Kako smo popušili IRB…

Meksički zemljoradnik Pablo, okopavao je toga dana kukuruze.

Pablo se bogami dobro umorio – njiva je pogolema a kuruzi gusti pa je odlučio da skuva sebi kafu i da dane dušom.

I naloži Pablo na ćošku njive vatru i turi Pablo džezvu i voda provri ali tog trenutka dunu vjetar i podigne jednu varnicu visoko u nebo.

Varnica se zakači za točak aviona koji je letio na relaciji Mexico City – Pariz –Mexico City.

Varnica nije namjeravala ali je eto preletjela Atlantik i stigla do Sene.

SAVRŠEN SVJEDOK

U Parizu se, veli priča dalje, varnica otkači sa točka i zakači stjuardesi za suknju. Na tom komadu tila varnica je stigla do grada a odatle je dalje nastavila pješke do obližnjeg autoputa. Nakon pola sata stopiranja varnici je stao rumunski kamiondžija koji je išao za Beč i koji je prevozio palete, respiratore, medicinski kiseonik i Đajićev urin. Varnica u Beču presjede za Banju Luku, jer se u Banjoj Luci te večeri okupljalo njeno društvo povodom dvadeset godina mature.

Na granici je varnica tutnula graničarima dvadeset “evara” i oni su je pustili u zemlju bez dalje kontrole. Nakon pola sata varnica je stigla na autobusku stanicu gdje je ukrala bicikl, “dvoguzu” piva i veliko pakovanje smokija. Varnici je trebalo petnaestak minuta do centra, do zgrade Investiciono-razvojne banke Republike Srpske. Društvo je čekalo u mraku i varnica je “ulećela” kroz jedan prozor i eto tako je prvog maja, u tri sata poslije ponoći, planula zgrada IRB-a.

Ovo je samo jedna među beskonačno mnogo priča koje su se pojavile nekoliko sati nakon što je Okružno javno tužilaštvo Banje Luka, saopštilo da je požar u zgradi IRB-a izazvao – opušak.

Opušak je, navode forenzičari, zapalio sunđeraste podmetače i drvenu žardinjeru za cvijeće, plamen je krenuo ka gore i eto belaja.

Zgrada je djelomično uništena –  arhiva je valjda na bezbjednom a i krivac će, kako stvari stoje, biti priveden pravdi.

Nije bilo malo onih koji su već prvog maja sumnjali da će istraga završiti u polju koje je zasijano komičnim i tragičnim minama. U ovoj državi krivca naprosto nikada nema.

Ako i postoji, nikada nema ime, prezime, datum rođenja, jedinstveni matični broj, adresu stanovanja, oca i majku.

Uvijek je kriv neki opušak, neka drška metle, neki prozor koji nije na vrijeme zatvoren, neki nož koji se slučajno našao u ruci izuzetnog humaniste i čovjeka kakvog nema.

Opušak je zapravo savršen krivac. Neće izdati eventualne saučesnike, neće tražiti da država plaća njegovu odbranu, neće se žaliti na prvostepenu presudu.

Biće ono što treba da bude: savršeni svjedok svih naših grešaka, zabluda i budalaština.

Mnogo će šta proći, ali će opušak ostati da svjedoči koliko smo jadni, bijedni i nikakvi bili kada to nismo trebali da budemo.

Opušak će biti zalog našeg “nebeskog” poštenja i naše vrhunske mlitavosti.

Podsjećaće nas kako smo popušili svaku priču koju su nam sa pljuvačkom bacali u lice.

OTIMAČINE I ODLIKOVANJA

U ovoj državi naprosto nema krivaca za nešto.

Ovo je država u kojoj se babi iz Sitneša pored Srpca otima jare zbog neplaćene RTV takse, dok se istovremeno najvišim državnim počastima, odlikuju oni koji su uništili sve čega su se dokopali.

Svaki takav je kao antički kralj Mida: sve čega se dotaknu, pretvore u prah.

I svaki takav je danas direktor, ima službenog vozača, naknadu za odvojeni život i vikendicu sa bazenom na tri dunuma.

Svakog dana dobijemo bar jednu vijest zbog koje se od muke nasmijemo ali ovoj sa opuškom će pripasti prva stranica neke buduće istorije našeg beščašća.

A pošto je opušak definitivno kriv, predlažem svim oštećenim stranama u ovom nesvakidašnjem procesu da presaviju tabak i lijepo opušak – tuže.

Neka skupe pare na gomilu, angažuju deset advokata i neka gone opušak ako treba do Strasbourga.

Opušak mora da odgovara. Neće on nama naše banke paliti.

Goran Dakić