Zločinačka policija objesila Boška Vučenovića – PRAVDA ISTINA
AKTUELNOSTI KRIMINAL POLITIKA REGION 

Zločinačka policija objesila Boška Vučenovića

Vješanje ne možemo posmatrati kao čin svijesti i volje jer samo po sebi predstavlja poremećaj svijesti, no svijest nikada ne može biti poremećena do nivoa nadvladavanja prvog prirodnog nagona – za samoodržanjem. Osuđenicima na smrt vješanjem ruke se vežu na leđa kako bi ih spriječili u samopomaganju kao prirodnom refleksu…

 

Lukačovi policajci po “kratkom postupku” izvršili su kaznu vješanjem nad Boškom Vučenovićem i to u objektu PU Banja Luka. Usudio se istući bliskog intumusa ministra Lukača i direktora Ćuluma, odnosno Milorada Dodika i Željke Cvijanović, a takvi “zločini” se plaćaju glavom. Pritom, od istog Vučenovića krenulo je pogovaranje da je David Dragičević mučen u Ljubačevu, rodnom selu Darka Ćuluma.

Više puta pisao sam o stradanju Boška Vučenovića, odnosno decidno tvrdio kako je ubijen u prostorijama za zadržavanje PU Banja Luka. Nikada u tim prostorijama nije bilo posteljine, pa tako Vučenović nije mogao objesiti se kako su to zvanično tvrdili iz MUP RS. U drugom dijelu teksta daću i preciznija tumačenja problematike vješanja.

Vučenović je ubijen 07.05.2018. godine, dakle tri dana prije posebne sjednice Narodne skupštine RS posvećene ubistvu Davida Dragičevića. Po pogovaranju mještani Ljubačeva iz jedne vikendice čuli su stravične krike i to u dane nestanka Davida Dragičevića. Kasnije su posumnjali da je u pitanju čin mučenja ovog nesrećnog mladića.

Međutim, drugi mogući motiv ubistva Boška Vučenovića ima mnogo utemeljeniju pozadinu. Možemo slobodno govoriti o činu odmazde za zločin zbog kog je Vučenović oficijelno uhapšen i zadržan preko noći.

Konkretno, Vučenović je uhapšen zbog nanošenja tjelesnih povreda Anđelku Brankoviću. Iz policije nisu objasnili razloge sukoba, ali su uobičajeno fokusirali se na inkriminaciju sopstvene žrtve. Tako je javnosti servirano: teško pijanstvo, kriminalna prošlost i psihijatrijsko liječenje, odnosno sve zbog čega je Vučenović “dobio zasluženu kaznu”.

Sa druge strane, Anđelko Branković po difoltu je amnestiran od odgovornosti za svađu i fizički sukob, a samo zato što spada u “štićene ličnosti”. Anđelkov brat, Nedeljko Branković, blizak je prijatelj ministra Lukača, te podrazumijevano i svog seljanina Darka Ćuluma, a znamo kako ovi štite svoje i režimske intimuse.

Za neupućene: Nedeljko Branković vlasnik je etno-sela “Ljubačke doline”, mjesta koje ima poseban značaj za Milorada Dodika, Željku Cvijanović, vladiku Jefrema i već prepoznatljivu svitu vlasti Republike Srpske.

Na podnaslovnoj fotografiji iz 2016. godine vidite ministra Lukača sa Nedeljkom Brankovićem, upravo u njegovom etno-selu. Na donjim fotografijama vidite Dodika, Cvijanovićevu, Ćuluma, vladiku Jefrema i ostatka bratije sa manifestacije od 30.07.2019. godine.

U svom etno-selu izgradio je Branković crkvu, pa, kako red nalaže, okupio je svitu naših najvećih “vijernika”. Dodik je darivao crkvu sa 500 maraka jer takav poklonik Svetosavlja nema smisla da nastupa sa manjim iznosom. Ni ostali nisu štedili jer grešni kakvi jesu umiljavaju se Bogu na za njih karakterističan način.

Nadam se da je iz fotografija i datih objašnjenja vidljivo sa pozicije kakve zaštite je tretiran Anđelko Branković, odnosno zbog čega je njegov napadač Vučenović morao poslužiti kao primjer svima koji udare na režimske štićenike.

U daljem valja se sa pozicije struke referirati na zvaničnu verziju o samoubistvu vješanjem posteljinom. Kazaše iz MUP-a da se nesrećnik objesio posteljinom kakva se po nekakvom uputstvu nalazila u prostorijama za zadržavanje (policijski pritvor).

Možda u papirima i stoji da prostorije za zadržavanje moraju imati posteljinu, ali u praksi se to svodi samo na staro i prljavo ćebe – sa kakvim nije moguće vješanje. Na prostoru Republike Srpske nema posteljine u policijskim pritvorima i nemojmo se lagati.

Uostalom, neka Lukač pokaže ugovore o nabavljanju i održavanju (pranje) posteljine, ili neka saopšti imena osoba zaduženih za te stvari. Ma neka iz PU Banja Luka kažu ko je brinuo o toj “posteljini”, pa da ga možemo ispitati.

Sa druge strane postoje stotine i stotine onih koji su boravili u tim prostorijama i odlično znaju da policija laže. Ima službena evidencija sa imenima osoba koje su tih dana zadržavane, tako da i njih možemo vrlo lako ispitati. Nema potrebe da neko vjeruje mojim navodima pored egzaktnih načina dokazivanja.

Kazaše i da se objesio o krevet, šta je opet iznimno nepodesno sredstvo za vješanje. Nisu objasnili da li je krevet bio u uspravnom ili vodoravnom položaju, ali zamislimo i da je bio podignut. Time dobijate visinu od nekih dva metra šta u principu kod muškaraca podrazumijeva 20-30 cm “pada” – svakako nedovoljnog za lomljenje vrata ukoliko govorimo o stojećem položaju, odnosno ispod metra u slučaju klečećeg ili sjedećeg vješanja.

Pritom posteljina svakako nije sredstvo podesno za takav smrtni ishod jer naprosto imamo preširok zahvat mehaničke sile na vratu, a da ne govorimo o čvoru. Sumnjam da su kao uzrok usmrćenja naveli prelom vratnih pršnjenova, odnosno vjerujem da su išli na širi pojam – decerebraciju.

Tu već govorimo o spletu mehaničkog djelovanja na disajne puteve i arterije kakvo produkuje nesvjesticu, a potom i smrt. Govorimo o procesu umiranja u trajanju 3-5 minuta, a najmanje 10-15 sekundi do mogućeg gubitka svijesti.

Vješanje ne možemo posmatrati kao čin svijesti i volje jer samo po sebi predstavlja poremećaj svijesti, no svijest nikada ne može biti poremećena do nivoa nadvladavanja prvog prirodnog nagona – za samoodržanjem. Osuđenicima na smrt vješanjem ruke se vežu na leđa kako bi ih spriječili u samopomaganju kao prirodnom refleksu.

I opet nailazimo na problem premale visine i preširoke strangulacije (hvata na vratu). Ovde je najvjerovatnije tvrđeno da je u pitanju klečeće ili sjedeće vješanje, gdje valja znati neke stvari. Kada je u pitanju klečeće vješanje najviše 3/4 težine tijela utiče na snagu stezanja vrata, a kod sjedenja to pada na ispod trećine (1/3) težine čovjeka. O ležećem položaju je besmisleno i govoriti.

Po fotografijama vidimo da je Boško bio mršavije građe čime opterećenje na omču u slučaju sjedećeg položaja pada ispod tridesetak kilograma. Pritom, omča široka i dodatno umanjuje dejstvo mehaničke sile.

Hoću reći da se Boško Vučenović u teorijskim uslovima morao dobrano pomučiti da se objesi na dati način, a praktično je mala vjerovatnoća da bi mu to uspjelo. Čak i da je imao posteljinu koje realno nije bilo.

Pretpostavljam da su i njegove gaće “bačene” jer bi to opet otvorilo niz kontraverzi oko nekontrolisanih reakcija probavnog trakta, karakterističnih za gušenja, davljenja, utopljenja i ino, a šta sam detaljno objašnjavao u slučaju ubistva Davida Dragičevića.

Bolje je da ne otvaram temu u kom položaju su zatečeni prsti Boška Vučenovića jer moderna forenzička medicima o tome ima silne teorije. Ili o postmortalnim promjenama na koži, o karakterističnim tragovima na mozgu i svemu onome šta uviđajem i obdukcijom zasigurno nije tretirano.

Zaključak ove objave je sljedeći: mogao je Boško Vučenović objesiti se ako su mu policajci zavezali omču oko vrata i svojim masama pritiskali dok nije izdahnuo. Ili su mu samo radi fotodokumentacije zavezali kakvu posteljinu oko vrata da bi prikrili stvarni način ubistva.

Dakle, preko novinara SRNA najavili su mi pozivanje u Okružno tužilaštvo Banja Luka. Eto i to je kod nas moguće: da tužioci preko medija najavljuju koga će pozivati na saslušanja. Upravo čekam da vidim “stručnjaka” sa kojim se trebam suočiti, jer su saslušanja svojevrsni intelektualni dvoboji za kakve sam ja školovan, a tužilac nije. Pa ko od koga uspije izvući više informacija.

Što se tiče tih nebuloznih zamisli da će prisluškivanjima ili praćenjem otkriti moje izvore informacija samo ću se slatko nasmijati. Baš kao što je to smiješno i mojim izvorima, davno izverziranim u ovakvim marifetlucima.

Infomediabalkan.com

POVEZANO

Leave a Comment