Veliko krvoproliće i ogromna razaranja započeta devedeset druge mislim da se zadugo ne mogu ponoviti.

Ključni razlog zbog kojeg u to vjerujem sadržan je u činjenici da su strani interesi, poglavito finansijski, ovdje već čvrsto ukorijenjeni da bi se dopustilo njihovo ugrožavanje. Da su velike evro-američke banke i kompanije prije 26 godina u BiH imale ovo što sada imaju, od rata ne bi bilo ništa. No, upravo je on tada bio dobrodošao svjetskim moćnicima da i kod nas i svuda po bivšoj Jugoslaviji zavedu novi poredak u kojem ćemo, dabome, potpasti pod njihovu kontrolu, tržišnu i svaku drugu dominaciju.

Čemu, onda, ovo ubrzano i prekomjerno naoružavanje policijskih struktura pod komandom Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića? Javna povika je nastupila kad je policiji RS izdata dozvola za kupovinu 2.500 komada tzv. dugih cijevi. No, nakon što je federalni ministar MUP-a Aljoša Čampara na to rekao „Nabavljamo i mi“, postalo je jasno da barut smrdi s obje strane. Koliko, to bi saznali tek kad bi bio objavljen ukupni saldo ratnih igračaka pohranjenih u zvanične i one druge, tajne arsenale.

Pomenute puške tek su sića u odnosu na to, čak i na zvanične nabavke oružja u prošloj godini. Kako potvrđuju iz Uprave za indirektno oporezivanje BiH, u našu zemlju uvezeno je oružja, municije i pripadajućih dijelova i opreme u vrijednosti od oko 14,2 miliona KM. A za pomenute puške je MUP RS platio oko dva miliona, dakle ni 15 posto od ukupno potrošene sume u 2017. godini. Tako da su i strahovi koje sada osjećamo, preračunato u konvertibilne marke, šest puta manji od razmjera nelagode za koju imamo razloga.

U svakom slučaju, ubojitih igračaka ima dovoljno za svih pet mogućih scenarija zbog kojih se oružje nemilice kupuje ili čuva još iz preddejtonskog vremena. To su sljedeće varijante:

1. Pokušaj Republike Srpske da se jednostranom odlukom otcijepi od Bosne i Hercegovine, na šta se ne može ni pomisliti bez odgovarajuće oružane podrške. U tom slučaju, oružje je neophodno i onima koji bi, a to su prvenstveno Bošnjaci, branili državnu cjelovitost.

2. I jednima i drugima oružje je potrebno i za slučaj dogovornog komadanja zemlje, mimo institucija i političkih procedura. Jednostavno bi se inscenirale ratne čarke u područjima na kojim se entiteti dodiruju, u kojim bi pale i mrtve (uglavnom povratničke) glave, pa bi potom dvije do zuba naoružane policije, bolje rečeno paravojske, stale svaka na svoj dio međe. I onda bi to tako ostalo decenijama, kao na Kipru koji i dalje slovi kao jedinstvena država, a već pola stoljeća su u pitanju dvije, od kojih je jedna (etnogrčka) čak i članica Evropske unije.

3. Dodiku i Izetbegoviću, koji imaju dominantnu ulogu u entitetima, pa tako i odlučujući utjecaj na punjenje magacina s oružjem, sve to možda je potrebno i za slučaj da najesen dođu u situaciju da predaju vlast u ruke svojih političkih protivnika. Udružena opozicija u RS trenutno je u prednosti nad Dodikom, a mala je i vjerovatnoća da primat u Federaciji zadrži Izetbegovićeva SDA. Možemo li biti sigurni da se oni neće latiti i oružja kako bi spriječili primjenu za njih nepovoljnih izbornih rezultata? Ne možemo, pogotovo što bi gubitak vlasti za njih mogao biti ne samo politički poraz nego i početak sudskog procesuiranja za brojne nezakonitosti koje im se stavljaju na dušu.

4. U četvrtoj varijanti, vlast se gomilanjem oružja priprema da odgovori na eventualnu narodnu bunu. Podignu li se građani na masovne i agresivne proteste, do kojih će jednog dana sigurno doći, odmah bi bile aktivirane policijske i stranačke militanatne snage koje bi pobunu gušile u krvi. Što više oružja bi imali, to bi ovi branitelji režima imali veću šansu da ukrote razljućene građane, bez obzira što bi to bilo kratkog daha. Jer, razjareni narod još nijedna vlast u svijetu nije pobijedila, mada ne smijem ni pomisliti koliko krupna cijena bi za to bila plaćena u ljudskoj krvi.

Bilo koji scenarij i varijanta bili u pitanju, loše nam se piše ako se neki od njih ostvari. Jedini lijek za to je opštenarodni otpor ovom podmuklom poslu.

Opet se, zbog toga, prisjećam događaja koji su prethodili paklenoj devedeset drugoj godini. Trajalo je to još od Titove smrti, ali od 1989. godine smo upravo mi u Bosni i Hercegovini, naročito u Sarajevu, najbolje svjedočili užurbanom i ratnoplanskom razmještanju agresorskog oružja i ukopavanju vojnih položaja po našim brdima. Sa papirima o prevozu banana, žvakaćih guma i još kojekakvih banalnih tereta, Bosnom su špartali konvoji kamiona i šlepera sa jednom jedinom robom: oružjem! U neko doba to je već bila javna tajna. Ljudi su za to znali, ali nisu mogli da vjeruju da nekome na pamet pada krvoproliće, pogotovo tako masovno kakvo se desilo.

Cijena naivnosti tada je skupo plaćena. Kad je oružje progovorilo, za kajanje i proteste bilo je kasno. Uostalom, prvi meci i sasuti su u masu koja se nakon prvih oružanih čarki u proljeće ’92 na demonstracijama protiv započetog krvoprolića okupila na trgu pred današnjim sjedištem Parlamenta i Vijeća ministara BiH. Ratni mehanizam već je bio pokrenut i ništa ga nije moglo zaustaviti. Građanska pobuna stigla je prekasno.

Taj luksuz kašnjenja sa odgovorom na jednu veliku opasnost ne smijemo sebi još jednom dopustiti. Svaki građanin ove zemlje, ma koje vjere i nacije bio, zna koliko rat boli, svježa su sjećanja na to vrijeme. Stoga je i neophodan brz, snažan i združen javni odgovor i otpor gomilanju oružja u rukama beskrupuloznih političara. Ako to dođe u času kad se pokrene prst na obaraču zapetih pušaka, od građanske akcije neće biti ništa, kao u proljeće ’92. Opet bi, zbog političara bez duše, nevini ljudi ostajali bez glave.

5. Na petu varijantu zbog koje se gomila oružje u BiH ovih dana najčešće upire prstom stranačka opozicija. Oni smatraju da se na ovaj način, u međusobnom dosluhu, nameće predizborna atmosfera straha, kako bi se birači ponovo čvrsto zbili u nacionalna stranačka stada. U tom poslu, kako oni misle, Dodik i Izetbegović zavjerenički se drže za ruke.

Jedan vid efikasnog otpora u tom slučaju se nameće sam po sebi: sa spiska eventualnih ličnih izbornih miljenika odmah treba izbrisati one koji se iznova igraju vatrom i nabavljaju cijevi kroz koje bi tu vatru možda i bljunuli. Tako bi im se vlastita zavjera obila o glavu: umjesto da raspirivanjem straha uvećaju svoja stada, ona bi se uveliko prorijedila. Zašto, uostalom, glasati za one koji se tako podlo igraju našim živcima?

Mislim da bi bilo dobro da se nešto ovakvo dogodi, da sijači straha požanju suprotno od onog što priželjkuju. Priznajem, doduše, da baš i nisam optimista: naši ljudi neprestano se pokazuju kao teške političke naivčine koje redovito nasjedaju na slične marifetluke pokvarene vlasti.

VLASTIMIR MIJOVIĆ