Draga gospođo Biserka…

U ovom tekstu Vas neću zvati precednicom jer ste daleko od toga da zaslužujete tu titulu. Stoga, gospođo Biserka, želim Vas nešto pitati?
Hoću živjeti u državi koja poštuje svoje građane, očito to ne može. Radim, preživljavam. Ovo zadnje je jako bitno.

Znate, ja ne živim, ja preživljavam. Nisam jedan od onih koji okreće svaku marku dva puta, okrećem svakih 20 pfeninga. I nisam jedini. Juče sam vidio gospođu u poodmaklim godinama kako traži povratne flaše i iskoristive stvari po kontejneru ispred zgrade, htio sam joj dati vreću flaša koju sam spakovao da ih sutradan sam odnesem, no nije htjela. Znate li zašto?

Jer je prije dan ili dva stajala iza mene u redu u marketu i vidjela je kako plaćam hljeb s kovanicama od 20, 10 i 5 pfeninga. I prepoznala me i rekla mi je da ona i ovako nema još puno vremena, da sam ja i meni slični ljudi budućnost i da meni više trebaju te flaše nego njoj. Draga gospođo Biserka, ova gospođa zaslužuje titulu precednice više nego Vi.
Oprostite, skrećem s teme kao što i Vi skrećete pogled od te gospođe i ostalih koji su primorani svoj život tražiti u tuđem smeću.

Draga gospođo Biserka, gradovi Vam smrde od smeća, a oni koji su to trebali riješiti radije su te novce sebi isplatili kao bonuse. Koliko samo građana nema vodu za piće, a krivcima se ne može ništa. Stotinjak najbolesnije djece još uvijek nema svoje lijekove. Hiljada siromašnih i dalje kopa po smeću. Oni koji su na rubu toga, kao i ja, šute, rade i preživljavaju jer ne mogu ništa. A kada i neki pojedinac pokuša, pred Vašom Vladom ga dočeka sto ljudi i u suzama odlazi kući jer je napravio sve, a ne može ništa. Sramota ove države nisu uhljebi i njima slični već Vi koji ste im to dopustili.
‘Sramota ste i vi i vaši kolege’
Sramota je što privrednicima, poljoprivrednicima srcu ove države, uzimate pola svega što zarade. Sramota ove države je da jedan momak shvata što sve nije u redu, a Vi ne. Sramota su Vaše kolege koji se pozivaju na savjest kada treba dići ruku za ili protiv nasilja, a nemaju savjest za ljude koji žive na ulicama, djecu bez nade i poštene radnike. Sramota ste Vi i Vaše kolege koji sjedite i svađate se oko ideologije koja je i ovako i onako na kraju lična odluka pojedinca. Sramota je što Vi to dopuštate. Sramota je što riješavate probleme koji nose glasove, a ne one koji nose naše živote. Sramota je što svojim građanima uzimate sve što imaju i onda se čudite jer su pobjegli iz države. Sramota je što nam je pravosuđe brzo isto kao i željeznice.

Sramota je što ljudi u suzama odlaze u inostranstvo, ali ne zato što odlaze, nego zato što za ovakvu državu oplakuju kada bi je trebali psovati. Sramota je što dozvoljavate da Vam odluke diktiraju najglasniji, a ne najbitniji. Sramota je to što se smatram sretnikom jer mi od plate ne ostane ništa, jer ja je barem imam. Sramota je što ću svoju diplomu moći baciti u smeće jer će mi jedan od rođaka nekog poslodavca uzeti radno mjesto. Sramota je što je to u Republici Srpskoj normalno. Sramota je to što već mjesecima negirate da postoji problem. Sramota smo svi mi koji šutimo. Sramota je što sjedite u palati, a narod Vam nema za hljeb.
Ja više ne želim biti dio toga!
Draga gospođo Biserka, nadam se da će barem jedna osoba provjeriti sve ovo što sam napisao i nadam se da će se zgroziti kada shvati da je sve to istina. Nadam se da barem jedna osoba neće moći u miru više zatvoriti novine i ne preduzeti ništa. Nadam se da ću uskoro otići. Ali ono što bi Vas trebalo zabrinuti je to što se nadam da se nikada neću vratiti.
Ovo nije samo moja priča, ovo je priča svih onih koji su i istoj situaciji, a takvih je previše. Ali za takve Vas nije briga, takvi ne glasaju. Takvi ni nemaju glas. Žalosti me što većina njih prihvata da su u takvoj situaciji i nemaju se snage boriti. Žalosti me jer su izgubili nadu.
A moje pitanje za Vas s početka ove priče je, draga gospođo Biserka, je li Vas sram?
P.S. – Nek’ Vam je sa srećom voditi državu bez ljudi.
Student, radnik, građanin.

Misho Marko Shikman