U emotivnom govoru, Suzana Radanović prozvala je Milorada Dodika, njegove suradnike te se obrušila na cjelokupni državni aparat i sustav.

Prenosimo njen govor.

“Treba li još neki roditelj stajati ovdje?”

“Ja znam koji ja cilj mogu imati. Nemam ga. Ja nemam nikakav cilj. Što meni znači kad ih pohapsi? Ništa”, započela je svoj govor uplakana majka pored koje je stajao otac ubijenog Davida, Davor Dragičević s kćeri.

““Treba li još neki roditelj stajati ovdje? Eto, to je moj cilj izgleda, da se nikad nikome ne ponovi. Ja se borim koliko mogu”, rekla je Suzana Dragičević kroz suze, nakon čega su je okupljeni ohrabrili pljeskom.

“Što ja mogu onima što nas ne čuju, što ne vide ovo što se dešava, što ne žele da vide? Nek’ im ostane ovaj režim. Što me briga? Mog djeteta nema. Nek’ im ostane. Nek’ strepe za svoju djecu, za svoju budućnost. Što me briga?

Ja odoh svojoj kući, odoh plakati za svojim djetetom. Njega ništa vratiti neće. Što me briga za ostale? Što se boriš, Davore? Što te briga?

Kad oni sjede po kućama, po kafanama, hodaju tu. Što te briga za njih? Što se ti boriš za njihovu djecu? Okreni leđa i idi dalje”, poručila je majka te nastavila:

“Ubojice, znamo tko su. Evo, slike, imena”, rekla je pokazujući na pod gdje se nalaze fotografije onih koje prosvjednici smatraju odgovornima.

“Hvala Bogu, postoji internet. Nije više kao prije. Zabilježeno je”

“Njihova djeca idu u škole. Nije li ih sramota? Odrast će.
Hvala Bogu, postoji internet. Nije više kao prije. Zabilježeno je”, rekla je te se okrenula prema podu pitajući:
“Tko je? Tko je ono tamo? Ne vidim. Gad neki”, rekla je dok su joj okupljeni uzvratili “Vreća”, misleći na Dalibora Vreću, tužitelja u slučaju istrage o smrti Davida Dragičevića.

“Evo i ovaj gad ovdje. Kako se zove? Ilić”, rekla je Radanović, misleći pritom na Darka Ilića, načelnika uprave ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske te pokazujući na fotografije položene na podu, dok su se gomilom prolomili zvižduci.

Potom je uzela fotografije s poda i podignula ih u zrak riječima: “Evo ova dvojica, ova dvojica. To su”, na što je gomila uzvratila: “Ubojice! Ubojice!

“Što hoćete više? Koliko dokaza? Evo, to su ubojice. Hapsite! Što hapsite nevine ljude? Uhapsite Đorđa Rađena. Uhapsite Ćurluma malog. Filipa. David je fino rekao: ‘Ako mi se noćas nešto desi, kriv je Filip Ćurlum’. Uhapsite ga, a onda dokazujte je li nevin”, poručila je te se osvrnula na Milorada Dodika.

“I Dodik. Ponudio nam je pomoć kad je došao u kuću prvi put. Rekao je: Što god treba”, rekla je Dragičević prekinuta zviždanjem okupljenih. Potom je Davor, koji je stajao pokraj kćer, uzeo mikrofon i rekao:

“Vidiš li, Milorade? Vidiš li dijete od 13 godina, Ilić, Lukač?” misleći na već spomenutog Ilića te ministra unutrašnjih poslova Dragana Lukača. Suzana Radanović ponovo je nastavila:

“Dođi i reci da tvoji policajci nisu umiješani”

“Dodik nam je došao kući poslije one sramne konferencije i rekao je: ‘Što god treba’. Evo, ja mu sad kažem – treba. Dođi ovdje sutra navečer u 18 sati. Dođi ovdje. Dođi, pogledaj me u oči i reci da je moj David narkoman kao što si rekao na TV-u. Dođi i reci da tvoji policajci nisu umiješani. Dođi i reci da Lepi ne radi za tvoju mafiju. Evo, mafiju”, prozvala je Dodika.

“Dođi i reci da Lukač nije glavni baja. Dođi i reci da Lukač ne dila drogu i ne bavi se prostitucijom.

Dođi. Bojiš li se majke? Dođi, gade.

Hoćeš biti predsjednik?

Dođi, ovo je tvoj narod.

Ili se goni. Idi u svoje Prčence. Kak’ se zove? Bakinci. Ista selendra. Nebitno. Idi tamo. Kopaj. Nisi ni za što drugo. Ne možeš voditi narod. Ne možeš.

Nisi u stanju sačuvati dijete u svom gradu od 200 hiljada. Koliko nas ima? Nisi u stanju da ga nađeš šest dana.

Imaš gada ovog, Lukača, šefa. Tvog šefa. Drži te u šaci. Držiš i ti njega, vjerojatno. Pa se držite zajedno. Ovaj ovdje, Ilić, i on ima u ladici, znamo sve koga. Ovaj prima pare. Ovaj ovdje, ovaj jadnik, e ovaj, on je jadan kolateralna šteta”, prozvala je Dragičević pokazujući na pod s fotografijama te nastavila:

“A ovaj ovdje gad što mi je secirao dijete, ovaj gad, mesar. Ovo je sramota, sramota ljudska. Za pare radi. Za pare. On nije mafija. On za pare radi. Ne bavi se drogom, ja mislim on”, rekla je Radanović.

“Znači, mi kao obični građani znamo što rade, a predsjednik čeka” “Ovaj tamo mali gad. Vrećo, Vreća, on je isto za pare.

Znači, droga, prostitucija, pare, droga, prostitucija, ovaj ubio ženu… I nije u zatvoru. I neće. Ovaj ovdje pare. On je jadan. Njemu se na faci vidi da nema pojma u životu. Ovaj ovdje, to je monstrum. Pare. I ovaj ovdje, pare”, prokazala ih je Radanović

“Znači, mi kao obični građani znamo što rade, a predsjednik čeka”, osvrnula se opet na Dodika.
“Što ti radiš? Osim što kupuješ stanove gospođicama?

Našim parama, naravno. Znači, kupili ste stan, da znate. Stanove. Imate pravo da ih koristite. Tko živi kao podstanar, tko nema gdje živjeti, znači, imate stanove, Dodik kupio.”, rekla je okupljenima koji su uzvratili: “Tako je”.

Potom je nastavila:

“Imaju dva. Je li dva? Helikoptera. Ne može čovjek. Velika ova republika, čovječe. Treba s kraja na kraj. Ne može. Ne može.

Jučer kad sam dolazila, sinoć, sad sam poludjela, sinoć”, počela je pričati kad su je okupljeni nakratko prekinuli uzvikujući “Pravda! Pravda! Pravda!”

Nastavila je potom Radanović priču o predizbornim plakatima koje je vidjela dolazeći u Banja Luku iz Austrije, u kojoj živi:

“Sinoć kad sam dolazila od Gradiške pa ‘vamo prema Banjoj Luci autoput. Ljudi moji, slika. Kad mi nije pozlilo. Svi na slikama, na onim billboardima, ‘adje što su fotošopirani…

Svi na slikama gledaju narod u oči, samo Biserka, Dodik i Špirić digli pogled u nebo, ne mogu spustiti pogled prema narodu. Nema kontakt oči u oči.

Što kaže psihologija? Kad čovjek ne može u oči gledati?”. Netko joj je odgovorio: “Lopovi”.

“Narodna policija. I jest. Ali za vrijeme Tita”

“Ja sam tako čula. Kaže, kad te ne može u oči gledati. Il’ laže ili nešto nije kak’ treba”, rekla je i nastavila:

“Ja vjerujem da u onoj policiji tamo ima šaka neka, možda i malo više, dobrih, čestitih, poštenih. Ima, vjerujem da ima. Vjerujem. Ali isto tako vjerujem da nikad neće prići ovdje. Neće. Ne smiju. Ne smiju. Ne smiju.

Preksinoć kad sam gledala onaj lajv, bilo mi je slabo. Prvo što mi je bilo krivo što ne mogu biti tu s vama. A drugo, kad sam vidjela one puške i prst na obaraču, na majke, na bake, sram ih bilo, sram ih bilo.

Narodna policija. I jest. Ali za vrijeme Tita”, na što su okupljeni počeli dugo pljeskati.

“Čovjek ima privatnu državu”

“I da zaključim na kraju, čovjek ima privatnu državu, ljudi moji. Ima svoju policiju, ima svoje sudstvo, ima svoje tužilaštvo, ima svoje banke, stanove, avione, kamione, ima sve svoje.

Ima nas, ustvari vas, nas više nema kao robove, nas dvoje, ne, ne, i onu grupu Pravda za Davida, nema. One tamo onda. Oni tamo. To su njihovi robovi. I neka. Pocrkajte.

O, da. Odred za egzekuciju. I to ima. Pa ako se slučajno suprotstavite, svašta se može desiti. Pojede vas mrak. Kao, recimo, mog sina. Zades. Ne znam, ne znam.

Meni je drago što ne živim više ovdje. Vjerujte, opet mi nije drago što sam tamo, ne sviđa mi se ni tamo. Sistem mi se sviđa, ne sviđa mi se narod, nije to naš narod.

Evo baš sam danas davala izjavu i kažem: Naš mentalitet je, mi kad odemo u svijet pa kažemo, nigdje nije kao kod nas, svi su super kad dođemo, pa gozba, pa to piće-iće pet dana, ali kad je stani-pani, nigdje nikog nema. Nigdje nikog. A u svijetu obrnuto. Obrnuto”, ponovo su počeli pljeskati okupljeni.

“Gdje bi se ovo u svijetu moglo desiti? Što Davor kaže – u Zanzibaru, ljudi moji. I tamo je pitanje. Ona plemena tamo imaju oni svoje kodekse. Zna se, odmah, izbačen iz sela, oduzmu mu koze. Pošto mu je to valuta. Bože Gospode… Kaže Davor: ‘Prekidaj’”, rekla je Radanović na što su okupljeni počeli ponovo skandirati: “Pravda! Pravda! Pravda!…”

“Znači, sutra u 18 očekujemo Dodika ovdje, inače, boji se majke. To je moj zaključak. Boji se majke”, završila je svoj govor jučer majka Davida Dragičevića. Dodik se danas nije pojavio.

Index.hr