BIOGRAFIJA POLICIJSKOG MONSTRUMA…

Zašto režim Milorada Dodika nazivam zločinčkim? Kao odgovor dovoljno je predstaviti “profesionalnu biografiju” načelnika kriminalističke policije PU Prijedor Gorana Mikanovića. Istina je neumoljiva: nemoguće je pobrojati žrtve ovog osvjedočenog ubice i teškog kriminalca, pa ni njegove zločine počinjene pod zaštitom Dodika i njegovih najbližih saradnika.

Trojac sa gornje fotografije, Goran Mikanović, Dalibor Ivanić i Sretoja Vukanović, vrlo je agilan na planu mog procesuiranja, praćenja, obespravljivanja i ugrožavanja. Često idu i preko zadataka dobijenih od SNSD-a, a naprosto zbog činjenice da sam i ja agilan na procesuiranju njihovog kriminala. I tako godinama.

Upravo sa pozicije procesuiranih krivičnih djela, znači konkretnih predmeta kod tužilaštva i suda, predstavljam “profesionalnu biografiju” šefa krim policije PU Prijedor Gorana Mikanovića. Ovim pozivam nosioce pravosudnih funkcija da javno pobiju neki od navoda iz ovog teksta.

Pozivam i Milorada Dodika da objasni: zašto ovaj monstrum i teški kriminalac nije na davno zasluženoj robiji? Odnosno, zašto godinama lično štiti Mikanovića, pa i pozicionira da može činiti nove i još teže zločine? A činjenice su neumoljive.

Znači, predstavljam samo podatke iz Mikanovićeve profesionalne biografije zasnovane na suđenjima i istragama pred našim pravosudnim organima. Normalno uz pojašnjenja kakva su mi poznata sa pozicije inspektora i svjedoka u tim postupcima.

Za Mikanovića je nesporno da je pravosnažno presuđen za krivično djelo “Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja”. Sa pijanim društvom došao je na  proslavu 8. marta organizovanu u jednom poznatom prijedorskom restoranu. Na molbu vlasnika da ne ometaju proslavu Mikanoviće je odreagovao u stilu “Prijedorskog Šerifa” – kako ga je nazvao tadašnji ministar Stanislav Čađo.

Zamislite, načelnik policije lažno je prijavio kako je u restoranu podmetnuta bomba, nakon čega su njegovi poslušnici pod izgovorom protivdiverzionog pregleda istjerali iz lokala par stotina žena i rasturili proslavu. Zbog straha od veće kazne priznao je ovo djelo i nagodio se sa tužilaštvom.

Nije to jedini slučaj Mikanovićevih sličnih izgreda po ugostiteljskim objektima, ali je za ovaj pravosnažno presuđen. Baš kao što je poznat i po divljanjima privatnim i službenim vozilima, ali problematizujem dva slučaja zbog kakvih je procesuiran.

Procesuiran je zbog saobraćajne nezgode kakvu je nesporno skrivio službenim vozilom, a kojim je ugrozio cijelu porodicu (sa djecom). Po dva osnova morao je odgovarati krivično: teške tjelesne povrede i visina materijalne štete (preko 20 000 maraka samo na službenom Fokusu). Neka kažu iz prijedorskog suda kako je izbjegao (zasluženu!) zatvorsku kaznu.

Elem, naredni slučaj tek pokazuje kakav zločinac danas predvodi prijedorsku krim policiju. Nesporno je utvrđeno da je Mikanovićevim privatnim automobilom usmrćen Dragoslav Egeljić, te da je vozač pobjegao sa lica mjesta.

Kada smo pronašli razbijeni automobil načelnikov kum je priznao “krivicu”, a Mikanović mu je sredio kaznu od svega tri mjeseca zatvora. Tačnije, platio je 4 500 maraka i niko nije u zatvoru proveo jednog dana. Toliko po prijedorskom tužilaštvu i sudu vrijedi život nesrećnog Dragoslava, koji je stradao samo zato što je išao na posao u momentu Mikanovićeve razuzdanosti.

Problem je što sam tokom uviđaja sa volana i mjenjača izuzeo mikrobiološke tragove (DNA) po kojima je je bilo moguće nesporno identifikovati krivca nezgode. Naredni problem nastaje kada sam otkrio da je vozilom u stvari upravljala Mikanovićeva švalerka. Sa njim kao suvozačem.

Teška bitka je vođena da se folije sa DNA tragovima upute u Banjaluku radi vještačenja, da bi na kraju bile uništene samo kako se ne bi otkrila istina. Skandalozno! Međutim, ni to nije sve.

Prijedorski mangupi su uspjeli snimiti (audio) dotičnu “damu” kako priča kolegici o tom događaju. Sama je posvjedočila kako su njih dvoje pregazili nesrećnog Egeljića, kako je Mikanović izašao iz vozila, podigao glavu stradalog, te sjeo za upravljač i napusio lice mjesta (čitaj: pobjegao). Čak sam svjedočio o svemu navedenome, no SNSD-ov sud partije jači je od institucija.

Naredni slučaj iz Mikanovićeve “profesionalne biografije” pokazuje kako ovde nije u pitanju samo bezdušni siledžija, nego i opasan kriminalac. Jedinica za posebne istrage MUP RS 2007. godine pokreće veliku istragu protiv prijedorskih zelenaša. Desetak osoba je počinilo samoubistva usljed torture zelenaša i zbog pritiska javnosti na tom planu policija je morala nešto preduzeti.

Normalno, pod istragom našao se i Goran Mikanović, kao posebno grub utjerivač dugova (prijetio žtrvama ubistvom, podmetenjem droge i slično). Istragom je bila obuhvaćena i Mikanovićeva involviranost u trgovinu drogom i organizovani kriminal uopšte.

U ovoj istrazi angažovan sam po naređenju direktora i načelnika Uprave krim policije, Uroša Pene i Gojka Vasića. Međutim, tadašnji istražitelj Specijalnog tužilaštva RS Mile Dobrijević otkriva Mikanoviću šta se događa, a potom se sva ta sila javnosti dobro znanih kriminalčina usmjerava na razbijanje istrage.

Elem, njihov najjači adut bio je Miloš Čubrilović Čubri, a zbog kog su Pana i Vasić iznenada doživjeli tešku “amneziju”. Jedinica za posebne istrage podnijela je tužilaštvu izvještaj, ali zalud kad su Pena i Vasić pola godina odbijali sastanak sa tadašnjim šefom tužilaštva Vitomirom Soldatom oko daljeg postupanja.

Istraga je razorena, ali ni danas pojedinci ne mogu pobjeći od dokaza kakvi su tada prikupljeni i dostavljeni tužilaštvu. Dokaza zbog kakvih je Mikanović morao biti uhapšen i pritvoren, a ponešto od toga imam i u svom posjedu. Istina je takva kakva jeste, dokazi su nesporni, a manjkavosti našeg pravosuđa su opštepoznate.

Idemo dalje. Pisao saam o tome kako je tadašnji tužilac Milan Tegeltija u istragu ubistva Irene Predijević uključio bandite Mikanovića i Dobrijevića. Za Mikanovića se nesporno zna kakav mito je uzeo vezano za tu istragu, pa i kako je ometao službene radnje i dokazivanje.

Zašto stradanje Irene Predojević nismo procesuirali kao “serijsko ubistvo”, zajedno sa žrtvama Predragom Vrbanom i Seadom Kanurićem, treba da odgovori Milan Tegeltija. Zna Tegeltija šta se izdešavalo kada je Mikanović “stvar uzeo u svoje ruke”. No, Tegeltijina nasljednica u tom predmetu, Mirjana Miodragović Basrak, tek je “posebna priča”.

U dogovoru sa njenim starim kriminalnim saradnikom Goranom Mikanovićem tužiteljica Mirjana Miodragović Basrak naređuje primjenu posebnih istražnih radnji, a samo sa jednim ciljem – da lažno optuže načelnika prijedorske krim policije Draška Papka. Čovjeku je uništena karijera, razoren mu je život, a samo zato što se nalazio na funkciji koju je poželio Mikanović.

Bilo bi logično da sam kao svjedok prvi saslušan u predmetu protiv Draška Papka, a naprosto jer se ticalo kriminala na kom sam lično radio, no tada bi istina bila utvrđena od strarta i ništa od potonjeg ne bi bilo moguće. Pa ni to da Mikanović doista zaposjedne poziciju Draška Papka.

Kad je Irena Predojević u pitanju moramo pomenuti i policajca Gorana Jeličića. I njega je Mikanović uhapsio i prijavio, razorio mu život, a danas vidimo i po kakvim “dokazima”. Preko medija plasirao je laž da je Jeličić kritične noći odvezao Irenu kući i to je narodu bilo dovoljno za opštu osudu.

Problem je što se od prvog dana zna kako je Irena kući otišla sa prijateljicama, odnosno da je policajac nije odvezao. Zašto su Mikanović i “ekipa” medijima plasirali ovu laž? Pa iz istih razloga kao i nebrojeno drugih – da prikriju stvarne počinioce i saučesnike. Uključujući i samog Mikanovića!

Elem, nije Irena Predojević jedina žrtva policijsko-tužilačkih mešetara. Stradanja Gordane Milosavljević, Doris Bajilo i starice Dušanke Stanković odreda su lažno prijavljena kao zadesne smrti ili nestanak lica. U svim tim predmetima dokazao sam da su žrtve ubijene i prethodne lažno prijavljene “zadese” procesuirao kao “taška ubistva”.

Ljudi moji, za profesionalca je strašno kada shvati kako procesuiranjem ubistava produkuje nova ubistva počinjena sa ciljem sprečavanja istrage. Još gore je kada mora djelovati u situaciji da njegovi šefovi, konkretno Goran Mikanović i Željko Stojanović, ubicama i saučesnicima prenose svaki njegov potez. Da su policijski šefovi u stvari članovi kriminalne organizacije koja je poubijala tolike osobe. Zajedno sa tužiocem.

Posjedujem neoborive dokaze da sam ministrima i direktorima policije ukazivao na tešku kriminalizaciju mojih pretpostavljenih. Kada unutar MUP-a nije bilo moguće protežirati zakonitu istragu podnio sam prijavu tužilaštvu. U stvari tom prijavom trebalo je već postojeće istrage unaprijediti i dokazno ojačati. I upraviti ih ka stvarnim počiniocima.

Odlično sam bio svjestan kako Goran Mikanović i svi drugi akteri pomenutih zločina uživaju političku zaštitu, ali sam po zakonu i pravilima struke obratio se institucijama nadležnim za kontrolu rada policije – predsjednik, vlada i parlament.

Obećao mi je tadašnji predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost, Nenad Stevandić, kako će moja predstavka biti razmatrana na tom tijelu. Obećao i slagao! Normalno, provjerio sam razloge takvog ponašanja “opozicionara” Stevandića i doznao za ubistvo banjalučkog inspektora Miodraga Šušnice. Pa i kako Dodik drži pod kontrolom Stevandića.

Normalno, od vlade nisam ništa očekivao pa sam se posebno fokusirao na predstavku upućenu tadašnjem predsjedniku Dodiku. Zbog mojih interesovanja za dalje postupanje “šetali” su predstavku od tijela do tijela – pa čak i u odnosu na zgrade.

Na kraju sam utvrdio kako predsjednik Milorad Dodik odbija provesti kontrolu rada policije povodom smrtnih i teških stradanja više desetina građana Republike Srpske. Uz to, po unapređenjima  osvjedočenih ubica i zločinaca mogao sam zaključiti kako imam posla sa zločinačkim režimom.

Znači, oni koje sam svojevremeno kao inspektor procesuirao i istraživao zbog monstruoznih zločina danas su u poziciji da mene progone (krivično, prekršajno, disciplinski…), da nad mojom djecom i porodicom iživljavaju svoje nečovještvo, te da me javno satanizuju i obespravljuju kako im drago.

No, šta god činili od istine i svojih “biografija” ne mogu pobjeći, kao ni od straha da će ostatak života provesti na teškim robijama. U pravu istina se bazira na dokazima, a svi odlično znamo da su moji navodi zasnovani na dokumentima, prijavama, svjedočenjima i drugim podnescima.

Kad je javnost u pitanju istina je bazirana na onome šta ljudi znaju, a bar Prijedorčanima je odlično poznato kakvu kriminalčinu je Dodikov režim postavio da brine o njihovoj “sigurnosti”. Goran Mikanović je simbol bolesnog zločinaštva i teškog kriminala, a onaj ko ga je štiti i pozicionira pokazuje sopstveni karakter.

Radovanovicborislav.blogspot.com