Vrijeme je da Dodik vrati Snježaninoj maćehi ogledalce

Definitivno, radi se o manijakalnom lažovu ekstra klase, dvoglasu bolesnog razuma, istovremeno i tiraninu i bjedohuškaču, koji uvijek zaprijeti bijedom kada se pomenu riječi ISTINA I PRAVDA.

 
OTKROVENJE
U početku bijaše zemlja bez obličja i bijaše tama nad bezdanom.
I reče Mile: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost. I odvoji Mile svjetlost od tame i nazva Mile svjetlost – Naši, a tamu nazva – Njihovi. I pohitaše Naši, osokoljeni visoko podignutom glavom Predsjednika, izbrisaše Njihove i uramiše poslušne i pokvarene.
Nereciklirani Predsjednik upravlja daljinskim i pobjedonosno grmi da krize nema i o tome neće da čuje ni jednu jedinu riječ. Za Predsjednika svih predsjednika, koji ima kontrolu nad svim i svačim, krizu su izmislili oni Njihovi, one neznalice i zlurado nedorasli kritičari. Po njemu, ovaj prokleti narod ništa ne valja. Za njega su svi koji nisu Naši, nesposobna i neproduktivna stoka, beskorisna masa kojoj će on, bez stida i srama, iznova, patetičnim glasom, pričati, da počinje ljepše sutra. Kaže nam da nemamo izbora, jer su oni drugi još gori. Možda i jesu.
Baš zato vjerujem da svakoga dana i u svakoj prilici, moramo da tražimo odgovor zašto su Naši toliko bahati, zašto nas potcjenjuju i zašto vjeruju da to može proći nekažnjeno. Kažem “bahatost”, jer ta riječ sublimira sve ono što danas jesu naši vlastodršci. Nisu u pitanju ni neprofesionalnost, ni neodgovornost i korumpiranost, uz malo dobre volje ponešto se može naučiti, sa tim se mora boriti. To je, na prvom mjestu, odsustvo svakog osjećaja da smo mi građani ti kojima oni treba da polože račune. Već godinama, svojim primjerom daju za pravo definiciji po kojoj je politika vještina laganja.
Priželjkuju društvo bez ideala, iritira ih sve što je logično, dominira populizam, kao i želja za vlašću, po svaku cijenu. Nikada nije toliko ljudi dovedeno u stanje bezizlaza, bez nade da će biti bolje. Nikada nije bila ovolika razlika između Naših – bogatih i Njihovih – siromašnih. Piju nam krv na slamčicu.
PAMET, PONOS I PRAVDA ZA DAVIDA
Nisam toliko dobar sa našim voljenim Milencetom, ali volio bih ga pitati zašto se sve više ponaša kao slon u staklenoj bašti, ispoljava ličnu kapricioznost, neodmjerenost, često i osionost. Moralnu snagu vrijednosti je dobro natempirao, mršti se i uzdiše, kao da je prebacio trudnoću, važno klima glavom, nišaneći eventualne neistomišljenike.
Definitivno, radi se o manijakalnom lažovu ekstra klase, dvoglasu bolesnog razuma, istovremeno i tiraninu i bjedohuškaču, koji uvijek zaprijeti bijedom kada se pomenu riječi ISTINA I PRAVDA.

Moguće je da Predsjednik nije bio pri sebi, ne bi bilo prvi put, ali njegova izjava: “Šta hoće Davor Dragičević? Ubili mu jedno dijete, ima još dvoje. Nek’ zapali slavsku svijeću, nek’ slavi slavu, nek’ pije, nek’ se veseli”, je sve normalne ljude zalijepila za zid i stvorila mučninu sa konstantnim nagonom za povraćanje.

Nije ljudski vrijeđati i omalovažavati hrabrog oca Davora i ponosnu majku Suzanu, grupu Pravda za Davida i sve čestite ljude sa Trga Pravde, jer On bi trebao biti i njihov predsjednik. Ali, nažalost nije. On je pravi prototip čovjeka koji je vrsta ovdašnjeg zlobnog simbola netolerancije prema svemu što njegov jednostavni mentalni sklop prepoznaje kao ideološkog neprijatelja.
Umjesto da dođe na Trg, među svoj narod, njegov ton je svađalački, a stav arogantan i ucjenjivački, bez odgovornosti za mnogobrojne brljotine koje su On i njegovi pokvareni pravosudni smradovi do sada napravili. Lista njihovih muljaža je tolika da pomalo postaje njegov zaštitni znak, dio njegove prirode i On ne može da se promijeni, jer ne zna.
Krajnje je vrijeme da naš Predsjednik vrati Snježaninoj maćehi njeno ogledalce i suoči se sa stvarnošću.
P.S.
Pazi Lemi, motikom kad tučeš – jer ponekad deblji kraj izvučeš.
Upotrijebi mozak mjesto malja. Um caruje, snaga klade valja!