Pita Misirača, Tegeltija ispod sača, Ružica za desert – PRAVDA ISTINA
AKTUELNOSTI KRIMINAL POLITIKA REGION 

Pita Misirača, Tegeltija ispod sača, Ružica za desert

Jednom prilikom, prije petnaestak godina, Ismet Bajramović Ćelo, koji mi je bio svjedok u procesu kojeg je protiv mene vodio bivši ministar policije kojeg je Ćelo prozivao za atentat na njega, sa sažaljenjem mi je rekao: “Ne bih ti bio u koži, nema tih para, sa kakvom se ti bagrom moraš krhati”…

 

Prije nekoliko dana, na pauzi još jednog u beskonačnom nizu suđenja priređenih u moju čast, u hodniku sarajevskog suda sreo sam advokata Nedima Dobojlića. U jednom od “predmeta” koji će tek uslijediti, na kojem ću nastupiti u svojstvu i ulozi optuženog advokat Dobojlić će zastupati suprotnu stranu, Olega Čavku, koji je, kao što znamo, tužitelj Tužiteljstva Bosne i Hervegovine.

Riječ je o klasičnom, oprobanom i efikasnom pravosudnom klišeu: nakon što nadležne institucije ovlašteno za sankcioniranje nekog kriminaliziranog lika to izbjegnu učiniti, on kreće u kontraudar protiv medija koji su pisali o njegovim nepočinstvima. Čavka se u više navrata uvjerio da oni koji su ga trebali kažnjavati (Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće) zapravo drže njegovu stranu što ga je ohrabrilo. sa razlogom, da se ponada da će na sudu naplatiti duševne bolove i drugu nematerijalnu štetu koja mu je počinjena u medijima.

I ranije smo se u istim ulogama sretali u sudnicama Dobojlić i ja, što nije bila tema našeg kratkog razgovora, tema je bila zdravlje: obojica smo posljednjih godina sa njim ozbiljne probleme imali, pa smo, čini se, za sada dobro sačuvali kakve-takve rezultate.

Nedim je zapalio cigaretu, ponudio i mene sarajevskom “Drinom”, odbio sam. Kada je na prijemu u čast dodjele Nobelove nagrade Josip Broz Tito ponudio Ivu Andrića luksuznom kubanskom cigarom, slavni pisac ga je ljubazno odbio. “Šta je, ostavio si cigare?”, pitao je Tito, po svjedočenju njegovog najtačnijeg i najpouzdanijeg biografa, šefa kabineta Blaže Mandića, a Andrić mu odgovorio: “Nisam, nego su cigarete ostavile mene.”

KO JE REKAO “REPUBLIKA SRPSKA?!”

Sjetih se kasnije kako smo prije rata advokat Nedim Doboljić i ja, barem u jednom slučaju, bili na istoj-optuženičkoj strani kada se na sudu dijelila pravda. On je bio pravni zaustupnik prvog jugoslovenskog tabloida “AS” u kojem sam povremeno znao napisati kakvo pikantno, ne baš pretjerano potkrijepljeno, dakle utuživo “saznanje”.

U takvu vrstu ekstremnog (tabloidnog) novinarstva spadala je crtica objavljena u proljeće 1991. godine zbog kojeg je “AS” i pride mene tužio Nikola Koljević, tadašnji član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Koljević je, napisao sam u “AS-u”, na tribini koje mu je organiziralo neko svjetovno-crkveno udruženje Srba u Chicagu kazao okupljenim zemljacima, na njihovo ogromno oduševljenje, da dolazi iz “Srpske Republike Bosne i Hercegovine”.

Izvori za ovakvu informaciju o ovom, u to vrijeme skandaloznom, kažnjivom i antiustavnom djelovanju člana državnog vrha bili su mi Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić kojim je to, kako su mi kazali, dohaberio neki od simpatizera njihove Muslimansko-bošnjačke organizacije iz ovog američkog grada u kojem živi ogromna srpska, ali i muslimanska dijaspora. Koljević je, dakle, ekspresno podigao tužbu u kojoj je sa gnušanjem odbacio da je takvo što ne samo rekao, nego i u primisli, u malom mozgu, ikada imao. Izgledi da dokažem(o) tvrdnje iz iz članka u “AS-u”, dakle da se na sudu pojave svjedoci sa Koljevićeve tribine u Americi koji bi potvrdili navode, bili su ništavni.

U tadašnjem krivičnom zakonu ono za što me je teretio Nikola Koljević (kleveta, povred ugleda i časti…) spadalo je u krivičnu odgovornost, pa sam zbog povrede ugleda i narušavanja časti kolektivnog predsjednika Bosne i Hercegovine mogao fasovati lijepog zatvora.

Desilo se, međutim, nešto što je u posljednji trenutak otklonilo tu mogućnost: Zulfikarpašić i Filipović su toga ljeta ušli u tzv. Istorijski sporazum sa Srbima, pregovore sa SDS-om u BiH i Slobodanom Miloševićem u Beogradu o o(p)stanku Muslimana/Bošnjaka u Jugoslaviji, ma kakva i kolika ona bila, pa je Tunjo Filipović zamolio svog političkog partnera i dugogodišnjeg fakultetskog kolegu Koljevića da kao znak dobre volje povuče tužbu protiv “AS-a” i mene što je koncilijatni šekspirolog velikodušno i uradio.

BOŽE PRAVDE I PRAVOSUĐA

Samo godinu dana kasnije, u ljeto 1992. godine, kada se agresija na BiH uveliko rasplamsala na cijelom njenom teritoriju, Filipović i Koljević će se naći zajedno u Ženevi na mirovnim pregovorima, Tunjo kao predstavnik Bosne i Hercegovine, a Koljević, sa Karadžićem, Momčilom Krajišnikom, Aleksom Buhom u delegaciji (tada se to još uvijek tako zvalo) Srpske Republike Bosne i Hercegovine.

Prema svjedočenju novinara “Oslobođenja”, prerano preminulog Mehmeda Memice Husića koji je pratio ženevske pregovore, Koljević je zahvalio Filipoviću što je pomogao njegovom bratu Svetozaru da bezbjedno izađe iz Sarajeva. “Vidiš, Nikola, ja sam pomogao tvom Sveti, a vi ste u mojoj Krajini pobili stotine ljudi, pored ostalog i mog rođaka Omera Filipovića iz Ključa”, kazao je Filipović u ljeto 1992. godine. “Više, Muhmede, nažalost, mnogo više”, odgovorio je uz određenu dozu sućuti Koljević. (Kasnije, nakon rata, pričao mi je Munir Alibabić, šef sarajevske Državne bezbjednosti, kako je njegova služba operativno i tehnički “pokrivala” vikendicu Nikole Koljevića na Nišićkoj visoravni kada bi se u njoj okupljali, a činili su to barem jednom godišnje, njegovi gosti, prijatelji iz Srbije, memorandumski akademici Antonije Isaković, Matija Bećković, pored ostalih… Koljevićeva vikendica bila je mirnodopski strateški punkt, debatni klub velikosrpskih intelektualaca na isi način na koji je to bila mnogo raskošnija vila doktora Jovana Raškovića u Primoštenu pored Šibenika koja se, kako je potvrdio tadašnji šef DB-a Hrvatske, osuđenik u Njemačkoj Josip Perković, također godinama bezbjedonosno “pokrivala”.

U razgovorima vođenim na Nišićima među srpskom intelektualnom kremom iz BiH i Srbije buduća Srpska Republika Bosna i Hercegovina je bila neizostavna, redovna tema i projekat mnogo prije uspostave višestranačja u Bosni i Hercegovini. Iz tog razloga sam smatrao da je ono Koljevićevo predavanje iz Chicaga i očekivano i logično i izvjesno. Ali, i da sam imao stenograme sa tih sijela na Nišićkoj visoravni ne bi mi pomogli kao dokazi na suđenju, jer nisu predstavljali validan dokaz.

Mnogo sam puta nakon one (nerealizirane) predratne Koljevićeve tužbe bio tužen, nema broja ročištima, odgovorima na tužbe, glavnim raspravama, svjedočenjima, ispitivanjima, saslušavanjima… kroz koje sam prošao i koje su prošle preko mene u posljednjih više dvije decenije mirnodospkog života.

Svega sam se nagledao, naslušao, svašta istrpio, poneko morao istrpjeti mene. Mnogo je novca, živaca, snage, poniženja… nosio sa sobom taj dugački put (sa preponama) kroz užase “reformiranog”, a zapravo kriminaliziranog, dogovornog pravosuđa, čije sam surove mehanizme funkcioniranja na vlastitoj koži osjetio. Tužili su me kriminalci, ratni i mirnodopski zločinci, državnici, političari, sumnjivi tajkuni i još okuženiji ministri, uvrijeđene samoljubive “veličine”, medijski moguli, razmaženi dripci različitih fela i “sfera interesovanja”.

Jednom prilikom, prije petnaestak godina, Ismet Bajramović Ćelo, koji mi je bio svjedok u procesu kojeg je protiv mene vodio bivši ministar policije kojeg je Ćelo prozivao za atentat na njega, sa sažaljenjem mi je rekao: “Ne bih ti bio u koži, nema tih para, sa kakvom se ti bagrom moraš krhati.” Drugi put, dok sam čekao početak suđenja, kroz hodnik su sudski policajci provodili višestrukog povratnika u zločinu, okovanog u lance koji se zadovoljno iskezio i rekao mi: “E neka si ti ti ‘pao’, smetljaru, odma’ mi je lakše!” A, opet, jednom je zgodom jedna prigradska lola, koja je nedugo nakon toga postao načelnik Općine Ilidža, Senahid Memić, dakle, ne samo prijetio meni u sudnici, što je normalno i u njegovom stanačko-rodbinskom krugu poželjno, nego je sutkinji kazao da neće njega “nakon svega kroz šta je pošao njegov narod, suditi Ćifutka”.

Sudile su mi sudije koje su kasnije pobjegle iz države pred hapšenjem i optužnicama za najteže zamislive forme kriminala.

Sutkinja Lejla Fazlagić jednom je rukom pisala presudu prema kojoj njenom prijatelju Zlatku Lagumdžiji i njegovom pomagaču u reketu Damiru Hadžiću moram platiti 10-ak hiljada maraka na konto duševnih bolova, dok je drugom (rukom) potpisavala lažna “isknjiženja” imovine sarajevskih Jevreja i knjižila ih kao svoju “babovinu” i “majčevinu”.

IMA LI SPASA (OD) VSTV-a?

Prošao sam, dakle, u bosanskohercegovačkom pravosuđu i “bunu i bunicu”, provlačio se kroz njegove okrutne Scile i Haribde, pa se može, dakle, prilično reprezentativnim uzeti moj dojam da se nikada teže, potištenije i zabrinutije nisam osjećao kao prošle godine tokom sudskog procesa kojeg su protiv mene (zajednički, udruženo) pokrenuli čelni ljudi Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, predsjednik Milan Tegeltija i njegove dvije pratilje Ružica Jukić i Jadranka Lokmić-Misirača. Tome je prethodilo pisanje u kojem sam iznio mišljenje, potkrijepljeno stanovitim indicijama i dokazima, da je njihova uloga u suđenju Fahrudinu Radončiću bila povezana sa sukobom interesa.

Sutkinja Općinskog suda je bila Milica Filipović, moja relativno dobra poznanica, bolje rečeno dugogodišnja pouzdana i česta kafanska partnerica u alkohol(izm)u. Njeno držanje tokom glavne rasprave, arogantan gard, bezobrazluk i netolerantnost prema mojoj advokatici u početku sam odbijao kao posljedicu vjerovatnog mrzovoljnog mamurluka, da bi kako se rasprava dalje odvijala shvatio da, nesretna sutkinja, sudeći meni, zapravo polaže prijemni ispit, kupuje naklonost kod trojca iz VSTV-a, mojih sudskih progonitelja. Presudom koja je kasnije logično uslijedila, Milica Filipović je sebi osigurala doživotno reimenovanje na sudačku funkciju koju godinama, ne baš sa golemim uspjesima, obavlja, odnosno otaljava.

Sutkinja je bez ikakvog obrazloženja, osim negodovanja tužitelja i njihove odbrane, odbila prihvatiti mog svjedoka, Branka Perića, sudiju Suda BiH, najdosljednijeg kritičara prakse VSTV-a, kojeg su, također, čelni ljudi tog samoregulirajućeg pravovosudnog tijela tužili.

Izdvojit ću još samo jedan primjer sudačke pristrasnosti sa prošlogodišnjeg ročišta: na upit moje odbrane upućen potpredsjednici VSTV-a Jadranki Lokmić-Misirača koja je politička stranka predložila njenog sina Borišu Misiraču za direktorsku funkciju u jednoj federalnoj agenciji (a predložio ga je Radončićev SBB), mama je odgovorila drsko i nezainteresirano da smo trebali zvati njenog sina za svjedoka da nam to saopći, jer ona nema pojma o tome.

Sa istom, samo malo sirovijom drskošću je i njena kolegica Jukić odgovarala oko posla njenog muža, također osiguranog milošću i merhmetlukom iste stranke. Pokušaj moje advokatice da se ponovo dobije odgovor od dvije dopredsjednice VSTV-a, sutkinja Milica Filipović odbila je kao drzak i “nebitan”.

Problem sa samoregulirajućim VSTV-om je i u tom što njegovi najistaknutiji članovi tužbama prema svojim kritičarima (poput ministra Dragana Mektića, sudije Branka Perića, bivše predsjednice Suda BiH Medžide Kreso, pojedinih novinara), suđenjem, dakle, sa sasvim izvjesnim pozivnim ishodom, zatvaraju prostor svakoj kritičkoj raspravi, dijalogu, polemici.

Potpuno je u pravu bosanskohercegovački akademik i univerzitetski profesor iz Njemačke Edin Šarčević kada se zgražava nad kukavičlukom i oportunizmom stručne, akademske, medijske, političke javnosti u posljednjim događajima vezanim za hvatanje Milana Tegeltije u stupici vjerovatnog korpucionaškog skandala. Ali, treba imati u vidu i to da su detinama tužbi protiv svojih kritičara, oko čijeg se epiloga i konačnog rezultata ne sekiraju jer je poznat, šefovi VSTV-a sebe zašitili debelim zidom javne nedodirljivosti utjerujući strah u kosti, pretvarajući svoje neisomišljenike u poencijalne optzženike.

Naravno, sutkinja Filipović, sa pravom i razlogom isprepadana vlastitim profesionalnim limitima, s jedne i klijentelizmom, “mrkvom i batinom” svojih, prakično, poslodavaca iz VSTV-a, glatko je presudila u njihovu korist i obeštetila im duševne bolove i drugu nematerijalnu štetu mojim novcima.

Prije nekoliko mjeseci su hrvatski mediji objavili da je Evropski sud u Strazburu kaznio hrvatsku državu sa 5 hiljada eura zbog toga što je neki lokalni sud presudio u korist jednog člana Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća koji je tužio i na sudu dobio izvjesnog novinara u Hrvatskoj.

Dođe li ikada moja žalba pred isti Sud u Strazburu, a to će se desiti kada se iscrpe svi pravni lijekovi sa domaće “esencijalne” liste, i presudi li na isti način, a nema razloga da ne presudi, pitanje je koja će mi država platiti eventualnu odšetu za nezakonitosti kojim me je izvrgla: sa ovakvim pravosuđem, sa Visokim sudskim i tužiteljskim vijećem na čijem je čelu osoba koja je u svakom pogledu kompromitirana i lišena ugleda, ne bih se smio zakleti da će kroz nekoliko godina države BiH, odnosno njenih insitutucija zaduženih za suradnju sa Evropskim sudom pravde uopće biti. Nema veze: moći ću se slikati sa tom presudom u ugodnom društvu “zlatnih luzera”, Derve Sejdića i Jakoba Fincija.

Tada će vjerovatno biti kasno da se vidi da je ekipa predvođena Milanom Tegeltijom i oni koji je podržavaju, u medijima, politici, pravosuđu… radila na izgradnji pravnog poretka u Bosni i Hercegovini, otprilike sa sličnom iskrenošću, istovjetnom predanošću i posvećenošću kao što je Nikola Koljević gradio demokratsku i pravnu BiH u vrijeme kada je bio njen kolektivni predsjednik.

Slobodna-bosna.ba

POVEZANO

Leave a Comment