U SVE MANJOJ BARI, KROKODILI SE VEĆ MEĐUSOBNO ŽDERU – PRAVDA – ISTINA
AKTUELNOSTI POLITIKA REGION 

U SVE MANJOJ BARI, KROKODILI SE VEĆ MEĐUSOBNO ŽDERU

Crveni, plavi, bijeli. Crveni, bijeli, plavi. Zeleni. Crveni. Narandžasti. Plavi. Žutoplavi. Tako su izgledaliplakati i billboardi kojim su razni politički subjekti oglašavali kandidaturu na opštim izborima.

 

Uzmemo li u obzir da su zeleni najmanje predstavljali zagovarače i prvoborce za zaštitu životne sredine, čak i u tih mjesec danas kada se sve činilo mogućim, teško je bilo zamisliti da bi ti pokreti u postizbornim koalicijama mogli stvoriti neke ljubičaste.

Danas dominiraju neboje,gotovo svi političi pokreti u Bosni i Hercegovini žele objasniti biračkom tijelu da je stvarnost crno-bijela i da treba da budu zahvalni i ponizni ako žele da ne postane sasvim crna. To su samo vizije, predstave stvarnosti koja se ne da predstaviti jer predstavlja samu sebe, osim ako to umjesto nje ne čini njena simulacija koja misli da je siva jer je iz crne izvukla nešto bijele.

Hladno-topli rat

Upravo zbog tog što neke stranke mogu većinu u parlamentu imati čak i da se kandiduju sa čistim papirom umjesto programa, takva koalicija mora imati sigurnu garanciju da neće voditi hladno-topli rat. Mora postati politički pokret čiji lideri neće lavinom gorućih pitanja prekaljivati čeličnu retoriku koja korodira izložena konstantnom otkravljivanju smrznutog konflikta. Može i mora jer to zahtijeva stabilokratija, impuls vladajuće manjine koja se hrani tako što jede samu sebe, pa je nekako sve veća i jača što je malobrojnija.

Uzmemo li u obzir motive u vizuelnim identitetima predizbornih kampanja, možemo reći da u bosanskohercegovačkom parlamentu mogu biti formirana dva bloka. Jedan blok činile bi stranke čiji su plakati i billboardi kao i elementi vizuelnog identiteta koristili motive državnih znamenja, a drugi blok sve ostale.

Kad bi takva inicijativa dospjela na dnevni red bosanskohercegovačkog državnog parlamenta bio bi to početak obojene revolucije. Na jednoj strani bile bi sve stranke iz Republike Srpske, Hrvatskog narodnog sabora sa Strankom demokratske akcije, Našom strankom i Narodom i Pravdom. Na drugoj strani bili bi Demokratska fronta, Građanski savez, Socijaldemokratska partija i Savez za bolju budućnost.

Da bi to bilo moguće, moraju biti ostvareni neki uslovi: Milorad Dodik treba da ubijedi Šefika Džaferovića da Bosnu i Hercegovinu treba da vode njih dvojica sa pravim Hrvatom, poput Čovića, a ne s Komšićem za koga su očigledno glasali i oni Bošnjaci kojima Džaferović nije bio opcija. Stranka demokratske akcije mora da odluči želi li zastupati tezu da je ljiljan državno obilježje, čime bi morala u koaliciju uvući i sve one s trobojkama. Ako se svi s trobojkama okupe pod trobojku. Pod tim uslovima, sve nacionalne stranke našle bi se u istom bloku sa onim koje se percipiraju kao građanske, lijevoliberalne i lijeve (osim Naše stranke i Naroda i pravde) u vjeri da je ujedinjenje jedina alternativa njihovoj političkoj smrti, i to onako kako niko od njih lično vjerovatno ne očekuje da to bude: saborno, džematile.

Stabilokratija i građani

U toj kompoziciji, čak ni zeleni nisu dovoljno jaki da ponište animozitete crvenih, plavožutih, plavih, plavozelenih i narandžastih, koje gaje prema sami sebi i jedni prema drugima. Pa čak i to možemo navesti kao razlog zašto četiri mjeseca nije formirana vlast. No, to nipošto ne mogu biti razlozi zbog kojih nije formirana opozicija. Osim ako ne pretpostavljamo da će bosanskohercegovačku opoziciju opet činiti one stranke koje nisu mogle biti vlast, kako to biva u stabilokratiji.

Svi na neki način dajemo podršku stabilokratskom upravljanju željama i potrebama mnoštva i životnom svakodnevicom ljudi. Građani i građanke tako što izjednačavaju sebe sa mrtvacima, ili sa podaništvom.

Mediji tako što preuzimaju pravo na kreiranje stvarnosti u omjeru u kom su njihovi vlasnici i oglašivači pod protekcijom na tržištu. Izabrani narodni predstavnici tako što etiketiraju svakog ko im smeta u javnom prostoru sve dok takvih ne bude dovoljno da se građanstvo prepusti izbjegavanju javnog prostora, okupljanja, izražavanja, uopšte mišljenja, a pogotovo kritičkog.

Gušenjem ljudskih prava i civilnih sloboda vlast istiskuje zrak iz javnog prostora kako bi ga bilo dovoljno za one koji huškaju, mrze i diskriminišu u ime većine. U tom kontekstu možemo tražiti razloge nevidljivosti političke alternative, posmatrati opoziciju kao jednaku vlasti, pa čak biti izrazito zabrinuti time što opozicija ne djeluje neovisno o vlasti nego interveniše u njen rad samo onda kada prepozna priliku da uopšte djeluje. No, čak ni tada ne postoji objektivna prepreka da čovjek koji misli, osjeća, govori, djeluje, percipira, doživljava i prosuđuje u svoje ime stabilokratiji pruži otpor: podstiče empatiju i solidarnost umjesto sabornosti i jedinstvenosti, jednakost umjesto odnosa moći.Pokazujući joj ono od čega najviše strahuje – individualnost.

Otud uspostavljanje demokratskog modela vladavine ne podrazumijeva organizovanje političkog otpora onima koji strahuju u ime svih čijim željama i potrebama pružaju neustrašiv otpor, nego organizovanje pojedinaca koji ne strahuju da u svoje ime govore o svojim željama i potrebama. Ne postoji stabilokratija kojoj nije lakše ugušiti protest mnogobrojnih koji žele samo smjenu vlasti nego protest malobrojnih koji žele konkretno rješenje specifičnog problema. Kao što ne postoji opoziciona stranka koja će više pažnje (pa i naklonosti) biračkog tijela dobiti amandmanskim djelovanjem na zakonske prijedloge vlasti nego predlaganjem vlastitog zakona.

No, kad opozicija konačno predloži neki zakon koji je sama napisala, podršku mora tražiti od građanstva a ne od vlasti. Činjenica da su podršku očekivali isključivo od vlasti dovela je opoziciju do lavine gorućih pitanja: ko garantuje strankama koje sebe smatraju ljevicom da radništvo ne bi stalo na njihovu stranu kad bi se usudili predložiti svoj Zakon o radu; ko garantuje biračkom tijelu da bi se taj zakonski prijedlog opoziciji suštinski razlikovao od zakonskog prijedloga vlasti? I baš niko da se zapita ko je garantovao radnicama Dite, Ženama Kruščice i inicijativi protiv izgradnje hidroelektrana na Vrbasu, da će uspjeti u svojoj namjeri bez podrške biračkog tijela, uz jedva primjetnu podršku javnosti?

S obzirom da Bosnom i Hercegovinom već četiri mjeseca vlada tehnička vlada i Predsjedništvo, koje je sve samo ne tehničko, jasno je da od formiranja vlasti za Bosnu i Hercegovinu (na svim nivoima) nema ničeg bitnijeg osim formiranja opozicije i dokazivanja da ona postoji. Pa ako je opozicija toliko preplašena od očekivanja svog biračkog tijela, ko joj uopšte brani da predlaže inicijative koje vlast ne može osporiti?

Ako nema svojih ideja, ko joj brani da se bori za ideje građanskih inicijativa i civilnog društva? Bar dok ne shvate da nisu kontrateža vlasti, nego alternativa. Dok ne otvore ladicu u kojoj su posložene sve inicijative za koje se oduvijek znalo da će zauvijek ostati u ladici. Premda uopšte ne sumnjam da opozicija već ima neki dosadniji, banalniji i jednostavniji način kako da dođu do onih koji možda nisu sigurni ni u šta drugo ali su barem sigurni da im ne vjeruju.

S druge strane, ustavne promjene u Bosni i Hercegovini svakako su neminovne, stoga je bolje da krenu od onih koji žele ustati za istospolne brakove i kohabitacije, rodnu ravnopravnost, očuvanje životne sredine, promociju nauke, kulture i sporta, reformu zdravstva i obrazovanja, nego od onih koji žele mijenjati nazive entiteta. Za ove prve smo sigurni da nisu niti će biti naoružani barem koliko smo sigurni da ovi drugi svoju ideju neće ostvariti bez nasilja.

Avangarda.ba

Related posts

Leave a Comment