stradala nakon pada z bicikla, njena obitelj, predvođena ujakom Zdenkom Bajom, ubrzo je otkrila niz nelogičnosti i dokaza koji su ukazivali na zataškavanje istine.

Jedan od ključnih dokaza bio je kaiš plave torbice koju je Ivona nosila toga dana. Zdenko Bajo, pregledavajući torbicu nakon što je godinama bila u sudskom depou, primijetio je da je kaiš dvostruko presječen.
Nemam nikakve dileme, dijete je ubijeno, izjavio je Zdenko. Torba je presječena nakon smrti kako bi se nešto iz nje uklonilo ili sakrilo. Obitelj Bajo pokušavala je dobiti odgovore od policije i tužiteljstva no naišli su na zid šutnje.
Zdenko je angažirao stručnjake kako bi analizirao dokaze. Njihova analiza pokazala je da povrede na Ivoninom tijelu nisu mogle nastati onako kako je policija tvrdila. Dodatno su otkrili da je torba uklonjena s mjesta nesreće a tragovi manipulacije postali su očiti.
Svjedoci su ispričali kako su dvojica ljudi podigla djevojčicu s mjesta nesreće i odvezli je u bolnicu dok je portir pomaknuo bicikl i sklonio ga sa strane. Od samog početka dokazi su sklanjani ili uništavani, rekao je Zdenko. Portir je uklonio bicikl s mjesta događaja a ključni dokazi poput torbe nisu adekvatno dokumentirani.
Istražujući dalje, obitelj Bajo otkrila je da se u trenutku nesreće u krugu skladišta Univerzal nalazio kamion koji je navodno prevozio neidentificiranu robu. Prema riječima svjedoka, kamion je zaobilazio tragove krvi i brzo napustio mjesto događaja prije dolaska policije. Zdenko je uspio pronaći kamion u Sarajevu i svjedoke koji su vidjeli kako je napustio skladište.
Kamion je prevozio nešto što nije smjelo biti tamo. Postoji osnovana sumnja da se radilo o krijumčarenju, izjavio je Zdenko. Policija i tužiteljstvo dugo su odbijali priznati postojanje kamiona na licu mjesta.
Tek 15 dana nakon što je obitelj Bajo iznijela svoje nalaze, vozači kamiona i portir pozvani su na ispitivanje. Ipak, mnoge informacije ostale su sakrivene. Sve je bilo usmjereno na zataškavanje istine, zaključio je Zdenko.
Oni koji su sudjelovali u ovome nisu činili dobra dijela. Ovo nije bio samo nesretni slučaj, već složena mreža manipulacija i krijumčarenja. Obitelj Bajo, unatoč svim preprekama, nastavila je tražiti pravdu za Ivonu.
No, tragovi manipulacije i zataškavanja ostavili su mnoga pitanja bez odgovora. Sedam dana nakon tragedije, obitelj Bajo dobila je ključnu informaciju o postojanju kamiona, zahvaljujući tadašnjem direktoru skladišta Univerzal. Direktor, očigledno ne znajući zašto je ta informacija skrivena, obavjestio ih je da je kamion dolazio na dan nesreće.
Ta informacija pokrenula je daljnje aktivnosti obitelji a odvjetnik Duško Tomić pozvao je vozače kamiona na ispitivanje. Petnaestak dana kasnije vozači su dali iskaze tužiteljstvu. Tvrdeći da im je došlo do kvara na rezervoaru kamiona te da je puknuo nosač rezervoara, zbog čega su rezervoar morali učvrstiti ključem.
Tvrdili su da se kvar dogodio u Tuzli ali tragovi pronađeni na mjestu nesreće u Bijeljini govore suprotno. Zdenko Bajo osobno je na ulazu Univerzal pronašao tragove koji su upućivali da je rezervoar vučen po asfaltu upravo tamo gdje je čekala Ivona. Postojala je mogućnost da je remen puknuo i prouzročio smrtonosnu ozljedu djevojčice.
Kamion se potom zaustavio nekoliko metara dalje ispred ulaznih vrata. Po tvrdnjama Zdenka Bajo, metalne trake koje možete vidjeti na slici su napravile smrtonosne ozljede maloj Ivoni. Vještačenjem je utvrđeno da žica sa bicikla nije mogla toliko duboko da prodre da bi nanijela smrtonosne povrede.
Bilo bi normalno i ljudski da vozač stane i pomogne ali taj je kamion brzo otišao s mjesta događaja, rekao je Zdenko. Ne znamo pouzdano je li on udario djevojčicu ili je nešto drugo dovelo do ozljeda ali postoje indicije da je u incidentu sudjelovao kamion. Još veća sumnja nastala je kada su vozači izjavili da su istovarili četiri paketa robe dok je šef skladišta sljedeće jutro pronašao samo jedan paket.
Tri su paketa nestala preko noći, što je prema Zdenkovim riječima bio ključni motiv zataškavanja slučaja. Ne znamo što je bilo u tim paketima ali činjenica je da ih nema. Također, s mjesta nesreće nestala je torba Ivone Bajo.
Preuzeo ju je policijski inspektor ali njeno stanje nije evidentirano, dodao je Zdenko. Iako je policija snimila iz dokumentacije dostavljene tužiteljstvu, nije vidljivo da je torba bila razrezana, niti da su na njoj vidljivi tragovi masti i ulja. Torba je kasnije završila u sudskom depovu gdje je ostala šest godina, dok je obitelji Bajo zabranjen pristup tužiteljstvu.
Zabranom smo onemogućeni u pružanju novih dokaza i traženju odgovora. Cilj im je bio spriječiti otvaranje nove istrage, objasnio je Zdenko.
Prema mišljenju vještaka angažiranog u Beogradu, tragovi krvi i povreda, ukazivali su na to da je Ivona vozila bicikl po pločniku i sišla kako bi propustila kamion na ulazu u Univerzal. Prva povreda dogodila se otprilike 15 metara prije početka tragova krvi gdje je prema nalazu vještaka iskašljavala krv. Međutim, Beogradski vještak nije dobio svu potrebnu dokumentaciju, što je dodatno otežalo stvaranje jasne slike o nesreći.
Obitelj Bajo i dalje nije dobila odgovore na sva pitanja a mnoga su pitanja ostala otvorena. Zdenko Bajo i njegova sestra Budimka neumorno su se borili za istinu o Ivoninoj smrti unatoč svim preprekama i opasnostima. Njihova borba trajala je godinama, tijekom kojih su naišli na mnoge nelogičnosti prikrivanja i dokaze koji su ukazivali na zataškavanje.
Jedan od ključnih problema bio je način na koji je obdukcija provedena. Čovjek koji je vršio obdukciju očito se bojao govoriti protiv policije, rekao je Zdenko. Sve unutrašnje povrede bile su zataškane a analiza je bila nepotpuna.
Na primjer, tvrdilo se da je žica iz bicikla prouzročila smrtonosne povrede ali to nije bilo moguće. Žica je imala promjer od tri milimetra, dok je kost kroz koju je navodno prošla imala kanal od jednog milimetra. Uz to, na vrhu žice nalazila se pločica koja je onemogućavala takav prodor.
Zdenko je istaknuo da je zataškavanje išlo toliko daleko da su policija, tužitelji i sudje surađivali kako bi sakrili ključne dokaze.

Na pitanje zašto nastavlja borbu, Zdenko je rekao Borim se već sedam ili osam godina. Tužilac koji je vodio ovaj slučaj je zločinac. Postupak mora biti obnovljen.
Ovo nije bio nesretan slučaj, već prikrivanje istine. Zdenko je naišao na mješovite reakcije građana Bjeljine. Neki su mu pružali podršku, potičući ga da istraje, dok su ga drugi upozoravali da odustane, tvrdeći da bi mogao izgubiti život.
Ljudi su me savjetovali da stanem jer bi mi se moglo nešto dogoditi. Ali ja ne odustajem, počeo sam objavljivati sve dokaze na internetu kako bi istina izašla na vidjelo. Ako bi mi se nešto dogodilo, to bi samo povećalo sumnje, rekao je Zdenko.
Na internetu je Zdenko otvorio više blogova i stranica gdje je objavljivao dokaze. Objavio sam oko 800 članaka sa svim dokazima koje sam prikupio, uključujući fotografije i audio zapise. To je moj način borbe ali i zaštite.
Ljudi moraju znati što se događa. Ovo nije jedini slučaj zataškavanja, objasnio je.
Godine 2010. Zdenko i Budimka, prosvjedovali su ispred zgrade okružnog tužilaštva u Bijeljini zbog obustavljanja istrage o Ivoninoj smrti. Njihov glas bio je glas pravde i otpora protiv sistema, koji je, čini se bio usmjeren na skrivanje istine.
Borba obitelji bio postala je simbol otpora protiv korupcije i nepravde, podsjećajući na važnost istine i prava čak i u najtežim okolnostima. Zdenko se suočio s pokušajem potpune diskreditacije. U dokumentima sudske policije prikazan je kao psihički poremećen a njegovi dolasci s materijalnim dokazima opisani su kao neosnovani – ne žele da napišu da donosim materijalne dokaze jer bi to značilo da nisam lud.
Umjesto toga tvrde da dolazim bez razloga i pokušavaju to objasniti nekakvim psihičkim poremećajem. Pritisak na njega nije prestao samo na optužbama za neopravdane dolazke. Što se tiče advokata Tomića, protiv njega je tužiteljstvo pokrenulo disciplinski postupak zbog navodnog nepoštivanja suda.
Čak su predložili da ministarstvo preispita moju sposobnost za obavljanje odvjetničkog posla, dodao je. Osim toga, dvije osobe iz odvjetništva podnijele su prijave zbog ugrožavanja sigurnosti, među kojima su i osobe koje nisu ni bile svjesne da su navedene. Tajnica tužiteljstva navedena je kao ugrožena a kasnije je pismeno izjavila da nije bila upoznata s prijavom, niti ju je ona odobrila.
Sve je to bio njihov plan, objasnio je. Kad nisam mogao drugačije, tužio sam ih privatno za klevetu. Jedan od njih, izjavio je da sa mnom nikada nije bio u nikakvom slučaju ali ih je sud oslobodio uz tvrdnju da su postupali u okviru službene dužnosti.
Ljudi mi govore da prestanem jer bih mogao završiti kao i drugi koji su se suprotstavili sustavu ali neću stati. Mogu me ubiti ali ni to im neće pomoći. Tada bi se javnost još više zainteresirala za ovaj slučaj”, rekao je.

Na kraju poslao je jasnu poruku. Na svakoj novčanici koju dobijete od vlasti, nalazi se kap Ivonine krvi. Ako ne zaustavimo ove kriminalce, oni će ponoviti zločin nad nekim drugim djetetom.
Svi ćemo snositi odgovornost za ono što smo mogli spriječiti a nismo. Unatoč svim preprekama, Zdenko i Budimka nastavili su tražiti pravdu za Ivonu, vjerujući da će njihova borba barem osigurati da se u budućnosti ovakvi zločini ne prikrivaju.

Deponija tv