Nije bio narkoman i lopov…

Ukoliko se sada ne sazna istina i ne zadovolji pravda, kriminal će kao korov da se proširi bukvalno u svaku poru ovog društva. To ne smijemo dopustiti. Ako dopustimo, svi mi koji imamo djecu možemo samo da spakujemo kofere i da poput migranata iz Sirije, potražimo sigurnost za našu djecu pod nekim tuđim nebom.

Daniela Ratešić Došen, jedna od najaktivnijih članica grupe Pravda za Davida, za BUKU govori šta je njoj ova borba, šta joj znače okupljanja za Davida i koliko je važan građanski aktivizam.

Daniela, ti si neko ko je od početka u Pravdi za Davida. Šta je tebe podstaklo da se uključiš, da se aktiviraš?
Kao i većina građana koji su izašli na Trg 26.03, došla sam jer sam osjetila strašnu nepravdu, neistinu, nakon održane pres konferencije. Bilo je tako očigledno da se nešto želi zataškati. Tada sam na Trg došla kao podrška roditeljima, kao i svi ostali građani.
Nakon 10-tak dana, djeca koja su kasnije nazvana 12 veličanstvenih i koja su kao Davidovi drugari ustali protiv laži ispričanih o njihovom drugu, a među kojima je bila i moja kćerka, pozvali su nas da im se pridružimo u osmišljavanju svakodnevnih govora o njihovom drugu.
Željeli su da na taj način svoj javnosti predoče ko je bio David i u tome su uspjeli. Sada cijeli svijet zna da je David bio najbolji drug, veliki stručnjak i izvrstan muzičar. I što je najbitnije NIJE BIO NI NARKOMAN NI LOPOV.
Šta tebi znače okupljanja koji se više od 100 dana održavaju u Banjaluci?
Za mene su okupljanja građana naša građanska dužnost, baš kao što je i izlazak na izbore. Ustavom je omogućeno da građani na ovaj način ukazuju na neispravnosti u radu institucija, ali i pojedinaca u tim institucijama. Sada više nego ikada svjesni smo da na ovaj način moramo reagovati zbog sve naše djece, ukoliko želimo da ostanemo živjeti ovdje. Bezbjednost naše djece je osnova za ostanak u našoj zemlji.
Okupljanjima se traže samo Istina i Pravda, smatraš li da će se do njih doći, imajući u vidu stav institucija do sada?
Svi smo svjesni da su i istina i pravda spore, ali nesporno je da smo uspjeli u jednom, nakon 100 dana naših okupljanja institucije su priznale ono što su roditelji i Davidovi prijatelji tvrdili od prvog dana, David je ubijen. Isto tako svi mi smo svjesni da će ubice biti uhapšene i procesuirane samo ukoliko za to bude postojala politička volja, ali i hrabrost pojedinaca da istupe.

Cijelo vrijeme pokušavaju od nas napraviti političku igračku, ali je sasvim jasno da su političari ti (i pozicija i opozicija) koji politizuju cijeli slučaj i koriste nas za svoja predizborna prepucavanja jednih između drugih. Očit primjer tome je formiranje Anketnog odbora, koji je izgleda imao namjenu samo da bi pozicija dokazala “nesposobnost” opozicije, a ne iskorak u smjeru rješavanja ovog slučaja.
Ne znam da li je iko od njih istinski svjestan boli roditelja pokojnog Davida i zabrinutosti nas ostalih roditelja. Ova igranka je pokazala svu bahatost sistema prema običnom građaninu. Ali istina i pravda MORAJU izaći na vidjelo, jer narod nikada nije bio odlučniji nego sada da u tome istraje. Očit dokaz tome je masovnost velikih okupljanja organizovanih 21.4. i 7.7. ove godine. Banja Luka takvo nešto ne pamti.
Kako komentarištete odnos institucija prema Davoru Dragičeviću i Pravdi za Davida i sve ono što se dešava oko cijelog ovog slučaja?
Institucije se očito poigravaju običnim čovjekom i njegovom sudbinom. Cijeli niz je tako očiglednih loših poteza institucija, naročito Tužilaštva, građani neprestano na to ukazuju, a institucije ih ignorišu.
Naročito uvredljivo za građane je ponašanje pojedinih predstavnika ovih institucija u samim institucijama, koji nas građane ne samo da omalovažavaju, vrijeđaju nam intelekt, nego nas preko “plaćenika” – državni mediji, kvazi analitičari, botovi na društvenim mrežama – nazivaju teroristima, rušiocima RS, stranim plaćenicima.
Oni nikada nisu doživjeli da građani ustanu u odbranu svoje djece, zemlje, institucija, na ovaj način. Nalaze se u situaciji u kakvoj nikada nisu, a očito je da metode koje su ranije “palile” više nisu efikasne.
Pravda za Davida je postala ne samo banjalučka priča, već pokret koji je odjeknuo, ne samo u BiH, nego i šire. Koliko je važno istrajati u traženju istine?
Jako je važno, ako želimo svojoj djeci bolju i sigurniju budućnost u njihovoj zemlji. Ukoliko se sada ne sazna istina i ne zadovolji pravda, kriminal će kao korov da se proširi bukvalno u svaku poru ovog društva. To ne smijemo dopustiti. Ako dopustimo, svi mi koji imamo djecu možemo samo da spakujemo kofere i da poput migranata iz Sirije, potražimo sigurnost za našu djecu pod nekim tuđim nebom.
Gradska uprava i gradonačelnik već mjesecima ignorišu ova okupljanja. Kako to komentarišeš?
To je žalosno, u najmanju ruku. To je očit dokaz nebrige i nezainteresovanosti za realne probleme u ovom gradu. Mene zaista ne zanima koliko je kišobrana okačeno u Gospodskoj ulici, ni koliko saksija s cvijećem stoji u istoj, ako nemam sigurno okruženje za svoje dijete.
To je prioritet. Bilo bi sasvim normalno u svakoj uređenoj zemlji da je upravo gradonačelnik bio prvi čovjek koji je ustao protiv ubistava djece u njegovom gradu i da je stao uz oca na Trg i tražio da institucije rade svoj posao kako treba. To je trebao učiniti i kao “glava kuće”, kao čovjek i kao roditelj.
Kako se osjećaš kad ste na Trgu, kad stojiš sa masom okupljenih?
Osjećam se sigurno, osjećam se da sam među LJUDIMA. Kada vidim kako se dostojanstveno ponašaju ti građani na Trgu, ja sam možda po prvi put za svojih 40 godina ponosna što sam građanin ovog grada, što hodamo istim ulicama i dišem isti vazduh sa tim ljudima. Trg je simbol ljudskosti, roditeljske ljubavi, pravičnosti i simbol jedinstva građana. Svi smo tu samo jedno -LJUDI.
Koliko je važno građansko djelovanje, aktivizam, dizanje glasa kad se uoči nepravda?
Jako bitno, u svim demokratskim i pravno uređenim zemljama. Građani su korektivni faktor, a Ustav im omogućava da na ovaj način ukazuju na pogreške u radu institucija. Ali mi smo narod koji je navikao da trpi, ćuti i, u strahu od svega i svačega, podnosi nepravde i anomalije sistema, bez dizanja glasa, bez korištenja svojih Ustavom zagarantovanih prava.
Zato je pojedincima sve ovo neobično, a tim istim pojedincima se putem sredstava javnog informisanja još više iskrivljuje slika o svemu i oni koji su naučeni da ćute i trpe u nama zaista vide neke rušioce sistema. Ne, mi to nikada nismo bili, niti ćemo biti. Nama nije bitno ko je na vlasti, bitno nam je samo da ta vlast radi u korist svog naroda i napretka cijele nacije. A bezbijednost građana predstavlja osnovu svega ostalog.
Osjećaš li se sigurno u Banjaluci?
Da li se može osjećati bezbjedno iko, ako znamo da monstrumi koji su ubili nevino dijete hodaju slobodno tim istim gradom, pored nas, pored naše djece? Da li se možemo osjećati bezbjedno kada samo kroz ovaj slučaj spoznali da smo bukvalno postali “protočni bojler” za distribuciju narkotika po Evropi?
Da li ste bezbjedni tamo gdje, kada policija i uhapsi počinioce zločina, Tužalastvo ih u rekordno brzom vremenu oslobodi i opet pusti među građane? Nekad mi se čini da smo bezbjedniji bili mi u ratu, u kojem sam bila u godinama u kojima je sada moje dijete, nego što su danas naša djeca u miru.