KRIMINAL POLITIKA REGION 

Tužiteljstvo ništa ne čini da se nađe ubojica ali mi nikada nećemo odustati

Listajući brojne stare novine i čitajući naslove koji se iz godine u godinu ponavljaju, a uglavnom glase ‘ubojice još nisu pronađene’, Dunja Hrnjičić iz Mostara iznova se prisjeća najbolnijih životnih trenutaka, ubojstva svoga supruga Smaila i teškog ranjavanja sina Armena…

 

Sedamnaest godina je prošlo od tog okrutnog ubojstva u središtu Mostara, ubojstva za koje nitko do danas nije odgovarao, a s obzirom na potpuno ignoriranje na koje Dunja Hrnjičić godinama nailazi od strane istražnih organa, s pravom postavlja pitanje hoće li se nalogodavci ubojstva ili ubojica ikada pronaći. Jedno je sigurno, Dunja za Dnevni list kaže da nikada neće prestati tražiti istinu

-Nisam izgubila nadu jer znam da će moja djeca i poslije mene nastaviti tamo gdje sam ja stala. Ja i moja porodica smo dužni mom suprugu i njihovom ocu da ipak pravda pobijedi i da se ubojica pronađe i kazni, govori Dunja Hrnjičić.

Zataškavanje?

Ubojstvo se dogodilo 28. veljače 2003. godine. 60-godišnji Smail Hrnjičić je smrtno stradao u eksploziji podmetnute ručne bombe nakon završetka obnavljanju stana obitelji Batlak u blizini mostarske tržnice. Smail je došao u stan pokupiti alat i radno odijelo iz plakara. U trenutku kada je ušao u stan eksplodirala je podmetnuta bomba i Smail je poginuo na licu mjesta dok je njegov sin Armen teško ranjen.

Ubojica do danas nije pronađen, a Dunja je primorana godinama boriti se da istražni organi ‘uzmu’ njezin slučaj u fokus. S obzirom da se slučaj stalno prebacuje iz jednom u drugo tužiteljstva, pa se potom godinama drži nedirnut u ladicama, dojam je da istražni organi i pravosudne institucije uopće ne žele riješiti navedeno ubojstvo, koje spada u red brojnih postdejtonskih ubojstava koja u Mostaru nikad nisu riješena.

-Ja više ne znam šta da radim i kome da se obratim. Pitam se zašto i kome je u interesu da slučaj ostane neriješen i zaboravljen? Prošlo je već 17 godina od ubojstva mog supruga Smaila i teškog ranjavanja sina Armena. Pitam se koliko još treba godina da se pronađe ubojica?, govori Dunja.

Ono što je posebno deprimirajuće jeste činjenica da godine prolaze u tužiteljstvo ništa ne poduzima.

-Ovo ubojstvo se skroz zanemarilo kao i mnoga druga koja su se u Mostaru desila poslije Daytona. Pitam se zar tako malo vrijedi ljudski život!? Tužiteljstvo se ponaša kao da se ovo kao i ostala ubojstva nikada nisu desila. Mnoge obitelji koje su izgubile svoje najmilije postale su, moram tako da kažem, nezainteresirane. One su vjerojatno na početku i tražile kod tužiteljstva da se radi na rješavanju tih ubojstava ali su na kraju odustali kad su vidjeli da nema koristi, kazala je Dunja Hrnjičić.

-Ja nisam odustala niti ću odustati dok sam živa. Od prvog dana ubojstva mog supruga tražila sam pomoć od raznih institucija: Federalnog tužiteljstva, Paddyja Ashdowna tadašnjeg visokog predstavnika, Sulejmana Tihića, Adnana Terzića predsjednika Vijeća ministara, Kebe Mirsada ministra za ljudska prava i izbjeglice, Zdravka Kneževića federalnog tužitelja, Safeta Halilovića ministra civilnih poslova, Mevludina Halilovića ministra unutarnjih poslova, Srđana Dizdarevića predsjednika helsinškog komiteta za ljudska prava, Zlatka Miletića direktora federalnog MUP-a,  Udruženja logoraša Mostar…

Od tada sam stalno u kontaktu sa Županijskim tužiteljstvom, budući da je Federalno tužiteljstvo vratilo slučaj Županijskom kao nerješiv, prepričala je Dunja ukratko kronologiju slučaja.

Greške u startu

Napominje da već 17 godina odlazi redovito u Županijsko tužiteljstvo Mostar, ali bezuspješno.

-Normalno da je teško poslije 17 godina bilo šta učiniti. Odmah poslije ubojstva izbrisani su tragovi na licu mjesta, a policajci koji su tada bili na uviđaju govorili su da se ne sjećaju ničega, pa kako bi se onda bilo čega sjećali danas!?, razočarana je Dunja.

-Napominjem da Tužiteljstvo ništa ne čini da se nađe ubojica ili bar nedovoljno. Uvijek ista priča: težak slučaj, teško je sad poslije toliko godina bilo šta učiniti… Iz razgovora s njima ja vidim da tu nema ni volje ni interesa da se bilo šta učini. Totalna nezainteresiranost, dodaje Dunja.

Navela je i jedan podatak koji je začuđuje.

-Do sada se promijenilo pet – šest istražitelja. Uvijek su se prebacivali na nove dužnosti, ponovno se birali novi, pa kada se on upozna sa slučajem i taman pođe nešto raditi, ode negdje drugo. Tako je i sada. istražitelj Sandi Dizdarević, koliko sam ja mogla vidjeti stvarno je radio intenzivno na slučaju i mislim da je mogao nešto i učiniti. Međutim, ugovor o radu nije mu produžen i otišao je na novo radno mjesto.

Kada sam pitala glavnog tužitelja kad će postaviti novog rekao je dok se raspiše konkurs. Evo prošla su četiri mjeseca – ni konkursa ni istražitelja. Ja više ne znam šta da radim i kome da se obratim? Pitam se zašto i kome je u interesu da slučaj ostane neriješen i zaboravljen?, zaključila je Dunja Hrnjičić.

Dnevni.ba

Related posts

Leave a Comment