Predsjedniče, dođi ovdje i pitaj “Šta vi ljudi više hoćete” ?

Ovdje smo da se pomolimo za pokoj duši Davida Dragičevića. Da vi upalite svijeće, pošto ja još uvijek ne mogu i neću. Ja znam kad ću se pomoliti, kad ću umoliti i kad ću otići sinu u grob.

 
– Večeras će drugi malo duže da govore, rekao je Davor.
Podsjetio je ko su, za sada, saučesnici, ubice, egzekutori, otimači, koji su masakrirali i položili u govna Davida Dragičevića:
– Đorđe Rađen u ukućani kuće u ulici Velibora Janjetovića,
– Ćelo Darko Ilić,
– Sotona Dragan Lukač,
– dva tužioca, ubice, Dalibor Vrećo i Želimir Lepir
– i naravno Željko Karan, patolog.

– Kome to do sada nije jasno, ne interesuje me, odričit je bio Davor. Ako ja lažem, dođite ovdje, uhapsite me, ubijete, sudite, vodite me na poligraf, ispitajte me.
– U kakvoj državi živimo govori činjenica da se još ništa ne radi što se tiče istrage. Niko ništa ne radi od institucija Republike Srpske, kazao je Davor.

Potom se majka Suzana obratila sugrađanima.

– Dobro veče svima, rekla je a potom ispravila Davora.
– Davor kaže da institucije ništa ne rade. Rade, našli su svjedoka. Ženu koja je nešto čula. A mi smo našli svjedoka odmah, to veče kad je Daviv nestao. Ženu koja je vidjela, koja je dala izjavu i koja dan-danas stoji iza te izjave, da je vidjela kako Davida tuku kod Metalske škole. To im nije svjedok, oni to ne smatraju svjedokom nego je svjedok žena koja se poslije 4 mjeseca sjetila javiti da je “čula” i “zaboravila da posti” ali eto nije izašla da pogleda šta se to desilo. Čula je da je neko ubijen. Njoj ne vjeruju ali vjeruju ženi koja je čula da je neko ubijen. Ja ne znam kako se to čuje, kazala je Suzana.
– To je što se tiče njihovog rada. 24. marta smo našli Davida. 25. marta je urađena obdukcija. 25. marta, naveče, Željko Karan šalje svoju kćerku nama kući. Curu nisam vidjela nikad u životu, ne znam uopšte koje, ne bih je ni sad prepoznala. Došla je da nam priča šta je tata radio. Kako je to zadesna smrt. Ovom prilikom je pozivamo da opet dođe, da kaže šta ima. Isto tako, zovem i njenog oca, da i on dođe i kaže šta ima.
– 26. marta su održali sramnu konferenciju, gdje je “bljuzgo” Ilić rekao da nema elemenata krivičnog djela. On tad objašnjava kuda se kretao David, na osnovu nekih snimaka na kojima može biti bilo ko. Ono nije moje dijete. Moje dijete je na snimku ispred Metalske škole. Pozivam sve one koji su prisustvovali toj sramnoj press koneferenciji da održe još jednu i neka nam svima kažu sve šta su tvrdili taj dan. Hajde, neka ponove još jednom.
– Tad su brže-bolje potrčali da održe tu konferenciju, sa svim dokazima, kako oni to smatraju. Sad kad je ustanovljeno da je David ubijen, kad je podignuta optužnica, nema pres koneferenije. Ilića nigdje nema, laje negdje iz prikrajka vjerovatno.
– Pozivam i Lukača i Dodika, kad su mogli da dođu nama onaj dan nama u kuću izjaviti saučešće, neka i sad izađu. Ako su bili tad uvjereni da je ispravno ono što rade, valjda i dan-danas stoje stoje iza svojih riječi. Pa neka dođu, evo, duel sa roditeljima. Da vidimo šta će biti, poručila je Suzana.
– Ili da idu na Happy televiziju, pošto u Srbiji nigdje drugo i ne može da ode nego na Happy. Zajedno sa Parovima i sa Zmajem od Šipova. To i je nivo.
– Pa pogledajte kako samo priča jedan predsjednik, koja je to sila. Pogledajte kako Ilić priča na press konferenciji. Čovjek ne može prosto proširenu rečenicu da sastavi. On se vodi kao načelnik Uprave za organizovani kriminal, koji on organizuje naravno. I terorizam, dodala je ona.
– Ovo je mali grad, sve se zna. Zna se šta radi ko, od tih šefova velikih. Nije više Dodik baja, rekla sam to. Tako da, nadam se da će čuti ovo sve što sam sad rekla. Da dođu, da ih pozivam sve, da vidimo te junake. Jel se boje dva roditelja, oca i majke? Jel se boje šake ljudi ovdje? – upitala je majka Suzana. Tu je preko 50% žena sa malom djecom.
Suzanine riječi:

– Hoćeš da budeš predsjednik? Pa gospodine, izvoli, dođi ovdje da se vidiš u tvojoj Republici. Valjda si dužan. Dođi i pitaj “Šta vi ljudi više hoćete?”. Svojim autom, što smo ga mi kupili ili helikopterom. A “onaj” neka dođe s crvenom kombijem. Onaj što ganja konje po kanalizaciji.

su dočekane velikim aplauzom.
– Polupismeni ljudi, kao završili neke škole, smatraju da smo mi ludi svi. Da vjerujemo u to što oni pričaju, toliko su se osilili. Oni koji im vjeruju, za sendvič što se prodaju, za 50 maraka, koliko dobijaju za glas na izborima, neka im je na čast. Proći će i ovo pa ćemo da vidimo ko je ko.

Zatim je Davor uzeo riječ i kazao:

– Vrlo lako pitanje za institucije, predsjednika, Lukača, Lepira, Vreću i ostale. Dođite ovdje i meni lično i grupi Pravda za Davida recite da je pao, da nije ubijen. Potpišite! – izričit je bio Davor.
– A ja ću vam dokazati sve svoje tvrdnje, koje vi vrlo dobro znate. Ne smijete! Vi ste sotone i ubice, vi se izdajice Republike Srpske, rušitelji. I zločinačka RTRS, uredništvo.

Potom se građanima obratio Petar Blažić

– Poštovani prijatelji, imam zadovoljstvo da vam prenesem srdačne pozdrave porodice Memić. Njihovih prijatelja, građana Sarajeva i usputnih saputnika koje sam sreo u toku moje vožnje bicikla od Banjaluke do Sarajeva i od Sarajeva za Banjaluku.

– Na ovaj put istine i pravde za Davida, Dženana i sve druge, put mira i tolerancije, krenuo sam sa običnim biciklom. Zahvaljujući njemu i njegovoj dobroti, vratio sam se ponovo ovdje među vas i postao mnogo bogatiji, jer sam upoznao divne ljude u ovoj zajedničkoj državi.
– Veliki mislilac je rekao:

“Čovjek je odgovoran za ono što jeste.”

– Koliko je današnji čovjek odgovoran prema sebi ali i prema drugima, najbolji su primjeri Davida i Dženana i drugih. Sve sam više mišjenja da bi narod u ovoj zemlji trebao da preuzme obavezu na sebe i da stalno pita svoje predstavnike vlasti, uvijek i svugdje. Banjaluka već 4 mjeseca traži odgovor i treba da nastavi do konačnog kraja. Ne samo Banjaluka.
Citirao je samog sebe:

“Gdje su današnje moralne i duhovne vrijednosti čovjeka i zašto on sve više tone u močvaru svog vlastitog uništenja. Da li je svjestan svog nestajanja koji se istovremeno odvija nad drugim nesretnikom, svojim srodnikom.”

Članica grupe Pravda za Davida, Nensi Puškar, majka malog Nikola, je potom pozdravila okupljene i pročitala “Pismo jedne majke”, koje smo danas objavili: Pismo jedne majke: Meni su VELIČANSTVENI gospođo!

Davor se još jednom obratio sugrađanima.

– Institucijama ove države, saučesnicima i ubicama koje su ubile, masakrirale, mučile Davida Dragičevića. E, ovaj predmet će se završiti kad mi vratite Davidove gaće, kazao je Davor.
– Kad vratite gaće, podvukao je.
 

Glasbanjaluke.net