Karadžić i treći čovjek…

Da je neko juče pao s Marsa u Bosnu i Hercegovinu, mogao je pomisliti da je ova mala tranzicijska zemlja bremenite prošlosti konačno krenula naprijed.

Juče je sa studentskog doma na Palama skinuta ploča sa imenom Radovana Karadžića, dok je istog dana na pres konferenciji u Banjaluci Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, najavio ostavku sa ove funkcije.

Da je neko juče pao s Marsa u Bosnu i Hercegovinu, mogao je pomisliti da je ova mala tranzicijska zemlja bremenite prošlosti konačno krenula naprijed. Naivni Marsovac mogao je pomisliti da su čuda moguća i da je bh. društvo napokon počelo da se suočava sa svojom prošlošću i sa korumpiranim državnim službenicima.

Ploča sa imenom presuđenog ratnog zločinca skinuta je na zahtjev njegove kćerke, pa je Marsovac, čitajući ovu vijest, mogao očekivati katarzičnu izjavu sljedećeg sadržaja:

“Moj otac je proglašen krivim za genocid i zločine protiv čovječnosti. On je pred međunarodnim sudom presuđeni ratni zločinac i iz tog razloga smatram da njegovo ime ne treba da stoji na jednoj javnoj ustanovi.”

Ali kako bi se naš Marsovac iznenadio da je, umjesto emancipatorske poruke kakvu je očekivao, pročitao da je kćerka ratnog zločinca tražila da se ploča skine kako se “ime njenog oca više ne bi koristilo za politička prepucavanja”.

Možda bi, razočaran, utjehu potražio čitajući pažljivije drugu udarnu vijest.

Pročitavši da ostavku podnosi jedan od najviših funkcionera u pravosuđu za čije ime se vezuju razne afere, Marsovac se mogao ponadati da je jedan kompromitovani vršilac javne funkcije u sebi pronašao dovoljno morala da donese ispravnu odluku i sačuva ono malo dostojanstva što mu je preostalo.

Izjava kakvu bi očekivao da pročita glasila bi otprilike ovako: “Podnosim ostavku jer smatram da je to moralna odluka zbog svih afera koje mi se terete.”

Možda je u nastavku mogao pročitati i ovo: “Iako i dalje tvrdim da nisam počinio ništa od onoga što mi se pripisuje, smatram da je moja pozicija kompromitovana i da je poljuljano povjerenje javnosti u pravosudne institucije. Da bi se vratilo povjerenje u pravosuđe i da bi ono nesmetano moglo da funkcioniše, spreman sam povući se sa funkcije.”

Ali tu bi se Marsovac po drugi put neprijatno iznenadio, jer je, umjesto da pokaže zrelost i odgovornost, visoki funkcioner kao razloge za svoju ostavku naveo već poznatu mantru o političkoj zavjeri i ugroženoj bezbjednosti srpskih predstavnika u Sarajevu.

Možda bi se Marsovac na koncu vratio svojoj kući i ne saznavši da postoji i treći čovjek.

Ploča sa imenom Radovana Karadžića je skinuta, Tegeltija je najavio ostavku, ali ne zato što nekome ko je osuđen na 40 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti nije mjesto u nazivima javnih ustanova i zato što tako rade časni ljudi kada pogriješe, već zato što to trenutno odgovara političkim interesima jednog od najmoćnijih ljudi u BiH.

Tablu na Studentski dom u Palama postavio je 2016. godine, pred lokalne izbore, Milorad Dodik, zajedno sa suprugom i kćerkom Radovana Karadžića. Obzirom da mu je međunarodna zajednica dala rok da do maja skine sporni natpis sa studentskog doma, uklanjanje ploče na ovaj način sačuvalo je Dodika blama s jedne i sankcija s druge strane. Slična taktika korištena je i u slučaju Milana Tegeltije, koji je, uz pomoć Milorada Dodika bacio dimnu bombu u javnost, ne bi li opravdao svoju već izvjesnu ostavku.

Kako bi se silno razočarao siroti Marsovac što se u Bosni i Hercegovini konačno dešavaju važne stvari, ali iz potpuno pogrešnih razloga. Građani BiH nisu razočarani, jer odavno više ne vjeruju u čuda. Njih gotovo ništa više i ne dotiče.

BUKA