Sa vjerom u boga u nove pljačke i tiraniju – PRAVDA – ISTINA
AKTUELNOSTI POLITIKA REGION 

Sa vjerom u boga u nove pljačke i tiraniju

Nekoliko dana pred 27. januar, koji pravoslavni vjernici obilježavaju kao Savin dan, elekronski mediji utrkivali su se ko će više, u različitim programskim sadržajima, donijeti izvještaja o pripremama za proslavu školske slave – Svetog Save…

 

Dakle, pomno se izvještavalo o izložbama učeničkih crteža s likom Rastka Nemanjića, alias Svetog Save, o pisanju prigodnih eseja i pjesama, pripremama školskih priredbi, odnosno načinima odavanja počasti kako se to u sveprisutnom srpskom diskursu navodi „srpske crkve i škole najsvetijoj glavi“ (o stvarnom liku i djelu Rastka Nemanjića, njegovim nimalo humanim vojnim pohodima prije nego se zamonašio – mjesto je u nekom drugom tekstu).

Za bh. entitet Republika Srpska ključno je pitanje zašto se obilježavanja dana škole, koji je svaka škola do početka devedesetih godina prošlog stoljeća samostalno obilježavala, vežući ga bilo za dan osnivanja škole ili datum vezan za biografiju onog čije je ime nosila, pretvorilo u školsku slavu koja se veže za samo jedan, većinski, srpski narod, preciznije srpske pravoslavne vjernike.

Sve to ponovo otvara ključna pitanja: da li je bh. entitet RS vjersko ili sekularno društvo, te da li je u njegovom ustavu zajamčena jednakopravnost konstitutivnih naroda i na ovaj način izvrgnuta ruglu?

IZRUGIVANJE SEKULARIZMU

Identično pitanje postavljaju i mnogi roditelji bošnjačkih i hrvatskih učenika, ali i oni srpske nacionalnosti koji se izjašnjavaju kao ateisti. O posljedicama koje je minuli rat ostavio iza sebe zorno svjedoče i podaci iz popisa stanovništva u BiH iz 2013. godine, prema kojima Bošnjaci čine 14 posto i Hrvati 2,4 posto ukupnog stanovništva u RS-u, i gotovo da su se približili statističkoj grešci. No, iz statusa na društvenim mrežama jednog roditelja Bošnjaka, ti vidovi nametanja tuđe religije njihovoj djeci i one najupornije dovode u situaciju da se počinju propitivati tome žele li da im djeca odrastaju u društvu koje im ne pruža mogućnost izbora.

Na političkoj razini sasvim je jasno da su srpski političari, neovisno čine li vlast ili su opozicija, sebi dali za pravo da nameću svoju vjeru u javnom životu uključujući i obrazovne ustanove. Iako legitimno izabrani predstavnici Bošnjaka u zakonodavnoj vlasti ukazuju na diskriminaciju i majorizaciju, malo toga se u postojećoj konstelaciji političkih odnosa može promijeniti.

Nakon sastanka s ambasadoricom Mariannom Berecz, šeficom regionalnog Ureda visokog predstavnika (OHR) u Banjaluci potkraj januara, potpredsjednik RS Ramiz Salkić naveo je kao ključne probleme Bošnjaka u ovom entitetu nepriznavanje bosanskog jezika, zapošljavanje u javnom sektoru, poštivanje zakonskih propisa.

Ukazao je i na potrebu „izgradnje društva jednakih prava i jednakih mogućnosti  svih na teritoriji cijele BiH“, te na to „da postoje snage koje žele zadržati stanje u kojem će jedan narod imati povlašten položaj u odnosu na druga dva naroda, što nije u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom“.

Ipak, poslanicima SDA u Narodnoj skupštini RS, čiji je visoki funkcioner i Salkić, nije gadljiv svaki mogući oblik koaliranja sa snagama koje majorizuju, kako je to kazao, druga dva naroda – ako će to rezultirati zauzimanjem poluga vlasti.

U skladu s tim, valjda je razumljivo da je i duže od dvije poratne decenije obilježavanje Svetog Save kao krsne slave svih škola u RS za sve učenike obavezno i da na to nikada nije stiglo reagovanje bošnjačkih političara. Uostalom kao i onih hrvatskih.

No, daleko zabrinjavajući aspekt jeste onaj koji se odnosi na tendenciozne pokušaje da se učenici vjerski obrazuju i indoktriniraju, zbog čega roditelji koji se tome usprotive vode prave bitke sa sistemom.

ANATEMISANJE „NEVJERNIKA“

Tako dok evropska demokratska društva iz škola uklanjaju vjerske simbole i time svaki pokušaj diskriminacije po vjerskoj osnovi, u RS-u na sceni je procvat klerikalizma u obrazovnim ustanovama. Vjeronauka u osnovnim školama nije obavezan predmet, no djeci koja je ne pohađaju ne nudi se alternativa.

„Kao roditeljka ima iskustvo s tim. Moja kćerka ne ide na časova vjeronauke. Imali smo od samog početka problem zbog toga. Pitanje je bilo gdje ona može da provodi to vrijeme koliko traje taj čas vjeronauke. Imali smo i određenih pritisaka. Od mene i muža je traženo da potpišemo izjavu da mi ne dozvoljavamo njoj da ide na vjeronauku. Mi smo rekli nije problem da potpišemo tu izjavu, ali smo tražili i da tu izjavu potpišu i svi roditelji čija djeca idu na vjeronauku, pa je tek nakon toga prestalo insistiranje na tome. Zadnjih godinu dana nije bilo nikakvih novih momenata, ali tri četiri godine smo vodili na neki način borbu sa školom koja je rekla da nije njihov problem gdje će biti dijete tih 45 minuta. Kao opcije su se nudili da ide u biblioteku. Mi smo to pozdravili, ali problem je što bibiloteka radi samo do određenog vremena. Moja kćerka je jedino dijete koje u svom razredu ne ide na vjernauku, tako da je ona sama i prepuštena sama sebi dok traje čas vjeronauke“, priča Dragana Dardić, izvršna direktorica Helsinškog parlamenta građana.

Naša sugovornica podsjeća da, iako je formalno vjeronauka izborna i dobrovoljna, ako te ocjene ulaze u konačan zbir postavlja se pitanje te dobrovoljnosti. Problem je, ističe Dardić, i što neko ko je ateista je više na meti i udaru kritika nego oni koji pripadaju vjerskim zajednicama.

„Najstrašnije je danas reći da ne vjeruješ u Boga. Teren se dugo pripremao za to. Bez obzira što smo mi na papiru sekularna država, mi to odavno nismo. I sve što se dešava u ovom društvu rezultat je velikog uticaja religijskih zajednica, i tu mislim na oba entiteta kada je u pitanju vjeronauka“, podvlači Dardić.

Građanska aktivistica Dražena Lepir naglašava da mi nismo sekularno društvo i da su pokazatelji vrlo jasni.

„Vjerski predstavnici su sveprisutni u našem društvu, posebno u komentarisanju svih društvenih događaja. A vidimo i da su sve institucije podređene crkvenim običajima i obredima, od škola do slavljenja krsnih slava institucija, stranaka, opština i gradova. Samim tim vjerski službenici su prisutni svugdje. A crkva ima i privilegovanu poziciju u odnosu na sve druge institucije. Crkva je postala institucionalizovani momenat vlasti“, navodi Lepir.

DISKRIMINACIJA PREMA NESRBIMA I ATEISTIMA

Dodaje da je jedan od ključnih probema činjinica da se danas u velikoj mjeri onemogućuje roditeljima da odlučuju o svojoj djeci i da se namentuo sistem u kojem su političke institucije te koje isključivo kreiraju obrazovni sistem u čitavoj BiH.

„Činjenica je da mi imamo te predmete vezano za religiju. Vjeronauka kreće od osnovne škole, bez obzira na poglede njihovih roditelja. Djeca su izložena tim shvatanjima. Više ne mora da znači da li djeca ozbiljno shvataju vjeronauku ili ne, stvar je što su oni jednostavno izloženi neprestanom institucionalnom djelovanju, što utiče na njihov razvoj. Vi nemate alternativu ako vaše dijete ne želi da ide na vjeronauku. Ono sluša stavove druge djece i često bude etiketirano od druge djece. Mi kad bismo pričali o ozbiljnom društvu, onda bismo pravili društvo u kome se mogu donositi odluke, a samim tim da možemo da podržimo različitost. Ovim što se radi sada pokazujemo da ne podržavamo različitost, a to radimo i djeci od ranog djetinjstva, što može da ih ograniči u daljem razvoju a nikako da im pomogne. Govorimo o onome što je zvaničan kurikulum (ciljevi obrazovanja) i mi to ne možemo da izbjegnemo. Teško je kao roditelj reći da li se tome možemo suprotstaviti“, kaže Lepir.

Zaključuje da je i to jedan od razloga zbog kojeg je sa suprugom i kćerkom napustila BiH.

Obilježavanje vjerskih praznika shodno odredbama Zakona o praznicima RS pravo je pojedinca, bez obzira kojoj religijskoj zajednici pripada, i svaki vjernik po tom zakonu ima pravo na određen broj dana plaćenog odsustva s posla.

No, Vlada RS svojim odlukama iz godine u godinu, iako zvanično ovaj entitet ima samo pet oficijelnih praznika (Nova godina, Dan RS, Međunarodni praznik rada – 1. Maj, Dan pobjede nad fašizmom i Dan uspostavljanja Dejtonskog mirovnog spoazuma) pravoslavne praznike proglašava neradnim danima, i tu obavezu nameće svim građanima, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. I na taj način institucionalno vrši još jedan oblik diskriminacije, kako prema nesrpskim građanima tako i prema ateistima.

Svetosavlje, tvrde predstavnici Srpske pravoslavne crkve, obrazovnih institucija, vlasti,… širi duh prosvetiteljstva, humanosti, ljubavi, duhovnosti.

Dan uoči obilježavnja ove školske slave osnovci u dobi od 12 do 14 godina pred osnovnom školom Ivo Andrić u centru Banjaluke, usred dana, organizirali su tuču sa svojim vršnjacima iz druge škole. Tuču u kojoj je nekoliko djece zadobilo tjelesne povrede, tuču za koju je znalo pola učenika – a nije je prijavilo nastavnicima, tuču koja se desila ispod prozora njihovih nastavnika i direktorice. Nju je više zabrinulo da joj zbog tog „incidenta“, kako je kazala, ne propadne svetosavska školska priredba, negoli vršnjačko nasilje među djecom nad kojom joj je povjerena briga.

Toliko o svetosavlju i duhu u kojem se djeca obrazuju i odgajaju.

Inforadar.ba

Related posts

Leave a Comment