Skretanje istrage – podmićivanje – podmetanje – zataškavanje…
Zamjenik ministra unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine Jozo Leutar preminuo je 28. ožujka 1999. godine u Kliničkom centru Koševo nakon što je 12 dana ranije njegov službeni automobil raznijela bomba u sarajevskom naselju Ciglane, piše Josip Šimić-Đinđić.
Svjedočenje Željka Ćosića, vozača Joze Leutara!
“Skupa smo bili u stanu, zajedno smo jeli, šetali, skupa smo krenuli toga jutra iz Ciglana na posao, išli smo do samoga raskrižja, i čekali smo dva do tri minuta, ne znam koliko već na ulaz na glavni put, sa Ciglana prema Američkom veleposlanstvu, i kad smo stali na semaforu, odjenom je bila ekspolozija” – navodi u svome iskazu Željko Ćosić, službeni vozač Joze Leutara.
20-ak godina kasnije ubojstvo Joze Leutara sa primjesama terorizma je najveća pravosudna mrlja Bosne i Hercegovine. Motivi, izvršitelji i nalogodavci ovog atentata zvanično su još uvijek nepoznati.
Ustavni sud BiH usvojio apelaciju Ivice Leutara! Tužiteljstvo BiH mora riješiti predmet u roku 6 mjeseci!
Nedavno je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-1220/20, rješavajući apelaciju Ivice Leutara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj 94/14), na sjednici 05. oktobra 2021. godine usvojio apelaciju Ivice Leutara.
Ustavni sud BiH je utvrdio povredu prava iz člana II/3.a) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog nedjelotvornosti istrage u predmetu koji je vodilo Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo, a koji je preuzelo i istragu još vodi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, u predmetu pod brojem T20 0 KTNT 0014502 17. Ustavni sud je naložio Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da poduzme sve potrebne mjere u cilju poštivanja garancija predviđenih članom II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i da najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama.
…nastavak Ćosićevog svjedočenja…
“Ja sam visio kroz vrata me eksplozija izbacila, a kada sam pokušao sebi da dođem i ustanem, vidio sam kroz magle, jer sam bio opečen i ranjen, vidio sam da je pokojni doministar ostao na sicu” – navodi Leutarov vozač Ćosić, te navodi “ja sam tražio pomoć, izvukao sam ga vani, ali dakle nisam imao snage, jer nisam mogao, jer su mi stradale noge, ali nisam smio dirati njegovu glavu zbog tih kugla, koje su mu ostale u glavi, uglavnom stravično, stravično je to svega se prisjetiti, stravično je to sve proživjeti, a još je stravičnije ono šta se desilo poslije toga“.
Lažni svjedok Merim Galijatović!
Istraga u ubojstvu Leutara je tada krenula u dva pravca prema radikalnim islamskim strukturama i prema hrvatskim radikalnim krugovima.
Ubojstvo Joze Leutara desilo se nakon niza kaznenih djela koja su se dešavala na području Federacije, u Sarajevu, Središnoj Bosni, na prostoru Hercegovačko-neretvanske županije i na ostalim prostorima, ali od težih kaznenih djela, koja su se desila prije samoga atentata na Jozu Leutara bila je sigurno autobomba u Mostaru, bilo je postavljanje eksplozije na trasi, kuda je trebao proći Sveti Otac papa Ivan Pavao II. prilikom posjete Sarajevu, a desio se i čitav niz ubojstava na području Središnje Bosne civila, a zatim i policajaca – Ante Valjana i Perice Bilića.
Na dan atentata, na Igmanu su policajci zaustavili tzv. “Igmansku grupu”, koja se kretala iz Goražda prema Sarajevu. Pretresima stanova kod istih je pronađena dokumentacija o pravljenju eksplozivnih naprava, a o čemu će biti govora u nastavku teksta. Istraga je tada stala, jer se upravo tada pojavio zaštićeni svjedok Merim Galijatović, koji je – vrijeme će pokazati bio lažni svjedok.
Opstrukcije u istrazi su bile svakodnevne, jer se nije mogao provjeriti čitav niz podataka, jer npr. Zapisnik sa očevida mnogi iskusni istražitelji tada nisu mogli dobiti, zašto se nije nikada dozvolilo, da se utvrdi, na koji način je tada aktivirana eksplozivna naprava podmetnuta ispod auta Leutara (utvrditi će se tek par godina kasnije), a u istragu su bile uključune strukture obavještajnih službi moćnih zemalja svijeta, ali rezultata nije bilo.
Montirani proces protiv hrvatske šestorke!
Prema tada važećim odredbama Zakona o krivičnom postupku FBiH, član 153. stav 1) za istragu je bio nadležan istražni sudija Kantonalnog suda u Sarajevu, odnosno po mjesnoj nadležnosti bili su nadležni Kantonalni sud u Sarajevu i Kantonalno tužilaštvo Sarajevo. Zahtjev za provođenje istrage u vezi ubistva Leutara protiv 6 osumnjičenih Hrvata podnijelo je Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu zbog Krivičnog djela iz stava 146.stav 3) u vezi s stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BIH, a sve u vezi s članom 23 KZ BiH, a rješenje o provođenju istrage u ovom predmetu, dana 25. septembra 2000.godine, pod brojem Ki-78/00 donio je tadašnji istražni sudija
Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu je dana 9. marta 2001. godine, pod brojem KT-111/00 podnijelo Kantonalnom sudu u Sarajevu optužnicu protiv šest osoba Ivana Andabaka i dr., zbog krivičnog djela terorizma iz člana 146.stav 3) u vezi sa stavom 1) tada važećeg KZ FBIH, a sve u vezi sa članom 23. tada važećeg KZ FBIH, a sve u vezi sa ubojstvom doministra Joze Leutara.
S tim u vezi, jedini sudski proces, koji je vođen povodom ubistva Joze Leutara, a koji se pokazao, kao najveći pravosudni skandal za Bosnu i Hercegovinu okonač je 12. novembra 2002. godine oslobađajućim presudama za Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića – Comu, Zorana Bašića, Željka Ćosića, Jedinka Bajkušu i Maria Milićevića. Pravomoćnom presudom Vrhovnog suda F BiH šestorica Hrvata oslobođena su optužbi za ubojstvo Leutara.
Više nego labava optužnica za ubistvo Joze Leutara se temeljila na iskazu zaštićenog svjedoka broj 30 – Merima Galijatovića, silovatelja i dokazanog kriminalca, koji je za svoje lažno svjedočenje protiv šestorice Hrvata na osnovu tadašnje brzopotezne odluke Federalnog ministarstva financija dobio 250.000,00 KM od obećanih čak milion. Optužnica protiv hrvatske šestorke bila je podignuta na temelju lažnog iskaza i svjedočenja Galijatovića!
Advokat Karkin: “montirani proces trebao poslužiti bošnjačkim rukovodećim policijskim strukturama”!
Advokat Fahrija Karkin je u tome predmetu branio Ilijašević Dominika. Karkin je svjedočio, da je od početka imao strahovite otpore kako od bošnjačke strane, tako i sa hrvatske strane. U spisu, koji se tada vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu protiv šestorice Hrvata stoje imena i prezimena svih onih, koji su pripremali i podmićivali zaštićenog svjedoka Merima Galijatovića za lažno svjedočenje.
Galijatović je trebao poslužiti, kako je tada izjavio jedan od vodećih bh. advokata Fahrija Karkin, tadašnjim bošnjačkim rukovodećim policijskim strukturama, da se osude nevini ljudi, stave iza rešetaka i na taj način okončna slučaj ubistva pokojnog Joze Leutara. Zašto se to radilo i u čijem interesu znaju Mehmed Žilić tadašnji federalni ministar MUP-a i Faik Lušija tadašnji zamjenik za sektor kriminala i bivši sarajevski kantonalni tužitelj Mustafa Bisić.
Naravno, svi su oni vremenom demantirali svoju odgovornost i sumnje u naručene pogrešne istrage i montiran proces. Zašto je tadašnje sarajevsko kantonalno tužilaštvo pristalo na montirani proces kriminalnog svjedoka, zašto isti nije odgovarao za lažno svjedočenje i pokušaj podmetanja i neuspjeli pokušaj osuđivanja nevinih ljudi, zbog čega su mnoge tadašnje policijske i obavještajne strukture istragu vodile u pogrešnom pravcu, zvaničnog odgovora nema.
Odgovora nema, i zašto je policija tvrdila prvo, da je Leutar ubijen zbog kriminala na pijaci u Stocu, pa zbog šverca droge koju je organizirao Ivan Andabak, zatim jer je namjeravao navodno isporučiti Haškom tribunalu Vinka Martinovića – Štelu i Mladena Tutu, te na kraju i zbog dokumentacije, koja razotkriva financijske malverzacije ratnog i poslije ratnog vrha SDA, a što je namjeravao otkriti.
Vode li putevi do Izetbegovića!
Nakon niza intervjua nekadašnjeg potpredsjednika F BiH Mirsada Kebe, državnom tužilaštvu je dostavljena dokumentacija o umiješanosti nekadašnjeg vrha SDA u pranje novca preko računa u Austriji, a za koju je znao i pokojni Leutar.
Tajne dosjee interpol je ustupio Jozi Leutaru, koji je pokrenuo istragu o tajnim računima Alije i Bakira Izetbegovića, te o njihovoj mreži preko koje su izvlačili novac. Leutar je ubijen 1999. godine, a dosjei su sklonjeni. Leutarova torba za povjerljivim dokumentima nestala je nekoliko minuta nakon atentata.
Nikada se niti do dana današnjega nije razjasnilo, kako i na koji način se došlo da lažnog zaštićenog svjedoka Merima Galijatovića, te zbog čega se na samome početku inzistriralo, da se na temelju njegova iskaza dokazuje ono što je od samoga početka nedokazivo.
Nakon 22 godine od atentata, sramnog podmetanja kriminalca za ključnog zaštićenog svjedoka, namjerno vođenih pogrešnih istraga, časnih i u to vrijeme hrabrih odluka sudija oslobađanja nevino optuženih Hrvata, odgovora ‘ko je naručio i ubio Leutara još uvijek nema!
Svjedok sve otkrio i pravosudni “ping pong”!
Kantonalno tužilaštvo Sarajevo je dana 16. septembra 2011. godine Tužilaštvu BiH dostavilo kompletne spise KT-111/00 i KTA 2022/2002 vezano za ubistvo zamjenika ministra Joze Leutara radi upoznavanja i eventualnog preuzimanja, a sve vezano za dogovor tada glavnog tužioca Tužilaštva BiH i tada glavne Kantonalne tužiteljice Kantonalnog tužilaštva održanog dana 1. juna 2011. godine. Dana 12. januara 2015. godine Zamjenik glavnog tužioca Tužilaštva BiH donosi naredbu da neće preuzeti nadležnost za provođenje istrage, te ponovo dostavlja kompletan spis na nadležnost ovom tužilaštvu.
Tužiteljstvo BiH je tada, prije nekoliko godina za medije izdalo saopćenje, da “nakon detaljnog razmatranja spisa i materijala, Tužiteljstvo BiH nije našlo osnova za preuzimanje nadležnosti, te su dostavljeni spisi vraćeni. Sa Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo nikada nije prenesena nadležnost na Tužiteljstvo BiH. Tužiteljstvo BiH nikada nije preuzelo predmet, niti je donijelo naredbu o sprovođenju istrage, niti poduzimalo istražne radnje“.
Moguće, da nije točna tvrdnja Tužilaštva BiH na čelu tada sa Salihovićem, da nije poduzimalo istražne radnje. U prilog tome govori i dopis, koji je tadašnji federalni ministar MUP-a Predrag Kurteš uputio u državni Parlament, kao odgovor na poslaničko pitanje Borjane Krišto o razvoju istrage o ubojstvu Joze Leutara.
Odgovor je stigao: “u vezi s krivičnim djelom ubojstva doministra F MUP-a Joze Leutara, obavještavamo Vas, da istražne radnje po navedenom provodi tužilac Tužilaštva BiH Božo Mihajlović i sve aktivnosti se provode pod oznakom “povjerljivo””!
Dakle, istragu je vodilo državno tužilaštvo, tada su saslušani pred postupajućim tužiocem Mihajlovićem novi svjedoci, koji mogu imati saznanja u vezi sa ubistvom Leutara, a nakon saslušanja jednog svjedoka isti je prepoznao jednu od osoba, koja je bila pripadnik AID-a, državni tužioci su se tada zgledali, proučavanje predmeta je okončano, ali to svjedočenje nije prijavljeno i zavedeno u dopuni spisa, koji je prebačen tada sarajevskom kantonalnom tužilaštvu.
Dana 14. jula 2017. godine Kantonalno tužilaštvo Sarajevo ponovno je dostavilo kompletan spis na nadležnost i dalje postupanje Tužilaštvu BiH jer je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu iz nadležnosti Tužilaštva BiH.
Tužiteljstvo BiH, zbog ubistva Leutara, za sada sprovodi istragu protiv NN počinitelja zbog Krivičnog djela Terorizam iz člana 201. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 29. istog zakona, te „aktivno preduzima radnje dokazivanja saslušanja velikog broja svjedoka (oko 200 svjedoka) od kojih se neki nalaze van Bosne i Hercegovine, te je iz tog razloga uputilo zamolnicu za pružanje međunarodne pravne pomoći nadležnom organu Kraljevine Holandije.
Vratimo se svjedoku kojeg je saslušavao državni tužilac Božo Mihajlović. Iz njegova iskaza datog Mihajloviću može se pročitati, kako je bilo pomno planirano ne samo ubistvo Joze Leutara, nego i usmjerevanje istrage u pogrešnom pravcu.
Iz iskaza: “pojavio se tih dana Merim Galijatović, kojeg sam poznavao kao osobu koja je obavljala neke sitne usluge za moju firmu. Rekao mi je, da bih mogao dobro zaraditi ako pristanem na neke stvari, 200 hiljada je u pitanju, te da njemu dam 50 hiljada za posredovanje. Tvrdio je, da će se desiti nešto, a da ako budem uradio kako mi kažu, mogu biti nagrađen. Znajući ga, kao nepouzdanu osobu, rekao sam da nisam zainteresovan. Nakon nekoliko dana Galijatović me je pozvao telefonom, rekao mi je, da je trenutno u Hrvatskoj, da je gost generala Andabaka, da jede i pije, zabavlja se na njegov račun i pita, da li sam se predomislio oko onog posla. Ponovo sam odgovorio, da ne želim. Samo nekoliko trenutaka kasnije ugledao sam Galijatovića na drugoj strani ulice, a maloprije me ubjeđivao, da je u Zagrebu”.
Novi susret svjedoka i Merima Galijatovića dogodio se 16. marta 1999. godine, a bilo je to neposredno nakon što je eksplodirala naprava podmetnuta u vozilo doministra Leutara.
Iz iskaza: “vozio sam Alipašinom ulicom iz pravca Koševa prema gradu. Sa mnom u vozilu je bila prijateljica. Policija je blokirala saobraćaj kod Ciglana. Mislio sam, da je neka saobraćajna nesreća. Krenuo sam da okrenem vozilo u suprotnom pravcu. Tada su vozilu prišli Merim Galijatović i još jedan meni nepoznat muškarac. Merim me je pitao da ga odvezem do Visokog, što sam odbio. Potom je tražio, da ih odvezem barem do Vogošće. Pristao sam. Primjetio sam, da ta druga osoba ima pištolj za pojasom. Na radiju su saopštili, da je eksplodiralo vozilo u kojem je bio doministar Jozo Leutar. Tada je ta osoba počela psovati Merima Galijatovića: zašto mi nisi rekao da je on u pitanju. Kada smo došli do Kobilje glave, zaustavio sam vozilo i rekao da izađu van, što su i učinili“.
Godinama kasnije, svjedokinja koja je bila u autu inače strana državljanka potvrdila je istražiteljima sve navode ovoga iskaza. Svjedok je potom bio u panici: “narednih dana u strahu sam se krio na različitim lokacijama u Sarajevu. Potom me je nazvao Galijatović tražeći susret. Pristao sam pod uslovom da budemo sami. Rano ujutro sjeli smo u jedan kafić. Merim je došao u pratnji dvije osobe, koje su ostale vani kraj vozila. Jednog od njih sam prepoznao kao djelatnika AID-a. Merim je rekao da je pod njihovim nadzorom, te tražio da mu pomognem da pobjegne od njih sa obrazloženjem da imam brže auto od njihovog, i da ga odvezem do Kiseljaka, navodno da ima nešto saopćiti Dominiku Ilijaševiću Comi. Zašto Comi ne znam. Odbio sam i oni su otišli”.
Ovaj svjedok će neposredno nakon tih dana napustiti BiH. Zašto mu je Merim Galijatović uporno ponavljao, da je u kontaktu sa Ivanom Andabakom i Comom, pokazat će kasniji slijed dešavanja. Galijatović je tako i pred istražiteljima zvao navodno Ivana Andabaka naručujući tako eksplozivnu napravu tobože istu kao i kod Leutara. Zvao je i Jedinka Bajkušu koji je radio u kafiću Dominika Ilijaševića Come usmjeravajući tako razgovor kao da su ubili Jozu Leutara.
Pristali na lažnog svjedoka. Iza svega stoji AID i Bakir Izetbegović!
Postaje jasno, da su tadašnji glavni federalni tužilac Suljo Babić i glavni sarajevski tužilac Mustafa Bisić pristali na serviranog, točnije instruiranog i lažnog zaštićenog svjedoka od strane tadašnjeg ministra F MUP-a Mehmeda Žilića i načelnika za kriminal Faika Lušije.
Brojne su indicije da je u pozadini svega bio AID. Snimci koji su u tužilačkom spisu neposredno pokazuju, da je na mjestu ubistva Leutara, prije inspektora Federalnog MUP-a, neovlašteno bio djelatnik AID-a Ešref Lekić. Tužilaštvo je došlo do saznanja, da su tadašnji Enver Mujezinović i Bakir Alispahić, bivši direktor AID-a, ozvučili hotelsku sobu u kojoj je bio Leutar, kada je tek došao u Sarajevo, a potom i njegovu kancelariju.
Oni su u svojim izvještajima Leutara tretirali neprijateljem. Bivši direktor AID-a Kemal Ademović, siva eminencija obavještajne službe, i preminuli Asim Dautbašić, tada su otvarali Leutarovu poštu.
Tadašnji ministar F MUP-a Mehmed Žilić žalio se da mu je Leutar i glavna smetnja u dogovorima oko prodaje naoružanja, koju je Žilić inicirao sa bivšim oficirom KOS-a Perom Simovićem uz posredovanje Sredoja Novića.
Istraga o ubistvu Leutara stalno je, kao što smo rekli usmjeravana na krivi pravac. Istovremeno su namjerno odbačena druga svjedočenja i saznanja. U službenoj zabilješci od 07. 11. 1999. godine, koja je sačinjena od strane F MUP-a, u prostorijama Sektora krim policije F MUP-a, pred pripadnicima IPTF-a, svjedok (zaštićen identitet), koji je 07. 11. 1999. godine, u 11,30 od strane pripadnika IPTF-a Patricka Tully-a i Oskara dovezen u Sektor krim policije, je potvrdio, da je Leutar likvidiran po narudžbi Bakira Izetbegovića, te da je taj razgovor vođen preko spikerfona, kojeg je lično slušao.
IPTF je vjerovao navedenom svjedoku i materijalnom dokazu.
Mehmed Žilić, tadašnji ministar F MUP-a, bez ikakve zakonske osnove i neovlašteno, ocijenio, je da su ove tvrdnje “netočne”, bez da je ikada provjerio ove navode, dok je pripremao instruiranog i lažnog svjedoka Galijatovića. No, za razliku od FMUP-a, svjedokovu priču su IPTF i SFOR vrlo ozbiljno shvatili, u onom njenom preostalom dijelu koji također sadrži više nego teške optužbe za terorizam i organizirani kriminal.
Sastanak o ubistvu Leutara se dogodio 3. marta 1999. godine (Leutar je ubijen 16. marta), a obećana nagrada za Leutarovu smrt trebala je iznositi 100.000 njemačkih maraka po učesniku u atentatu, tvrdi svjedok.
Svjedok je stigao je u stanicu IPTF-a u Tuzli 28. listopada 1999. godine, te odmah obavijestio nadležne da ima mnogo informacija o atentatu na Jozu Leutara. Odmah je odveden zapovjedniku tuzlanskoga Sektora IPTF-a, koji je kontaktirao Središnji ured u Sarajevu i o svemu informirao tadašnjeg komesara međunarodne policije u BiH. Odmah je kazao kako nije izravno sudjelovao u atentatu, ali da je on bivši član skupine koja je atentat izvela te da je bio nazočan sastanku na kojem je atentat planiran.
Pred svjedocima 3. marta 1999. godine navedeni svjedok je bio prisutan kada je pozvan Bakir Izetbegović, uključen je spikerfon, tako da su svi prisutni mogli čuti kako se izdaje naređenje za likvidaciju Leutara. Na pitanje zašto bi Leutar trebao biti ubijen, svjedok je odgovorio: “Nešto se radilo u vezi ‘Air-Bosne’. Leutar je navodno imao neku kasetu koja je svjedočila o kriminalnim radnjama Bakira Izetbegovića. Tijekom ispitivanja tvrdio je kako je bio prisutan na tajnom sastanku u sarajevskom caffe baru „Estrada“, dana 2. ili 3. ožujka 1999. godine, na kojem je sastanku glavna tema bila naručeno ubojstvo Joze Leutara, a za organiziranje i izvršenje Leutarovog ubojstva obećano 500 tisuća DEM.
Ipak istražitelji su kao pitanje svih pitanja potencirali sadržaj torbe koju je Leutar imao kod sebe u trenutku eksplozije. S druge strane, zašto je nakon dva dana od atentata uklonjena telefonska govornica u neposrednoj blizini atentata na Leutara za koju se pretpostavlja da su je koristili izvršioci, niti je izuzet listing poziva.
Inače, eksplozivna naprava ispod auta Leutara je ručno pravljena, punjena čeličnim kuglicama, a aktivirana je električnim detonatorom putem daljinskog upravljača. Iste su korištene u brojnim terorističkim napadima u Srednjobosanskom kantonu tokom kojih su poginuli policajci Anto Valjan i Perica Bilić. Postoji tumačenje, da je Leutar izabran kao žrtva jer teroristički akti u SBK nisu imali odjeka.
Ugledni advokat Josip Muselimović o predmetu “Leutar”!
“Očekujem, da će Odluka Ustavnog suda BiH, kojom je usvojena apelacija Ivice Leutara biti vjetar u leđa Tužiteljstvu BiH, te da će pred lice pravde biti izvedeni ‘ljudi koji su već optuženi’. Ali za ovaj proces treba politička potpora iz pozadine”, kazao je advokat Josip Muselimović za RSE. Ko su ljudi koje pominje, nije želio govoriti.
Josip Muselimović, koji je branio optuženog Ivicu Andabaka, kazao je za RSE da je “sramota za cjelokupni pravosudni sustav da ta priča nije završena, a počinitelji i nalogodavci tog monstruoznog zlodjela nisu izvedeni pred lice pravde”. “To suđenje je bila jedna najobičnija farsa koja je poslužila da se zataškaju naredbodavci i izvršitelji tog atentata”, kazao je Muselimović.“
“Očito je da postoji politička pozadina koja ovaj predmet drži ‘na hladnom’. U spisu je dovoljno dokaza da se podigne optužnica. Dovoljno je samo pratiti tok novca koji je obećan kao nagrada za informacije o ubojstvu. I najobičnijem laiku je jasno da je to ‘tu negdje u našem komšiluku‘”, naglasio je Muselimović, ne navodeći konkretna imena.
Tokom istrage i tog jedinog, neuspješnog suđenja za atentat na Leutara nestao je i dio dokaznog materijala. Odvjetnik Josip Muselimović je podsjetio kako je iz početne dokumentacije do početka suđenja nestao, naprimjer, film koji je snimila osoba iz osiguranja zgrade Ambasade SAD-a, a koja je tad bila smještena u istoj ulici stotinjak metara od mjesta atentata. “Nestali su”, naveo je, “i službena Leutarova torba, pa čak i geler izvađen iz njegove glave”.
Djelatnici AID-a skretali i uništavali dokaze i u drugim ubistvima policajaca!
Naime, Aktivna Islamska Omladina (AIO) je na području Travnika počinila niz terorističkih akata, među kojima i ubojstva policajaca Ante Valjana i Perice Bilića. Da je iza AIO stojao AID govori i činjenica da su sve istrage tada po ovim djelima vodili djelatnici AID-a iz Centra Sarajevo, Agić Malić, te Ibro Šabanović (uposleni tada kao djelatnici MUP-a F BiH), te da su one rezultirale skretanjem istrage u krivom smjeru, kao i uništavanjem ključnih dokaza i provođenjem svih vještačenja u MUP-u F BiH u Sarajevu, pod nadzorom AID-a, a prema operativnim saznanjima, eksplozivnu napravu od koje je 31.07.1998. godine u 05,55 sati u Travniku smrtno stradao Anto Valjan iz prostorija AIO u Travniku aktivirao je Ezher Beganović rođen 11.06.1966. u Travniku, nastanjen tada u Zenici ul. ZAVNOBiH-a br.154, a uz pomoć Samira Huseinovića. Istu je konstruirao Muris Ljubunčić, rođen 29.01.1970. godine u Bugojnu, dok su je u kontejner postavili Nihad Kurtalić zv. Šiljo rođen 29.06.1970.godine u Travniku i Evel Majušak.
U Kantonalnom tužilaštvu Travnik u krivičnom predmetu broj KTN-14885/14 još uvijek se sprovodi istragu u ovome predmetu.
Treba posjetiti, da je dvije sedmice nakon atentata na Leutara kod Kiseljaka uhapšen Husein Hengi, pripadnik odreda El mudžahid, sa državljanstvom BiH i Turske kod kojeg je pronađeno oružje i eksplozivne naprave.
Igmanska grupa!
Dana 16.04.1999. godine djelatnici MUP-a Kantona Sarajevo uhitili su tri osobe na Igmanu koje su se kretale iz Goražda prema Sarajevu u m/v «Pasat GL», reg. oznaka 314-M-594, a kako se kasnije utvrdilo isti su pripadali tzv. «IGMANSKOJ GRUPI».
Za ovim osobama je bila raspisana međunarodna tjeralica od strane Interpola Italije zbog terorističkih aktivnosti u Italiji i drugih kaznenih djela koje su počinili u toj zemlji. Uhićene osobe su identifcirane kao Mounir Hanouf, identitet uvrđen uvidom u osobnu iskaznicu br. 4481/95 izdatu od strane SJB Zenica, Muhamed Ebu Gazalij, identitet utvrđen uvidom u osobnu iskaznicu broj 5691/96 izdatu od SJB Tešanj i Bas Murat, identitet utvrđen uvidom u putovnicu Republike Turske br. 31.1928011.98 (ova osoba je prilikom uhićenja ranjena iz vatrenog oružja i prebačena u bolnicu Koševo u Sarajevu, gdje je zadržana na liječenju).
U izvršenom pretresu osoba i vozila pronađeno je više elektronskih sklopova, uređaj za kodiranje signala, prijemnik sa dekoderom i tri komada serijski uvezanih alkalnih baterija, koji se mogu koristiti i za izradu minsko-eksplozivnih naprava (ovakvi tipovi, kodovima zaštićenih, radio putem upravljanih uređaja koriste se u slučajevima kada se želi osigurati visoka zaštita od neplaniranog ili neočekivanog aktiviranja elektro uređaja kojeg ovakvi elektronski sklopovi trebaju uključiti.
Također, ovakvi uređaji koriste se za izvršenje diverzantsko-terorističkih djela u svijetu s tim da se na mjesto potrošača priključuje električna detonatorska kapisla koja se koristi kao sredstvo za aktiviranje eksplozivnog punjenja. Štite se kodiranim signalima zbog velikog broja istih ili sličnih radio signala prisutnih u prostoru.
Kod Muhameda Ebu Gazija pronađen je pištolj «CZ», cal. 7,65 mm, sa metkom ucijevi, za čije držanje i nošenje nije imao odobrenje izdato od nadležne policijske uprave. Nakon uhićenja protiv istih je Općinskom sudu II Sarajevo podnesena kaznena prijava i određen im je pritvor, a dana 15.10.1999. godine izrečena je prvostupanjska presuda za počinjeno kazneno djelo izrađivanje i nabavka oružja i sredstava namijenjenih za izvršenje kaznenih djela, propisano u članu 347. st. 1. KZF BiH (“Službeni list FBiH”, br, 43/98 od 20.11.1998. godine), i to za Gazalija i Hanoufa kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a za Bas Murata oslobađajuća presuda.
Nakon izricanja presude isti su pušteni na slobodu do pravomoćnosti iste. Kako je poznato, navedene osobe su indicirane kao mogući počinitelji ubojstva pokojnog doministra MUP-a F BiH, Joze Leutara, ali detalji u istrazi nikada nisu do kraja razjašnjeni. Sudski proces Hrvatima osumnjičenima za ubojstvo je bio, međutim, nakon izlaska iz pritvora Mounir Hanouf se nastanio u Zenici, ulica Sarajevska broj 77, a Bas Murat i Mohamed Ebu Gazali su se udaljili u nepoznatom pravcu.
Dana 22.10.1999. god. od strane Odjeljenja za strance MUP-a Sarajevske županije Mohamedu Ebu Gazaliju je izdana izlazna viza iz BiH broj BH0019671 s rokom važnosti od 22.10.1999. godine do 29.10.1999. godine, a na zahtjevu za izdavanje izlazne vize navedena je adresa stanovanja u Sarajevu, Stari Drum broj 56. Naknadnim provjerama na Aerodromu Sarajevo utvrđeno je da u zakonskom roku nije napustio BiH. Nakon ovih događanja nije utvrđeno gdje su se nastanili Gazalij i Murat, kao ni kojim su se aktivnostima bavili nakon toga.
Za ovim osobama je bila, rekosmo, raspisana međunarodna tjeralica, zbog terorističkih aktivnosti u Italiji, hapšenja su zataškana pod tvrdnjom, da te osobe nemaju veze sa ubistvom Joze Leutara.
Ipak, Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine mora dati odgovor na tvrdnju Alije Izetbegovića, da su “Leutara ubile, ili naše budale ili hrvatski ekstremisti“, do tad, svi putevi vode k Bakiru i AID-u, kojeg je kontrolirala SDA!
Dnevno.ba
