Neki od njih uspjeli su da izmole neke od uslova zbog kojih su štrajkovali, neki su osnovali političke pokrete i na taj način nastavili borbu protiv vladajuće strukture, neki su odustali jer nisu izdržali napor. Međutim, kako Radenkovi zahtjevi još uvijek nisu ispoštovani on je ostao sve vrijeme da štrajkuje u bijelome šatoru u centru Banja Luke, živjeći kao građanin trećega reda, iščekujući bolje sutra kojega, čini se, zadugo za njega neće niti.

Štrajkovanje nije započeo iz hira nego iz muke. Iz prijedorske firme Autotransport u kojoj je radio blizu 20 godina izbačen je, jer se protivio načinu na koju su htjeli da je privatizuju, tako da ovo nije prvi put da je doveden u položaj kada mora na isti način da se bori za vlastitu egzistenciju.

“2006. godine u firmi Autotransport iz Prijedora, u kojoj sam radio, došlo je do loše transformacije kada su htjeli da je privatizuju. Došli su neki sumnjivi kupci da na jako netransparentan i nepopularan način preuzmu firmu, a na čelo peduzeća su stavili direktora koji je radio u korist njih. Jednog dana je na ulazu u firmu osvanulo i obavještenje da se radnici samoproglase tehnološkim viškom kako bi lakše mogli da izvedu tu transformaciju i smanje broj radnika. Tako da smo ja i moje kolege morali da se odlučimo na štrajk, i to štrajk glađu, kako bi spriječili kriminalni čin”, započeo je svoju životnu priču Radenko u razgovoru sa novinarom BUKE.

S Radenkom je u štrajk glađu pristupilo oko trećine zaposlenih, a kasnije se štrajku pridružio cijeli klektiv. Bilo je tu raznih nemilih situacija. Štrajkačima je prijećeno čak i smrću. Pobuna je prekinuta kada je među radnike došao tadašnji premijer RS-a Milorad Dodik, koji je priznao da su radnici upravu, saslušao ih je i dogovorili su se na koji način bi trebalo da se eliminiše višemilionski dug firme i kako da se zbrinu zaposleni koji mjesecima nisu primali plate.

“Meni konkretno firma duguje 12 hiljada maraka i to mi nikada nije izmireno, iako su prema nekim radnicima ove obaveze kasnije regulisane.”, tvrdi Radenko.

Poslije dogovora sa tadašnjim premijerom RS, firmu je kupila Vlada RS, a nakon toga je pokrenut stečajni postupak. Iako je dogovoreno da u radnom odnosu ostane dvije trećine zaposlenih raditi je nastavilo samo jedna trećina radnika. Kada je izvršena reorganizacija preduzeća ono je pripalo nadležnosti opštine Prijedor.

“Radnici su trebali ponovo da konkurišu na radna mjesta što sam ja i učinio, ali posao nisam dobio. Iako sam im dostavio potrebnu dokumentaciju dobio sam odbijenicu jer po njima ona je bila nepotpuna”, kaže Radenko i dodaje da niko od radnika koji su bili u štrajkačkom odboru nije ponovo vraćen u stalni radni odnos, te da je tadašnji gradonačelnik Prijedora Marko Pavić javno izjavio da niko ko je bio u štrajkačkom odboru i sindikatu nikad neće početi raditi. Radenko je nadničario i nadao se da će se rukovodioci firme smilovati i vratiti ga u firmu, ili bar izmiriti dugovanje koje su imali prema njemu. Ali to se nije desilo. U međuvremenu su se nagomilali računi, pa su iz Elektorokrajine poslali radnike koji su presjekli žice za struju u njegovom domaćinstvu, iako izvršioci nisu imali sudsko rješenje koje bi taj čin učinilo legalnim. To je bila kap koja je prelila čašu i Radenko je riješio da nema drugoga izbora nego da pravdu potraži u banjalučkom parku ne sluteći da će ta agonija trajati toliko dugo i da će državne institucije, udruženja i organizacije ostati i gluve i nijeme na njegove molbe da mu se pomogne. Radenko je bio i pripadnik vojske RS, čak je i dva puta odlikovan, ali on ne traži nikakva prava na osnovu toga. Ono što je njemu potrebno jeste zaposlenje a to je ono osnovno ljudsko pravo koje je oduzeto hiljadama građana Republike Srpske.

“Prošle godine dok su ovdje štrajkovala djeca poginulih boraca obišao nas je predsjednik boračke organizacije Milomir Savčić i pitao me je da li ja želim neku socijalu. Kada sam mu odgovorio da ja želim zaposlenje, jer sam radno sposoban  on je samo odmahnuo glavom. Kasnije više nije dolazio ovdje. Negdje u to vrijeme tu je bio i ministar Milenko Savanović, međutim kao što vidite moj problem je ostao neriješen”, kaže Radenko. On dodaje da je na početku štrajkovanja sa još par štrajkača bio u posjeti kancelariji boračke organizacije. Tom prilikom potpredsjednik udruženja je objasnio da se oni nalaze u teškom položaju kada treba rješavati takve probleme i kada bi Radenku pomogli stotine njih bi došlo na ideju da na isti način štrajkuju tražeći rješenje svojih problema što je za udruženje neprihvatljivo.

“Ja se nisam htio baviti politikom niti sam htio da politizujem svoj štrajk. Tako da se nisam pridružio ni prošlogodišnjem protestu opozicije koji se desio ovdje u parku Mladen Stojanović pošto ne želim da iko dobija političke poene na kontu moje teške situacije. Ovdje su dolazili i mnogi da me vrbuju da budem član njihovih udruženja i političkih pokreta ali ja sam to odbijao”, jasan je Radenko.

Život pod šatorom je jako sutrov. Nabavka hrane i pića i održavanje higijene za štrajkača predstavlja veliki problem. Ali uvijek se nađu neke humane osobe da pomognu ili bar s toplom riječju da daju podršku. Radenku se u decembru prošle godine pridružio i Mićo Blažanović iz Teslića, a interesantno je da se radi o štrajkaču koji je direktor propale teslićke fabrike obuće FOT. Ta fabrika je nekada dobro poslovala i imala oko 300 zaposlenih, ali je zbog mutnih radnji prestala s radom.  Blažanović se još uvijek vodi kao direktor firme, koja postoji još samo formalno na papiru, a stupio je u štrajk zbog malverzacija koje su oštetile fabriku, radnike, ali i njega, nadajući se da će istjerati pravdu na čistac.

“Ovdje pored šatora postoje klupe i stolovi gdje se okupljaju ljudi koji i popiju nekad malo više, ali sve su to dobri ljudi. Sa njima nemamo problema. Problema smo imali sa nekim nepoznatim licima koji su dolazili naveče pijani, udarali nogama po šatoru, urinirali po šatoru, uznemiravali nas, čak i fizički napali. Bili su najvjerovatnije nagovoreni od strane onih ‘viših struktura’ kojima smetamo.”, kaže Radenko.

Od humanitarnih organizacija niko nije dolazio da štrajkače pita da li im je nešto potrebno, a hranom se snabdijevaju u Crvenom krstu čija se javna kuhinja nalazi nedaleko od štrajkačkog bijelog šatora.

“U javnu kuhinju su mi rekli da dođem deset minuta prije nego što je zatvore, pa mi od hrane daju ono što preostane. Ponekad mi hranu donese neko od ljudi koje sam upoznao ovdje u ovom vremenu dok štrajkujem. Što se tiče održavanja higijene uđite u šator i sve će vam biti jasno. Jako je teško živjeti u ovim uslovima. Imam neke poznanike kod kojih  odem nekad da se okupam. U ljeto se operemo na otvorenom kod obližnjih teniskih terena. Sve je ovo jako žalostno.”, kaže Radenko.

On za sebe tvrdi da živi kao Kurd, ili migrant u vlastitoj državi i da nema ni ličnih dokumenata.

“Ličnu kartu i zdravstvenu knjižicu su mi ukrali iz šatora petog dana štrakovanja. Otišao sam nakratko do javne wc kabine, koje imamo ovdje u parku, kad sam se vratio dokumenata nije bilo”, kaže Radenko i dodaje da mu je dokumente mogao ukrasti bilo ko, jer šator se nalazi na mjestu pored kojeg na dan prođe stotine prolaznika.

Prije dva mjeseca predsjednica Vlada RS, Željka Cvijanović javno je obećala da će štrajkače primiti u svoju kancelariju na razgovor ali to se još uvijek nije desilo. Radenko se više i ne nada pomoći od strane vlasti pa je počeo da razmilja i o odlasku u inostranstvo, iako više nije u godinama kada bi njegova asimilacija bila laka.

“Ovdje sam već skoro dvije godine i iz dana u dan sve više spoznajem koliko je neša država, društvo i vlast dehumanizovana. Kada bih imao mogućnost da odem bilo gdje, gdje bi dobio mogućnost da živim dostojanstveno od sopstvenog rada, ja bih otišao”, rekao je na kraju Radenko koji je na neki način sa svojim štrajkačkim cimerom Mićom postao i “počasni” građanin Banja Luke, jer poštari su im počeli donositi i pisma naslovljena na adresu park Mladen Stojanović – Bijeli šator.