POLITIČKA MAFIJA SE UJEDINILA PROTIV NAS – NARODE, UDRUŽIMO SE I MI PROTIV NJIH – PRAVDA ISTINA
AKTUELNOSTI KRIMINAL POLITIKA REGION 

POLITIČKA MAFIJA SE UJEDINILA PROTIV NAS – NARODE, UDRUŽIMO SE I MI PROTIV NJIH

Granice trpeljivosti naroda u Republici Srpskoj se mogu razvlačiti do nevjerovatnih mogućnosti zbog straha od novog rata, straha od novih sukoba bilo kojeg obima i straha od nacionalno-političke potlačenosti, koja se na našim prostorima, uvijek, završava protjerivanjem potlačene nacionalne grupacije…

 

Paralelizam

Tijelo države BiH sa oba njena entiteta, kantonima i opštinama u potpunosti je zahvatio kancer kriminala i korupcije i teško će se ona ikada otrgnuti iz tih čeljusti! A najveći problem i specifičnost je u tome što postoje dvije hijerarhije, mafijaška i državna i svaki entitet ima svoju mafijašku vrhušku (sa dodatnom specifičnošću entiteta FBiH koji ima dvije – hrvatsku i bošnjačku) i ta vrhuška je raspoređena kroz državne institucije od vrha na dole.

Što je neki „igrač“ jači „štih“ u jednoj hijerarhiji to znači da i u drugoj ima poziciju približnog ranga. Na vrhu sve tri piramide su tzv. „nacionalni lideri“ i oni u potpunosti „posjeduju“ sve državne institucije, koje su im na raspolaganju i kojima upravljaju preko „svojih ljudi“ a ti „njihovi ljudi“ nisu uvijek pripadnici iste stranke. Tako imamo primjer da je „jedan glavni lider“ pripadnik jedne stranke a njegov „vojnik“ u mafijaškoj hijerarhiji je visoki funkcioner druge stranke koja je dio suprotstavljene političke opcije.

„Vrhovne vođe“ odlučuju da li će protiv nekoga „ko smeta“ u tako uspostavljenom sistemu upotrijebiti golu silu koju će „odraditi“ mafijaška struktura ili će, što je karakteristika ponašanja u poslednjih nekoliko godina, protiv tog nesretnika upotrijebiti silu državnog aparata. I jedan i drugi sistem „disciplinovanja“ su im potpuno na raspolaganju i vrlo su poslušni.

Nisu svi pripadnici pravosudnog i policijskog aparata automatski i dio mafijaške strukture, jer su pripadnici te strukture raspoređeni samo na „ključnim“ pozicijama a ostali nezainteresovano ili nemoćno gledaju šta se događa i tješe se izgovorima tipa: „ne diraju mene“; dobro je da imam posao i platu vidiš kakvo je vrijeme (a plate su pogotovu u pravosuđu više nego dobre ali i policijski aparat ne zaostaje puno)“; „bolje je da sam unutar tog sistema, jer kada sam unutra mogu pomoći ako nekoga moga „uzmu u mašinu“;“ moram izdržati makar do penzije“; itd…

Svi koji rade unutar pravosudnog sistema tačno znaju koje su sudije poštene i koga od njih treba izbjeći ako „žrtvu“ kojoj je sve „montirano“treba osuditi, to vrlo dobro znaju “ljudi od posebnog povjerenja” unutar mafijaške strukture. U koliko se uspjelo dovoljno „napakovati“ onda „žrtvi“ može suditi i neki pošteni sudija.

Što se tužilaca tiče situacija je vrlo slična i „žrtvi“ sve obavezno „pakuje“ tužilac od posebnog povjerenja mafijaško-institucionalne strukture.

Praktično su sve državne institucije pod potpunom kontrolom mafijaške strukture a preko politike i političkih stranaka kao osnovnih izvora i „hrane“ kriminala i korupcije.

Pošto je policijski aparat najmnogoljudniji u njemu ima i najviše onih koji bi se mogli nazvati „spavači“ i ako ih ima i u pravosuđu a koji čekaju da ovo zlo samo od sebe prođe, pa da napokon mogu početi „normalno“ raditi. Na žalost, vrijeme neumitno teče, godine se nižu a stanje i situacija se samo pogoršavaju.

Dokle ovako?

Veliki broj građana Republike Srpske i cijele BiH rješenje vidi u iseljavanju kompletnih porodica u inostranstvo ali obzirom da je sve manje legalnih mogućnosti za to, pokušavaju na svaki mogući način djecu poslati u inostranstvo, prije svega u zemlje Evropske unije, SAD, Kanadu, Australiju, Novi Zeland… a stariji će se već nekako snaći. O nekom drugačijem načinu borbe protiv ovako crne stvarnosti se izgleda i ne razmišlja a razloga za to ima više.

Granice trpeljivosti naroda u Republici Srpskoj se mogu razvlačiti do nevjerovatnih mogućnosti zbog straha od novog rata, straha od novih sukoba bilo kojeg obima i straha od nacionalno-političke potlačenosti, koja se na našim prostorima, uvijek, završava protjerivanjem potlačene nacionalne grupacije.

Pored pobrojanih strahova, jedno od najjačih ubjeđenja stanovnika Republike Srpske i BiH je to da smo mi takvi, skloni smo kriminalu, korupciji, nepotizmu i da se tu ništa ne može promijeniti bez obzira šta da se preduzme i šta da se uradi, jednostavno takvi smo, to je u nama.

Treći veliki razlog da se ne vrijedi boriti za bolju budućnost leži u tzv. „stranom faktoru“. Naime, veliki broj građana Republike Srpske i BiH je od prisustva tzv. „međunarodne zajednice“ očekivao puno. Mnogi su se nadali da će pod njihovim pritiskom ili uz njihovu svesrdnu pomoć biti moguće nešto mijenjati ali te su se iluzije za ovih nekoliko poslednjih godina istopile kao prvi snjegovi. Zbog svojih egoističnih interesa predstavnici „međunarodne zajednice“ su zainteresovani samo za to da evidentiraju kriminalne radnje nosilaca vlasti i da ih onda ucjenjuju, da bi oni za njih odradili ono što njima treba.

Potpuno su nezainteresovani za to da se ti i takvi nosioci vlasti na bilo koji način preocesuiraju. Time se stiče utisak da i oni podržavaju opštu pljačku države i naroda, te bujanje kriminala i korupcije. Notorna je činjenica da je tzv. „međunarodna zajednica“ maksimalno pomogla u dovođenju na vlast lidera koji je kasnije potpuno „privatizovao“ sve institucije i to ne samo na nivou entiteta Republika Srpska, nego u saradnji sa svojim „klonovima iz druge dvije nacije“ i na nivou zajedničke države.

U Republici Srpskoj se na vlasti periodično smjenjuju dva kriminalizovana politička konglomerata, koji se vlasti dokopavaju na kritici kriminala i pljačke grupacije koja u tom trenutku vlada. Čim preuzmu vlast nastavljaju tamo gdje su njihovi prethodnici stali i samo pokušavaju modifikovati i još više usavršiti sistem pljačke a svoje prethodnike ne procesuiraju nego jedan vremenski period ućutkuju sa „a šta ste vi radili“.

Može li se šta promijeniti?

Ako sve ovo znamo a velikom broju ljudi je sve ovo poznato, šta je rješenje i šta da se radi!? Većina smatra da nam nema spasa i već su se predali a samo malobrojni optimisti vide jednu malu pukotinu kao šansu za spas i mogućnost neke promjene, pa, ma kakva ona bila.

Jedina šansa, smatraju oni, da se nešto može promijeniti leži u činjenici da „krupni kriminal“, još uvijek, nije monolitna i dobro uvezana grupacija. Da, još uvijek, grupe unutar njega često imaju različite međusobne interese i da se oko njih ponekad sukobljavaju. Da li je to dovoljno da se nešto konkretno može uraditi protiv njih i ko je taj neko ko nešto može uraditi protiv njih, su pitanja na koja se, još uvijek, teško može naći odgovor. A taj odgovor kao svjetlost Božiju očekuje, sigurno, oko dva i po miliona stanovnika BiH (ostalima ovakvo stanje odgovara ili su se već „snašli“ na druge načine). Hoće li se i kada ta svjetlost pojaviti i makar malo obojiti životno sivilo kojim je ova nesrećna država okovana, pokazaće vrijeme koje dolazi?!

 

Stojadin Knežević

POVEZANO

Leave a Comment