Od penzije pa do groba…
Za neke ljude period nakon odlaska u penziju predstavlja “zlatno doba”. Ljudi tada počinju uživati u svim onim stvarima za koje nisu imali vremena dok su radili. Putovanja, porodica, unuci, a uz sve to sredstva koja su od svojih plata odvajali u penzione fondove omogućavaju im da nemaju brige oko svoje egzistencije. Penzioneri u BiH su jedna sasvim druga priča.
Većina penzionera u Bosni i Hercegovini su kraj svog radnog vijeka dočekali na minimalnim platama i sa velikim upitnikom da li su im se uopšte za to vrijeme uplaćivani doprinosi koje im je poslodavac navodio u izvještajima o plati ,da se kao dio od bruto plate uplaćivao za penziono i zdravstveno osiguranje. Najčešće po odlasku u penziju postanu svjesni činjenice da su ti izvještaji bili samo mrtvo slovo na papiru i da im u stvarnosti nedostaje većina sredstava koja su bila za to namjenjena. Veliki broj je i onih koji su pred sam kraj radnog vijeka ostajali bez posla, jer su firme propadale, zatvarane, a da obaveze prema radnicima nisu izmirene. U procjepu između “par godina do penzije” malo ko od njih je nalazio posao sa kojim bi mogao da zaokruži svoj radni staž i ode u zasluženu penziju. Kako većina građana u BiH živi od kredita komercijalnih banaka, koje su primorani podizati da bi ostvarili bilo šta više od onog minimuma potrebnog za golo preživljavanje, veliki je broj ljudi koji pokušavaju na sve moguće načine da ne odu u penziju što je moguće duže. Svjesni su da sa penzijom i kreditom, njihov život neće biti moguć. Tako se često mogu vidjeti stari, bolesni, iznemogli, pa čak i invalidi koji pokušavaju ostvariti punu radnu normu , bez obzira što rade za minimalne plate, jer su svjesni da će im penzije biti više nego duplo manje od tih primanja i da sa tim teško da će moći podmiriti sve potrebe svoje porodice. Problem u ovim porodicama predstavlja i nezaposlenost drugih članova, jer zbog nemogućnosti zaposlenja njihova djeca ostaju u domovima roditelja , ne zasnivaju svoje porodice jer za to nemaju uslove, tako da ta minimalna primanja su jedini izvor prihoda od kojeg porodica živi.
Kada neizbježno konačno dođe, mnogi pripadnici ove populacije stanovništva postaju teški socijalni slučajevi. Naučeni u prijašnjim vremenima da prvo izmire sva potraživanja prema državi, pa tek onda vlastite potrebe, dok plate sve režije (struja, voda, smeće, telefon, gradska čistoća…), za goli život ne preostaje im više od suhog hljeba. Tako ove ljude često možemo vidjeti kako u kontejnerima za smeće traže neku prehrambenu namirinicu koja je još uvijek jestiva, a veliki broj njih stoji u redovima ispred javnih kuhinja kako bi sebi obezbijedili makar jedan obrok dnevno. U nešto boljem položaju su oni čija su djeca otišla “trbuhom za kruhom” u tuđinu , pa u boli i tuzi za njima preživljavaju od finansijske podrške koju im djeca šalju. Često se ljudi nakon odlaska u penziju odluče i da nastave da rade “na crno” za neke minimalne prihode, kako bi izbjegli kontejnere i javne kuhinje. Iznemogli i bolesni oni i dalje ustaju u cik zore i daju svoj zadnji atom energije nekome ko će ih za malu nadnicu i bez uplate doprinosa dobro iskoristiti.
A kada starost, a najčešće bolest dođe po svoje i kada postaju ovisni o tuđoj njezi i brizi, oni postaju “teret” za ovo nakaradno društvo. Ne samo da nisu sposobni brinuti se sami o sebi, nego najčešće nisu u mogućnosti obezbjediti sebi ni lijekove koju su im neophodni. Većina lijekova se plaća, penzije nisu dovoljne, a raditi se više ne može. Kada odu u bolnicu oni praktično budu tretirani kao NN osobe, jer nemaju novca, nemaju veze, nemaju najčešče ni porodicu koja bi se o njima brinula, jer su daleko. Odrade im se osnovne pretrage i kada se ustanovi da boluje od neke teške, neizlječive bolesti, za njih više nema mjesta u sistemu. Puštaju se na brigu sami sebi i umiranje u neljudskim uslovima.
To je naša surova realnost. A sada se pitam, dragi moji penzioneri i svi oni koji ćete uskoro to postati, da li je to život koji ste željeli za sebe na kraju svog puta? Nažalost, vi činite većinu populacije u našoj zemlji, jer su nam mladi otišli, vi ste taj tas na vagi koji uvijek prevagne i onemogući nastanak promjena u zemlji, jer na glasanje idete redovno i ponašate se kao roboti svake dve godine. Pred izbore vam donesu paketiće namirnica ili dobijete neku “novčanu pomoć” sa kojom možete da preživite 3 dana, a ostalih 362 ćete opet tražiti jestive namirnice po kontejnerima. Da li je to vrijedno vaše prodaje? Vi niste prodali glas, vi ste prodali sebe i svoje dostojanstvo i time ste dopustili da vaše “zlatno doba” postane “krvava bajka”, klasika balkanskih prostora.
Free-word.info
