Ubice Milana Vukelića i nakon 10 godina na slobodi

Milan Vukelić je izuzetno jakom eksplozivnom napravom raznesen u svom automobilu ford fiesta, koji je u trenutku detoniranja paklene mašine bio u pokretu.

Eksplozija je, prema riječima očevidaca, bila toliko snažna da se Vukelićevo tijelo bukvalno raspalo i razletilo u prečniku od 40 metara, a njegove dijelove inspektori su prikupljali naredna 24 časa.

Paklena mašina je ručne izrade i osim eksploziva, bomba se sastojala od eksera i metalnih opiljaka, kako bi se njeno dejstvo pojačalo. Riječ je, bez sumnje, o djelu profesionalnog ubice koji je bio namjeran da preduprijedi svaku mogućnost da Vukelić ostane živ.

Stravičnost počinjenog zločina pojačava činjenica da su sa Vukelićem u automobili bile još dvije osobe, ali ni to nije zaustavilo ubice. Vukelićev saputnik Tomislav Dobrinjac ostao je bez obje noge, koje mu je eksplozija doslovno raznijela na mjestu zločina, dok je Slava Pepinović zadobila teške povrede na gornjim esktremitetima.

Milan Vukelić nije bio nikakav kriminalac, narko diler, jaki momak sa asflata, već pošten čovjek koji se godinama borio protiv kriminala i korupcije u Zavodu za izgradnju grada Banjaluka, na čijem je čelu tada bio Čedo Savić, ali i protiv bezočnog pljačkanja gradskog budžeta.

Voljom gradskih otaca, predvođenih tadašnjim gradonačelnikom Dragoljubom Davidovićem, Čedi Saviću i njegovom Zavodu bilo je prepušteno da pripremaju neophodnu dokumentaciju, raspisuju tendere, vrše odabir izvođača radova, prave ugovore, pripremaju zemljište za izgradnju, vrše nadzor radova, kontrolu projektne dokumentacije, te na kraju obavljaju i tehnički pregled i organizuju prijem objekta. Radilo se o potpunom monopolu, koji je omogućavao nezakonito zgrtanje milionskih sredstava. To se na slučaju Trga Krajine po prvi put na „pravi“ način i manifestovalo.

Vukelić je optužio Savića da je izreketirao vlasnika kompanije «Subašić», izvođača radova na rekonstrukciji Trga Krajine, kojem je, kako je tvrdio, uzeo 60 hiljada maraka. Inače, rekonstrukcija ovog trga je jedna bezočna prevara u režiji Dragoljuba Davidovića, koji je bio Savićev zaštitnik.

Vukelić je u javnost iznio i dokumente da je Savić u ime Zavoda, sa rođenim sinom Vedranom 18.07.2002. godine potpuno nezakonito potpisao ugovor o “Prenosu prava i obaveza investiranja i izgradnje jedne stambene jedinice” i tako ga stambeno zbrinuo.

Međutim, sve je ovo luk i voda prema prevari izvršenoj na izgradnji kolektora gdje je izvođač radova bila firma Inetgral inženjering iz Laktaša, vlasništvo Slobodana Stankovića. Taj posao na tenderu nije dobilo preduzeće sa najpovoljnijom ponudom, već Stankovićeva firma iako je njihova ponuda za čitavih 400.000 maraka bila skuplja od ostalih. Vrijednost posla bila je oko 3 miliona maraka, ali je uvećana za cijela dva miliona, koja su nestala u džepovima Stankovića, Savića i Dragoljuba Davidovića. Primjer kako je na kolektoru za otpadne vode pronađen razlog za uvećanje vrijednosti radova treba da uđe u top 10 „najbezobzirnijih kriminalnih djela“.

Prema Vukelićevim riječima, na ravnom Banjalučkom polju, tačnije na trasi kojom je projektom bilo predviđeno postavljanje kolektorskih cijevi, odjednom su se niotkuda pojavile ogromne stijene da ih je nemoguće bilo razbiti bilo kakvom poznatom tehnikom uključujući i nuklearnu eksploziju!

Policija nije ništa učinila kako bi kaznila one na koje je Vukelić ukazivao, iz prostog razloga što je iza Slobodana Stankovića, Dragoljuba Davidovića i Čede Savića i tada, kao i sada, stajao Milorad Dodik.

Veoma bitno je istaći da su se prvi validni dokazi o kriminalnim radnjama Čede Savića pojavili u javnosti polovinom 2004 godine.

Dokazi su bili toliko jaki da je Dodik zaključio da mu Savić može predstavljati težak teret na lokalnim  izborima te ga je isključio iz stranke 23 septembra te godine.

Pokazalo se da je taj Dodikov potez najobičniji jeftini trik i da je povučen jednokratno zbog izbora. Savić je nakon tih izbora „rehabilitovan“, a Zavod za izgradnju grada sa njim na čelu bio je zadužen za kontrolu i tehnički nadzor nad izvođenjem građevinskih radova na izgradnji nove zgrade vlade.

Vukelićev sukob sa Savićem kulminirao je polovinom 2006. godine, kada je od njega Savić zatražio da  potpiše falsifikovani „zapisnik o okončanom obračunu“ za rekonstrukciju parka „Petar Kočić“, što je on odbio ističući da je riječ o kriminalu koji on neće pokrivati.

Sukob Savića i Vukelića se nastavio, a 4. decembra 2006. godine godine na osnovu Savićeve prijave kojom ga je optužio da mu je prijetio smrću, policija je saslušala Milana Vukelića.

Smiješno, jer je Savić optužio Vukelića da mu je prijetio od aprila do oktobra 2006. godine, pa je pitanje  zašto to tada nije prijavio, nego je to učinio tek u decembru. Policija je obavila svoj posao, a Vukelić je negirao Savićeve navode. Istoga dana policija je izvršila i pretres Vukelićevog stana, tokom kojeg, kako stoji i u sačinjenom policijskom zapisniku, „nisu pronađeni predmeti koje bi trebalo oduzeti“.

Međutim, 14. decembra 2006. godine počinje horor. Tog dana Vukelića privode u MUP RS i odvode ga u kancelariju Dragog Miloševića, tadašnjeg zamjenika načelnika uprave krim policije MUP-a RS. Milošević je i danas u vrhu MUP-a RS.

Jasno je da je Vukelića policija maltretirala po nalogu Čede Savića. Nakon šikaniranja u policiji za Vukelića počinje pravi pakao. U noći između 6. i 7. maja 2007. godine godine izgorio je njegov automobil, a istražni organi nisu utvrdili okolnosti pod kojima se to desilo, niti ko je to nedjelo naručio i počinio. Nerad policije ohrabrio je zločince koji su 08. avgusta 2007. godine zapalili kuću u kojoj živi Vukelićeva majka u naselju Srpske Toplice.

Kuća je izgorjela. Vukelić je o svemu na vrijeme obavijestio policiju.

Vukelić, je nakon ovih napada strahovao za bezbjednost svoje porodice. Pratili su ga Savićevi ljudi, zaposleni u Zavodu, koje je on zvao Čedine gorile. Otvoreno je optuživao Savića da stoji iza paljenja kuće i automobila.

Vukelić je strahovao da će ga dići u vazduh. Govorio je: „Ja se ne plašim za sebe, šta mi mogu, mogu me jedino ubiti drugačije me ne mogu zaustaviti. Neka rade šta hoće“. I uradili su: ubili su ga bez milosti raznijevši ga u paramparčad. Kao užasavajući cinizam zvuči činjenica da je Vukelić svirepo ubijen maltene na samoj kapiji Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske.

Najveći krivci za njegovu smrt nisu samo kriminalci koji su naručili ovo ubistvo i njegovi izvšrioci, već i pojedini visoki funkcioneri MUP-a RS koji nisu učinili ništa da bi ga zaštitili. Šta više, po nalogu kriminalaca su Vukelića progonili i maltretirali.

Neljudskost vlasti se u ovom slučaju razotkriva u svoj svojoj strahoti, a porodica Vukelić će, po svemu sudeći, ostati uskraćena za satisfakciju da ubice i nalogodavce vidi pred sudom.

Isto tako, Tomislav Dobrinjac nikada neće saznati po čijem nalogu je ostao bez nogu. Skandalozno je da su, nakon Vukelićevog ubistva, pojedinci iz policije pokušali kriminalizaciju svirepo ubijenog čovjeka, jer su se određeni inspektori sa mnogo više žara bavili istragom samog Milana Vukelića, nego li kriminalaca iz gradske uprave i njihovih saradnika, na koje je za života ukazivao i čija je zlodjela sistematično dokumentovao.

Zvuči užasavajuće, ali inspektori su pokušali dokazati da je Vukelić sam sebi zapalio kuću i automobile. Ako je sumnja i postojala, zašto to nisu dokumentovali dok je bio živ. Tada ih to nije interesovalo, jer je Vukelić bio stavljen van zakona, kao smetnja režimu.

Mrtvog su ga pokušali ocrniti na najmonstruoznije načine, kako bi njegovo ubistvo prikazali kao sasvim normalnu stvar. Zvuči nevjerovatno, ali u istrazi nema niti je bilo ikakvog napretka. U nekoliko navrata određene grupacije, inspektori su „stavljali na mjere“ (prisluškivanje sa sudskim nalogom, opserviranje), ali su im akcije razvaljivane, jer su opservirani iz MUP-a RS bili obavješteni da su pod paskom. Zato i dan danas istraga tapka u mjestu i nisu odmakli ni pedlja u proteklih DESET godina.

Sračunato se činilo sve kako bi se slučaj razvodnio i u čemu se i uspjelo. U tom svjetlu može se posmatrati i odluka policijskog vrha da odvoji istrage o Vukelićevom ubistvu i privrednom kriminalu o kojem je on svjedočio.

Formirana su, svojevremeno, dva tima, koji su radili nezavisno jedan od drugog, što je zapanjujuće, jer su slučajevi duboko isprepleteni, upravo zbog činjenice da je Vukelić tvrdio da će biti ubijen zbog ukazivanja na kriminal.

Nikada nisu provedene istrage oko navoda iz Vukelićeve krivične prijave protiv Savića u kojoj je ustvrdio i dokumentima potrkijepio da je u Banjaluci marta 2007. godine  pokrenuta velika kriminalna operacija prenošenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u vlasništvo Zavoda, nakon čega bi se ta ustanova privatizovala, a njegovi vlasnici bi ujedno postali i posjednici parcela, vrijednih stotine miliona maraka.

Dragoljub Davidović bio je na vrijeme obaviješten o ovoj nelegalnoj akciji, ali ni nakon toga nije smijenio Čedu Savića, već je učinio sve da se slučaj zataška, nakon reakcije zamjenika Republičkog pravobranioca koji je slučaj oglasio nelegalnim.

Savić se jedno vrijeme primirio oko ovog „posla“, ali je dva mjeseca nakon Vukelićevog ubistva uputio zahtjev Republičkoj geodetskoj upravi da određene parcele preknjiži na ZIBL.

Odbijen je, kriminalni pokušaj je podveden pod indicije i na tome je priča završena, a Savić je konačno   penzionisan. Na njegovo mjesto došao je Aleksandar Cvijanović, poznatiji kao muž premijerke Željke Cvijanović. On je dotukao ZIBL.

Sve ovo vrijeme, Saviću su leđa u policiji čuvali i čuvaju Dragi Milošević, vioski funkcioner MUP-a RS i Mile Šušljik, savjetnik sada već bivšeg ministra Stanislava Čađe, koji su Vukelića po Savićevom nalogu nemilosrdno maltretirali. Nikada nisu saslušani zbog toga. 

«Dok je saslušavao Vukelića sa Miloševićem je u kancelariji bio Mile Šušljik», potvrdio je medijima, nekoliko mjeseci nakon Vukelićevog ubistva, Uroš Pena, tadašnji Direktor policije. Mile Šušljik, i Milošević su, prema Vasićevim riječima, „na neki način dali izjavu oko Vukelićevog ubistva“, ali nije htio precizirati na koji.

Bila je više nego „interesantna“ izjava bivšeg Ministra unutrašnjih poslova Stanislava Čađe nakon ubistva Milana Vukelića. On je rekao „da se radi o pojedinačnom slučaju“ i da nema razloga da ovo strašno ubistvo komentariše.

«To je pojedinačan slučaj, a ne pojava, tako da nema razloga da ja to komentarišem», rekao je tada Čađo. 

Zaista ogavno, odvratno, neljudski. Čađina bezdušnost najjasnija je slika aktuelne vlasti. Glavni pravac istrazi dao je tadašnji premijer Milorad Dodik, nekoliko mjeseci nakon ubistva, koji je tada ustvrdio da niko od visokih republičkih funkcionera, kao ni članova njegovog SNSD-a nije učestvovao u Vukelićevom ubistvu.

Bila je to jasna poruka policiji u kom pravcu ne smiju ići, što nije nimalo slučajno.

Policija jeste saslušala stotine lica, izvršila desetine pretresa i poligrafskih testiranja, ali nisu poligrafisali Miloševića i Šušljika. I ništa.

Policija je jedino uspjela demantovati samu sebe, jer su pronašli one koji su zapalili kuću Vukelićeve majke i njegove automobile, dokazujući na taj način da nije on bio odgovoran za paljevine.

Ujedno, ovo je i dokaz da su pojedinci u policiji potpuno ignorisali Vukelićeve prijave o progonima kojima je bio izložen, što ih stavlja u poziciju indirektno odgovornih za njegovo ubistvo. Da su na vrijeme reagovali, Milan Vukelić bi danas bio živ.