Znam često da napišem da je Republika Srpska zemlja apsurda, ali stičem utisak da još nije dostigla zenit u toj sferi.

Oni koji se bave politikom – a koje zovem talogom društva, okupljenim u političarsku kastu – uporno se, svakodnevno, iz petnih žila, trude da sopstvenu nemoć u rješavanju krupnih, životnih pitanja za državu i narod, osim sve labavijom i nepouzdanijom propagandom, prikrivaju radikalnom banalizacijom države.

Broj ljudi koji hrli u vladajuću stranku, pokazuje koliko u stvari ima ljigavih, nemoralnih, neobrazovanih, nevaspitanih, neotesanih, bezobzirnih, bezobraznih, zlih, poganih, interesdžija, korumpiranih, nesposobnih, lopova, hohštaplera, funjare, fukare, grebatora, laktaroša, bizgova, bašibozuka… u narodu.

Željnih da se bez znanja, sposobnosti, kvaliteta, odgovarajućeg obrazovanja – dočepaju sigurne državne pozicije i sigurne platice, od koje će naravno plaćati reket mafijaškoj organizaciji (partiji) čiji su član, ali će im opet ostati dovoljno za život iznad prosjeka, tj. iznad „plebsa“. Imam utisak da je prvi put u novijoj istoriji, jedna stranka uspjela da u svojim redovima okupi sav šljam jednog naroda.

I ako mislite da će oni dopustiti da ovo šta su najzad osvojili i čega su se dočepali ulažući svu svoju bolest i izopačenost, odu sa vlasti– grdno se varate.

Ne prezaju od toga da odnose među ljudima dovedu na ivicu građanskog rata i brutalnog nasilja, samo da bi očuvali privilegije, što bi se tek ustručavali da od države naprave tabloidnu sprdnju?
U tome poslu pretvaranja države u jedan veliki, svakodnevni, opšti rijaliti i tabloid, ne pomažu im samo „mediji“, odnosno mreža štampanih stvari, elektronskih potparola i internet portala većinom namjenski spravljenih ili preuzetih u tu svrhu. U tu žalosnu rabotu uništavanja svakog moralnog i kulturnog načela u ovom nekada časnom i dostojanstvenom narodu, uključili su se, i dominantnu ulogu, preuzeli: „bizmizmenovi“ koji su bogatstva stekli na najsumnjivije načine, a i dalje duguju ogromne svote poreza, ili dažbina za struju; nacionalni i lokalni mafijaši i siledžije, koji čvrsto čuvaju uhleblje i interesni pakt sa politikom od početka devedesetih; „medijski moguli“ – koji uslugama političarima plaćaju slobodu za sebe ili svoju djecu, izvršioce teških krivičnih djela; i mnogi drugi.

Reći će neko da se vlast više i ne trudi da prikrije svoju pravu prirodu, banalno mafijaško nasilništvo, zbog kojeg u strahu očekuje svoju „Kristalnu noć”. I ja se plašim da je to sve uočljivije. Za njih zakon ne postoji, ili ga je moguće izigrati, ili ga je moguće na brzinu promjeniti.

Koliko je krivičnih djela i drugih nezakonitosti izvršeno? Vjerovatno niko živi ne zna. Da li će ikada neki sud presuditi – i uopšte moći da presudi – pošteno za sva ubistva, krađe, korupciju, uvlačenje u rat, iznošenje para u inostranstvo, korišćenje primarne emisije, neplaćanje poreza, prijetnje, protjerivanja, širenja straha, prebijanja, iseljavanje desetina hiljada ljudi, ekonomsko uništavanje zemlje, prodaju državne imovine mafijaškim pajtosima, laži, likvidacije, prljave poslove po ambasadama, zapošljavanje starleta, falsifikovanje diploma i doktorata, itd… Malo vjerovatno.
Samo, možda baš zbog toga što izostaju kazne, što je stvorena atmosfera da oni koji se dočepaju vlasti mogu da rade šta žele i da preduzimaju sve, ne prežući ni od najradikalnijih mjera, da vlast sačuvaju – malo ko gaji nadu da će ikada biti bolje.
Ovoj zemlji potrebni su stabilnost i sigurnost, a ljudima uvjerenje da oni kojima su povjerili upravljanje znaju šta rade, i da se državna politika neće mjenjati po sistemu potonji vodoinstalater ruši sve što je uradio prethodni.

Misho Marko Shikman