ORGANIZOVANO PRIKRIVANJE ZLOČINA OD STRANE KRIMINALACA IZ POLICIJE…

U nastavku je tekstualni sadržaj razgovora sa kanala Feniks TV :

Poštovanje dragi gledalci, dobrodošli na kanal Feniks TV.
Moje ime je Miloš Karstić a naš današnji gost je gospodin Zdenko Bajo.
Gospodine Zdenko, hvala vam puno što ste se odazvali mojom pozivom.
Hvala i vama što ste me pozvali i pozdrav za vaše gledalce.
Hvala. Tema o kojoj ćemo govoriti je preteška.

Ja sam se pre neki dan upoznao sa vašom užasnom tragedijom koja vas je zadesila. Mučno je i mene kao roditelje je to potreslo iskreno. Ono što se je desilo to je smrt Ivone Bajo, vaše sestričine.
Gdje su vlasti da kažem, prvo htjeli da predstave da je to obična nesveća da je pala sa bicikla, međutim dokazi koje ste vi prikupljali govore nešto sasvim suprotno od svega toga. I što govorite godinama da podsjetimo i za gledalce koji ne znaju, to se desilo 23. jula 2009.
Evo da krenemo iz početka ovakav uvod da napravimo. Kako pamtite Ivonu? Ona koliko sam vidio je bilo prepametno dete, zaista izuzetna je bila, pametna i talentovana.

Da, Ivona – ćerka moje sestre živjela je cijelo vrijeme sa mnom i mojim roditeljima.
Sestra je bila u inostranstvu i ja sam je učio od malena. Ona je sa dvije godine znala sva slova.
Sad ne znam na osnovu čega ste vi to zaključili ali ja isto smatram da je bila izuzetna inteligentno dijete i dobra osoba, dobra duša.
Sad što se tiče samog dana stradanja, mislim da bi bilo najbolje da vam objasnim šta je to bilo što mi je odmah u startu ukazalo da policija prikriva ubistvo. Ja sam inače bio protiv toga da se dijete pušta bilo gdje, da ide sama. Uvijek sam je vodio u grad 2-3 puta sedmče i tog jutra nisam htio da ona ide.
Baš sam dao primjer da je jedan dječak stradao na ulici baš blizu tog mjesta ali uprkos tome pustili su je da ide.
Baka je donijela odluku i eto šta se desilo. Djevojčica je bila kod drugarce i u povratku se desila ta nesreća.
Prva informacija koju smo dobili iz policije je da oni sumnjaju da je u pitanju epilepsija. I trazili su podatke od nas, poslije i od njene majke, istoriju bolesti jer oni sumnjaju da je u pitanju epilepsija. Majka njena, odnosno moja sestra je na to rekla da nikad nije imala epilepsiju.
Oni su na tome insistirali. I čim je došla iz Švajcarske, odmah je posjetila bolnicu, tražila je od obducenta da joj je dozvoli da vidi dijete.
On joj je također pomenuo epilepsiju, tražio je podatke o tome, kada su vidjeli pjenu na ustima i zato sumljaju na epilepsiju.
I da drugih povreda nema, nikakvih povreda na tijelu.
Ali sestra kada je tražila da joj vidi, ugledala je veliku ogrebotinu. Tada je to djelovalo kao ogrebotina, međutim se ispostalo da je to ubodni kanal dubok 8 cm.
Potom obducent kaže da ima jedna mala ogrebotina i zato ćemo da radimo obdukciju.
I kada se ispostavilo poslije da je ta navodna ogrebotina, kako su je nazvala u stvari, uzrok smrti, onda su odustali od priče sa epilepsijom.
I jedan od inspektora koji je bio uključen u taj slučaj – u stvari vodio slučaj, tražio je drugi način prikrivanja.
Onda je vidio na biciklu korpu ispod upravljača. Ta korpa je bila puknuta na vrhu i onda je on iskonstruisao priču da je djevojčica pala i nabola se na žicu od korpe.
Tako da mi je odmah u startu bilo jasno – vidio sam da prikrivaju.
I kad su se prešaltali na drugu verziju priče, onda su to nastavili i gurali cijelo vrijeme da je ta korpa uzrok smrti.
Međutim, kad se pogleda situacija na terenu – ta žica koja je odvojena se nalazi na desnoj strani ispod upravljača a ubodna rana dolazi djevojčici sa lijeve strane i ide prema desno. Dakle apsolutno je nemoguće da nešto i teorijski što se nalazi sa desne strane može to da napravi.
Već sam pomenuo da je ubodni kanal koji je obducent izmjerio 8 cm, probodena je prstna kost. Obducent je napravio fotografiju gdje provlači kroz taj ubodni kanal skalpel. To je toliko usko da je otprilike 1 mm debljina tog kanala, odnosno širina.
Inspektor koji je iskonstruirao priču o žici je nastavio sa time. Oni su mjerili prečnik te žice i ispostavilo se da je ta žica mnogo šira od kanala u kosti. Pošto sam ja to primijetio i ukazao na te detalje, inspektor je rekao da nije zadovoljan radom obducenta koji je nama rekao da takvu povredu nikada u životu nije vidio, iako je godinama obducent – da to nije mogao napraviti nož ni žica i kaže ja nisam mogao potpisati da je žica. Nas je bilo nekoliko prisutnih tu i nisu ostali ni primijetili taj detalj, međutim meni je bilo jasno da je neko na njega pravio pritisak.
Jer zašto bi rekao – `ja nisam mogao potpisati da je žica` ako to njemu nije palo na pamet. Jedino u slučaju da je neko to na njega tražio.
Očigledno inspektor koji je bio prisutan za vrijeme obdukcije i pokušao da progura tu svoju teoriju, da bi sakrio šta se desilo i zato su oni nastavili sa tim prikrivanjima.
Tek poslije sam otkrio koji su razlozi prikrivanja jer sam tek 10 mjeseci i kasnije dobio izjave svjedoka.
Ako imate neko pitanje…

Ona je gurala bicikl na trotoaru ili grešim. I ona je još desetak metara posle povrede koju je zadobila hodala i iskašljavala krv ?

Jeste, to se vidi i na fotografijama.
To je bilo i moje mišljenje i vještak iz Beograda od koga je traženo vištačenje, to je naveo. Pošto se ta priča nije uklapala, inspektor je forsirao teoriju da je ona vozila i pala sa bicikla. Na mjestu gdje je bicikl zatečen.
A ovi tragovi krvi – te lokvice su nastali kao, kada su je nosili u vozilo. To je njegova priča bila.
Međutim, to su opovrgli svjedoci a i vještak je isto rekao da je ona prvo povrijeđena i onda je neko vrijeme, nekih 10-15 metara još mogla da hoda i iskašljavala je krv, dok na kraju nije mogla se popne na trotoar pa je skrenula lijevo i pala je na asvalt.
To se vidi na fotografijama sa licu mjesta. I gdje je bicikl a gdje su tragovi krvi. Bicikl je kasnije prebačeno na trotoar. Taj detalj se ne vidi iz fotografija.
Bicikl je bilo na asfaltu kao i djevojčica. Onda su djevojčicu odvezli u bolnicu a bicikl sa asfalta je prebačen na trotoar.

Pa to je i prikrivanje dokaza ?

Da, može to i tako da se tumači. Međutim, pomenuli ste taj ruksak, odnosno torbu, koja je sklonjena sa lica mjesta. I to je jedan od detalja do kog sam došao nekoliko mjeseci kasnije.
Šest mjeseci od nesreće, tužilac je donio odluku u obustavi istrage. Nije nam poslao obrazloženje ali dobili smo dozvolu od suda da vidimo te stvari koje su izuzete sa lica mjesta. Tek tada sam vidio i bicikl i taj ruksak kojem je dvostruko presječen kaiš.
Na onom mjestu gdje se podešava dužina, dvostruko je presječen kaiš. Dio tog kaiša je nestao nakon što je presječen. I kako sam ja zaključio, taj predmet koji je ubio djevojčicu je presjekao prvo kaiš ali nije potpuno.
Jedan dio kaiša se vidi kao da ga je neko otkinuo ili je nožem odsjekao i taj dio nedostaje, njega uopšte nema. Ja sam tražio dozvolu – to je bilo krajem januara naredne godine od službenika suda da li mogu to da fotografišem. Oni su pozvali sudlju telefonom i saopštili mi da je sudlja dozvolio da se fotografiše.
Tako da sam neke snimke već tada načinio i koristio taj predmet pokušavajući da pokrenem novu istragu.
Jer niko nije dao objašnjenja kako je do toga došlo.

Samo da kažem ovo, izvinite. Taj kaiš je morao neko naknadno da iseče.
To je bilo nemoguće da se desi samim činom tragedije kada se desilo da on pukne na dva mesta ?
Naknadno je morao neko da seče ?

Ne – kako sam ja zaključio. Taj kaiš je baš presječen predmetom koji je ubio djevojčicu.
Možda ne sasvim presječen jer se vidi na jednom kraju da nije oštar rez, nego se vidi čuperak konca. Ja taj kaiš sad imam.
Posle nekih šest godina sam dobio to od suda.
Imam taj kaiš. Taj kaiš može da šlepa automobil.
Trojica ljudi da ga sjeku. Dvojica da drže a treći nožem da sječe. Veoma teško bi to presjekli.
Na osnovu drugih dokaza – mi smo angažovali drugog vještaka koji je radio vještačenje.
A saznali smo sedam dana nakon te tragedije da je na licu mjesta dolazio kamion koji je istovario robu. Što nigdje nije evidentirano bilo.

Izvinite, samo sedam dana nakon tragedije ?

Sedam dana nakon tragedije. Sestra dok je bila tu – svaki dan smo išli na groblje i svraćali na to mjesto. Ona je imala taj neki ritual i htjela tu da dođe.
I nekih sedam dana, mislim da je baš sedmi dan u pitanju. Prišao nam je čovjek iz firme Univerzal. To je firma iz nekadašnje Bobar grupe.
Predstavio se kao direktor Univerzala. Izjavio je saučešće, rekao da mu je žao što se desilo baš tu. Da je tog dana očekivao robu i otišao kući nakon istaka radnog vremena.
Pozvali su ga i rekli da je kamion stigao i istovario robu. Te da je bila neka nesreća. I tek tada smo mi čuli za taj kamion.
Ispostavilo se da je to namjerno prikriveno od strane policije. Neki svjedoci su to pominjeli ali im rečeno da ne govore. Omogućili su kamionu da pobjegne.
A iz izjava svjedoka koje sam dobio deset mjeseci i kasnije, vidio sam da su vozači izjavili kad su dovezli četiri paketa robe. A direktor je izjavio da je zatekao tu samo jedan paket.
Što sam ja primijetio a eto navodno, tužilac nije primijetio. I to sam isto koristio poslije. Međutim, oni su zabranili porodici pristup tužlastvu kako ne bismo mogli dostavljati dokaze.
A cilj svega je bio da oni glume kako ne znaju ni za torbu – ne znaju ni za pakete. Oni su samo dobili izjave od policije. I onda zahvaljujući istom sudiju koji mi je pomogao još dva puta, 2015. sam dobio nazad sve te predmete i ponovo fotografisao. I na moj zahtjev da se unese u zapisnik, kakva su oštećenja na tom ruksaku, službenici su mi odgovorili da oni ne mogu to da urade, opet su pozvali sudiju i kako su mi saopštili, sudija je rekao da mi to olovkom napišemo ručno i da se potpišemo ispod u kakvom je stanju taj predmet. Mislim da ste vi dobili u sadržaju materijala taj dokument.
I potom 2017. isti sudija je praktično natjerao tužioca. Nemojte to bukvalno shvatiti ali poslije više mojih zahtijeva tužilaštvu da se izjasne na koja nisu reagovali, obratio sam se sudu i tek tada na zahtjev istog sudije, tužilac se izjašnjava – da nema saznanja o navodnim oštećenjima jer to policija nije evidentirala.
To je jedna gnusna laž jer sam ja više puta pismeno dostavljao dokumentaciju vezanu za taj ruksak i postavljao pitanje kako je do toga došlo i kad su meni zabranili pristup tužilaštvu, pošto nisu imali odgovor na moja pitanja, uputio sam sestru šta da uradi. Napravio sam fotografiju ruksaka i rekao da ode u kancelariju i pokaže to tužilicu i zatraži odgovor kako je došlo do presjecanja. Poslije mi je ispričala da je to uradila i tužilac – ženska osoba je u pitanju, ona je skočila metar unazad i rekla `nosite to od mene` kao da je zmija otrovnica u pitanju. Naravno nije odgovorila.

Čak je i boja uklonjena sa tragovima, taj ruksak je opran benzinom, znači da bi se svi ti tragovi uklonili ?

Da – ja sam napisao da je benzin a mogo je biti i razređivač, sad to 100% ne mogu da tvrdim, vidi se razlika u boji i ja sam zaključio da su oni morali nešto da speru, nešto je bilo u pitanju i na osnovu svih drugih dokaza, ispostalo se da je kamion koji je dovezao robu imao kvar, da je rezervoar otkačen, nosači su pukli i oni su to vezali španerom, nekim trakama. Ja sam zaključio da su te španovane trake pukle u trenutku skretanja i da je ta traka metalna, tanka, ne znam da li ste imali nekad priliku da vidite, te trake su oko milimetar debele i oko dva centa širine, što upravo odgovara tragu povrede koju je imala na grudima.
Imamo mišljenje vještaka koga smo kasnije angažovali privatno, kome smo dostavili taj materijal, fotografije torbe i fotografije trake a koji je izneo svoje mišljenje da nije mogla nikako žica da nanese takve povrede, bila bi okrugla povreda. Ne može da prođe kroz pukotnu u kosti i da je upravo neka traka, neki predmet, oblika noža, skalpela ili te trake, mogao da uzrokuje takvu povredu. Na osnovu svih materijalnih dokaza zaključio sam da je prilikom skretanja kamiona, došlo do opterećenja pa je ponovo došlo do pucanja i neka od tih traka metalnih je velikom brzinom iskočila iz ležišta i pogodila djevojčicu. Prvo je presekla taj kaiš na dva mjesta, nanijela je smrtonosne povrede i kako je kamion išao dalje a na drugoj strani je bila vezana za kamion, traka je izašla i vide se na licu mjesta dva paralelna traga na asfaltu, što bi moglo da bude posljedica rezervara koji je pao i vukao se nekoliko metara da je ostavio taj trag.

Da, vi kada ste pokušali da dostavite svu dokumentaciju u tome su vas sprečavali i došlo je do privođenja, koliko ja znam, vas i vaše sestre, odnosno Ivonine majke ?

Jeste – kada sam došao do tih dokaza na koje glavni tužilac i nadležni postupajući tužilac, nisu imali nikakve odgovore na moja pitanja i pošto nisu mogli da odgovore oni su izdali u stvari dogovorili su se sa načelnikom sudske policije da mi ne dozvoli pristup. Ja sam tražio pismenu narebu o zabrani pristupa od načelnika sudske policije, prvo od sudskih policajaca, pa sam, pošto oni to nisu imali, rekao sam im da pozovu načelnika.
Tražio sam od načelnika pismenu naredbu, jer ne možete po zakonu nikoga diskriminisati, ukoliko nemate doneseno pravosnažno rješenje.
A on je meni na to odgovorio da nema pismene naredbe i da je naredba uspjena. A onda su proširili to i na ostatak porodice.
Kako ni oni ne bi mogli da donesu. I onda sam ja rekao sestri da mi da bismo imali dokaze za budućnost. Kad jednom uspijem da natjeram tužilaštvo da se izjasni da ne znaju ništa o torbi, moraću imati dokaz da su nas sprečavali.
Onda sam joj rekao šta ja planiram. Ja ću da odem, tražim da mi je omoguće da dostavim dokaze. Pošto neće dati ja neću izaći dok mi to ne omoguće.
Oni će vjerovatno da me uhapse na što sam ja spreman ali ću to onda iskoristiti kao dokaz – da imam materijalni dokaz šta sam pokušavao i da sam sprečavan.
Onda se ona s tim složila. Nije mogla da prati da će se to tako da bude ali se je složila.
Potom smo mi otišli sa tim materijalom i zahtijevali da nas puste i da predamo materijalni dokaz u tužilaštvo.
Nisu nam dozvolili, izdali su nam naredbu da izađemo a mi smo to odbili.
I onda su nas uhapsili, odveli u sud za prekšaje – kao odbijanje naredbe službenog lica.
Mi smo prvostepeno osuđeni za narušavanje javnog reda i mira ali uslovno, pošto nikad nismo imali, da tako kažem problema sa zakonom, nikakvih presuda ni krivičnih ni prekšajnih i dobili smo uslovnu osudu.
Međutim, nakon moje žalbe, drugostepeni sud je preinačio tu presudu, obustavio postupak i oslobodio nas krivice.
Međutim, načelnik sudske policije na tu prvostepenu presudu u sadejstvu sa nekim iz suda iz administracije, udario pečat pravosnažnosti. Onda su oni to dijelili okolo kao izgovor, zašto me sprečavaju da pristupim tužilaštvu, kao navodno ja imam prekršajnu prijavu po kojoj sam osuđen i da me zbog toga ne dozvoljavaju ulaz.
Međutim, to sam ja otkrio, pošto sam podneo tužbu za utvrđenje diskriminacije i pravobranilaptvo je priložilo taj falsifikat a onda su pokušali da ga uklone iz sudskog spisa.
Tražio sam od pravobranca da mi kaže ko je imenom i prezimenom, podmetno taj falsifikat i nisu htjeli da mi odgovore. Onda sam podnio krivičnu prijavu – to je bilo negdje 2014. i 15. godine protiv više lica.
Onda je Republičko javno tužilaštvo na zahtjev tužilaštva u Bijeljini, pošto su oni tražili svoje izuzeće, prebacilo taj predmet u Istočno Sarajevo. Međutim, oni su uz to rješenje o prebacivanju, ubacili materijal protiv mene, gdje su me optužili za `povredu ugleda suda` tako da su falsifikovali nadležnost.
I onda su dvije godine protiv mene vođene `posebne istražne radnje` bez namjere da se ikad pokrene postupak, jer je to banalno krivično djelo. Povreda ugleda suda je kada pismeno ili usmeno izložite sud poruzi.
Ja sam pisao da inspektori, tužioci i sudje smišljeno prikrivaju zločine, pljačke i ubistva što može biti uvreda da nije istina a nikako poruga. Toga se ne stidim, ja to govorim i dalje. Međutim, oni su dakle sakrili moju krivičnu prijavu a ubacili materijal pravobranilaštva koje sam razotkrio u krivičnom djelu.
Ubacili su neki materijal gdje sam ja, zaista sam ja tako napisao, da neki inspektori, sudije i tužioci i naveo njihova imena, smišljeno prikrivaju krivična djela i otvorili su nelegalno predmet protiv mene. Ne znam – koliko vi znate o nadležnosti i koliko znaju gledaoci, ovdje su podjele na okruge. Postoje okružna tužilaštva i oni su isključivo nadležni za krivično djelo koje se desi na tom području.
Rijetki su slučajevi da se prebacuju predmeti, isključivo u slučajima kada je tužlac umiješan lično. Bilo da je neko njemu prijetio, da je u nekom sukobu sa nekom strankom ili neki drugi primjer kada je tužilac umiješan. Kad se radi o građanima to se nikad ne treba prenositi.
Cilj toga je bio da se pokrenu istražne radnje protiv mene a istovremeno su neki inspektori i njihovi ortaci lagali okolo njihovim saučasnicima iz narko klanova i osumnjičenima za ratne zločine da ih ja cinkarim za neke stvari što ja nikad nisam uradio a čime su stvarali motiv da me ubiju. Što je sasvim drugi kraj priče, mislim da je sada bolje da istaknem neke detalje vezano za prekrivanje ubistva djevojčice.
Kako sam iz razgovora sa svjedocima i iz dokumentacije uočio, biciklo je bilo zaista na na asvaltu pa je pomjerano.
Međutim, mnogo važnije je da je taj portir ispričao kako je vidio djevojčicu da hoda, vozi bicikl pored sebe, iskašljava krv i na kraju pada. Što je u stvaru pobilo prvobitnu teoriju inspektora da je ona pala, nabola se na žicu a onda su ti tragovi kao nastali dok su je nosili. Međutim, portir mi je priznao da je on skinuo ruksak sa djevojčice.
Potom ga je predao policiji te su oprali tragove sa njega i sakrili da bi tužilac govorio kako navodno o tome ništa ne zna.
To naravno nije istina jer ona to vrlo dobro zna a sve su uradili da bi sakrili materijalni dokaz ubistva.
Prikrili su kamion – pokušali da sakriju jer da nije bilo nas koji smo to razotkrili ne bi se uopšte znalo da je kamion dolazio.

Pa to se `izleteo` direktora Univerzala – on je rekao kamion je dovezao robu i tako ste vi počeli da sklapate kockice u mozaiku.

Da i na osnovu toga sam zaključio da on nema veze sa švercom nego isključivo portir koji je jedini ostao nakon radnog vremena.
4 paketa su dovezena a direktor je ujutru zatekao samo paket.
Jedino što ne možemo sigurno znati je to kakva je tačno roba bila u paketima ali sigurno nije legalna.
Na osnovu svega što se dalje dešavalo, oko dvije-tri godine kasnije, otkriveni su transferi novca iz Sjedinjenih država preko Bobar banke, koje je radila narko grupa Darka Šarića.
A jedan od zaposlanih koji je bio tog dana na licu mjesta, Slaviša Bobar, je jedan od uhapšanih u akciji Lutka, kada su pohapšani pripadnici klana Darka Eleza koji je poznat i u Srbiji.

Da, da, Elez, da. Da, da, znači to je bilo nešto, pa možemo da kažemo, gdje je bila umješana i policija, vrh vlasti i tužilašto, znači to je sve jedna mreža kriminala po svemu sudeći. Mafija, gdje je sve to jedna mreža usko povezana između sebe.

Da, vidite, ja sam isto u početku mislio a u međuvremenu sam zaključio da nije baš tako kako većina ljudi misli. Smatraju da su neki – eto uspješni biznesmeni, pod navodnim znacima `uspješni` ili neki moćni narko dileri su se obogatli pa potkupe policiju. Ili taj neki vlasnik koji je umješan u kriminal pa on podkupi tužioce. Međutim, stvari uopšte ne funkcionišu tako.
Radi se o tome da moćni i uticani ljudi u vrhu policije ili čak neki penzionisani, nekadašnji udbaši – oni organizuju sve i vrbuju dilere, čak još dok su maloljetnici. Nađu nekoga koji je ulični prodavac, prodaje cigarete, paprike ili bilo šta, otvore firmu na njega i onda je on formalni vlasnik ali namještaju mu poslove preko vlade iz budžeta izvlače novac a on je obavezan da im daje, možda dvije trećine. Sad ne znam koliko im tačno daje ali sasvim sigurno im daje većinu a naravno ostane i za njega.
Ali poenta je u tome da stvari funkcionišu tako što policija, odnosno čelni ljudi, uticajni ljudi, organizuju sve kriminalne radnje, počev od narkotika, organizuju kriminalne klanove. Vremenom neki od tih vođa ojačaju, steknu više novca, ugleda, pratilaca i postaju opasnost za te stvarne šefove. Ne samo svojim ugledom i moći, nego i u slučaju neke optužnice protiv njih.
Oni će da ispričaju ko je sve umješan. Što ste vi u Srbiji mogli da vidite u slučaju hapšenja Veljka Belevuka, koji je dao neke izjave.
Neću sad da ulazim u to ali samo dajem primjer o čemu se radi.

KRAJ 1 DIJELA.

Feniks TV