Nema kazni zbog maski i policijskog sata
Ustavni sud odlučio…
Daljnjeg kažnjavanja nema sve dok se država ne vrati u legitimitet i okvire ljudskih prava i sloboda. Svi oni koji su kažnjeni na osnovu mjera kriznih štabova imali bi pravo da vrate novac koji su platili na ime novčanih kazni jer su kazne, očigledno, bile zasnovane na neustavnim aktima.
Najnovija odluka Ustavnog suda BIH u predmetu broj AP-3683/20 je još jednom pokazala da je Bosna i Hercegovina daleko od evropske zajednice demokratskih država i naroda.
Ovaj zaključak ne donosim zbog toga što su obavezno nošenje maski za lice i policijski sat proglašeni neustavnim, već zbog razloga koji su osnov za utvrđivanje neustavnosti.
Naime, Ustavni sud BiH je zaključio da je bh. država koja je sklona zadirati u neka od neosjetljivijih ljudskih prava – pravo na slobodu kretanja i pravo na privatnost – bez da se provede vrlo bitna, nezaobilazna procedura rasprave unutar demokratskih foruma koji imaju legitimitet od građana da tako nešto rade: ograniče građanima osnovna prava i slobode.
Napamet odlučivanje
Drugim riječima, očigledno je da se u BIH može desiti da nikome u državnom lancu odlučivanja ne padne na pamet da bi nametanje takvo osjetljivih restriktivnih mjera, koje zahtijevaju najveći mogući balans nužnosti i javnog interesa, s jedne strane, te uvažavanja ljudskih prava, s druge strane, zahtijeva jasan, aktuelan i transparentan zakonski osnov. Da, to je šokantno!
Da bi plastično objasnio čitaocima šta želim da kažem, navest ću jedan hipotetički slučaj. Zamislimo da neki upravni organ u BiH pokuša da izreke smrtnu kaznu nekom prekršiocu određenog zakona. Zamislimo da takva odluka nekažnjeno prođe sve dok Ustavni sud BiH to ne proglasi neustavnim. Naravno, na ovakav banalan plastičan primjer svako bi reagirao jer u BiH ipak postoji svijest o tome da jedan upravni organ, bez zakona, ne može izricati smrtnu kaznu. Međutim, u demokratskoj Evropi, svijest o državi, njenoj ulozi, o građanima, i njihovim pravima i obavezama, otišla je onoliko daleko naspram nas koliko su te države danas razvijenije od BiH u bilo kojem drugom smislu.
U takvim državama je kod gađana odavno prisutna svijest o tome da restriktivne mjere obaveznog nošenja maski za lice i uvođenje zabrane kretanja predstavljaju strašni atak na ljudska prava i, upravo zbog toga, zahtijevaju demokratsku raspravu najvišeg zakonodavnog tijela uz uvažavanje javnog mnijenja zasnovanog na aktivnostima i mišljenjima svih aktera: medija, akademija, nevladinih organizacija, nezavisnih intelektualaca, eksperata i, naravno, građana.
Prema tome, opravdano se moramo pitati gdje smo mi, šta smo mi i kako mi to živimo kada se može desiti da nam po proteku mjeseci i mjeseci nakon pojave pandemije neki krizni štab kojeg čini par slučajno zatečenih ljudi na nekim pozicijama odluči zatvoriti cijelu bh. naciju ili ih natjerati da nose masku. Parlamenti šute, opozicija i pozicije ne igraju svoju ulogu, ne pita se javnost, nevladine organizacije troše novac na studije koje su sama sebi svrha ili za liječenje posljedica tako nametnutih mjera kod najugroženijih dijelova populacije. Totalni kolaps države i apsolutno zatajenje društva.
Zbog svega toga, još jednom sam sretan što imamo naš Ustavni sud BiH.
Još jednom sam uvjeren da se na horizontima pravne države, ipak, nalazi jedna institucija koja sprječava i zaustavlja bizarne pojave post-ratne, tranzicijske, desekularizirane, neprosvijećene i nesvjesne etno-nacionalne BiH.
Velika vrijednost
I, svaki put, kada ne vidim, ne čujem, ne osjetim tu demokratiju i pravnu državu, od ulice do parlamenta, obraduje taj Ustavni sud BiH i saopći nam da smo, ipak, živi, koliko-toliko.
Naravno, Odluka Ustavnog suda BiH je vrijedna i bitna za konkretna prava građana. Daljnjeg kažnjavanja nema sve dok se država ne vrati u legitimitet i okvire ljudskih prava i sloboda. Svi oni koji su kažnjeni na osnovu mjera kriznih štabova imali bi pravo da vrate novac koji su platili na ime novčanih kazni jer su kazne, očigledno, bile zasnovane na neustavnim aktima.
Naravno, svako mora koristiti zakonom predviđene procedure, a što naši zakoni poznaju.
Naime, većina postupaka poznaje institut tzv. ponavljanja postupka na osnovu novih činjenica, a odluka Ustavnog suda BIH i proglašenje kao neustavnih mjere kriznih štabova jesu nove činjenice.
Tako ćemo ispraviti greške i nepravdu koja se desila mnogim našim sugrađanima.
Ali, kada ćemo probuditi svijest o tome šta je država i šta smo mi, građani koji zajedno čine drutvo, političku nužnost koja stoji naspram države?
Kada ćemo postati svjesni koliko smo nesvjesni? Ovo je mnogo bitnije pitanje od onog prvog, konkretnog, kojeg je Ustavni sud BiH riješio.
Jer, Ustavni sud BiH je riješio samo jednu posljedicu naše dugotrajne, velike bolesti.
Kada odemo u neku razvijenu demokratsku evropsku državu možemo primijetiti koliko su oni razvijeni, a koliko smo mi nerazvijeni.
Međutim, da li smo svjesni da to što mi opažamo u materijalnom svijetu ne predstavlja ništa više no posljedicu stanja duha i intelekta tih država i društava. Da li smo svjesni da se svijest razvija, a posljedica tog razvoja se odražava u onom opipljivom, materijalnom svijetu. Nismo toga svjesni i, na žalost, tu nam ni Ustavni sud BiH ne može pomoći, mada je našu svijest trebalo davno neustavnom proglasiti.
Politicki.ba