Poznata banjalučka advokatica i veliki borac za prava građana razgovarala je sa nama o položaju aktivista u Republici Srpskoj, o narušavanju njihovih zakonom garantovanih prava, te narušenom povjerenju građana u pravosudni sistem…

Jovana Kisin pripada mlađoj generaciji advokata, ali se do sada već nebrojeno puta istakla kao iskreni i požrtvovani borac za prava građana. Koliko je težak teret takvog iskrenog zalaganja za običnog građanina i njegova građanska prava i da li postoji nada u povratak povjerenja građana u pravosudne institucije, razgovarali smo sa Jovanom .

U borbi za građanska prava i slobode, te zastupanje aktivista koji se za svoja prava bore na sudovima u RS, Vi ste jedno od najčešćih imena koje se spominje i osoba koja je uvijek uz one čija su prava ugrožena. Kakvo je Vaše mišljenje o položaju aktivista u Republici Srpskoj, posebno aktivista koji se bore za ljudska prava?

Da bi zajednica prepoznala aktiviste koji se bore za ljudska prava, ona prvenstveno mora da razvije svijest o ljudskim pravima te da shvati značaj njihove zaštite. Izgradnja i podizanje svijesti o ljudskim/građanskim pravima je proces sticanja znanja i usvajanja informacija o Ustavom zagarantovanim pravima, o pravima propisanim zakonskim i drugim aktima. U jednom modernom demokratskom društvu već iz osnovnog i srednjeg školovanja bi trebali da ponesemo barem osnove. Zaštita građanskih prava je kao zaštita ličnog integriteta – svaki građanin bi morao da zna kad je ugrožen i da ima prirodnu potrebu da se odbrani i zaštiti kad se to desi. Ali svakodnevno svjedočim situacijama u kojima ljudi apsolutno nisu svjesni da su ugroženi, prevareni, oštećeni, diskriminisani itd. Da bi ljudi osjetili potrebu da se zaštite i potrebu da podižu kvalitet svog života, oni prvo trebaju saznati da su uskraćeni i oštećeni za mnoga prava da bi se kasnije za ta ista prava borili. Tek tada će zajednica da shvati i značaj aktivista na tom polju.

Da li je omjer snaga u toj borbi aktivista pred sudovima zadovoljavajući i mogu li ovi ljudi barem putem sudskih odlučivanja da ostvare svoja prava i dokažu diskriminaciju?

Omjer snaga između države i državnog aparata sa jedne strane i običnog građanina sa druge strane nikad ne može biti isti, niti približno isti. Država je u prednosti svakako, a jedina snaga građana koja može da parira državnom aparatu jeste jedinstvo i brojnost. Zato je uzajmna podrška i razumijevanje ključno. Prednost koju građani imaju pred sudovima, u odnosu na organe uprave, jeste stepen stručnosti i znanja koji nosi sudijska funkcija i ta idejna teza nezavisnosti i nepristrasnosti pravosuđa. U praksi su se sudovi znali pokazati kao nepristrasni i nezavisni tumači zakona, ali znalo se dešavati i da zaborave na svoju osnovnu funkciju. Pravosuđe je posljednja linija odbrane vladavine prava i mi kao društvo moramo usmjeriti najveće napore upravo na taj stub vlasti da bi ostao vjeran svojoj funkciji.

Koji su postupci sistema prema aktivistima po Vašem mišljenju najviše zabrinjavajući kada se posmatra sa pravne strane?

Postupci službenika Ministarstva unutrašnjih poslova koji konstantno krše zakonske propise i vrše zloupotrebu položaja. A još više nepostupanje Tužilaštva koji sve vrijeme spava i pravi se da ne vidi brojna krivična djela, iako im desetine krivičnih prijava zapljuskuju vrata svakodnevno. Kada bi se uradila statistika pokrenutih i sprovedenih istraga kada su u pitanju krivična djela zloupotrebe službenog položaja, rezultati bi bili frapantni.

Dosta građana ne reaguje na ugrožavanje njihovih prava i na diskriminaciju, da li smatrate da je razlog tome nedovoljno poznavanje svojih prava od strane samih građana ili se radi o strahu koji je sve više prisutan kod građana?

I jedno i drugo. A pored neznanja i straha žrtve smo umišljenog komfora. Građani su ubijeđeni da je ovo što dobijaju od države dovoljno i stvaraju iluziju komfora iako je takav stil života daleko od dostojanstvenog. Problem ne datira od juče. Izgradili smo čitav jedan sistem pogrešnih vrijednosti da se više ni za obične stvari ne trudimo da ih uradimo kako treba već poprijeko i kako je lakše. Jako malo putujemo i zadržavamo se u drugim, uređenim državama da bi uopšte shvatili šta imamo, a šta bi mogli da imamo.

Smatrate li da su građani dovoljno informisani o svojim pravima i obavezama u Republici Srpskoj?

Nikako! Prvo, građani ne mogu da znaju svoja prava i obaveze kada nemaju mogućnost da zakone čitaju besplatno! Dakle, da biste za bilo koju oblast znali svoja prava i obaveze morate da platite pretplatu od nekoliko stotina maraka Službenom glasniku Republike Srpske jer drugačije ne možete da pročitate zakon koji ste dužni da znate. Većina građana to ne može da priušti s jedne strane, a s druge strane ako ne znaju svoje zakonske obaveze trpe zakonske posljedice. Apsurdno, ali istinito. Drugo, sudska praksa se ne objavljuje ni približno redovno (pričamo o zaostacima po nekoliko godina). Treće, odluke organa uprave, čije je osnovno načelo transparentnost u radu, takođe se ne objavljuju, barem ne potpuno i redovno. Naravno, građanima je uvijek na raspolaganju da nazovu telefonom pa da umjesto informacije koju traže dobiju upute da se jave na deset drugih brojeva ili da odu lično pa da ih upute na deset drugih vrata ali uglavnom ni nakon tih avantura građani ne dobiju informacije koje su im nužne.

Kakav je Vaš položaj, kao advokata koji se bori za građanska prava i pomaže onima čija su prava ugrožena? Da li i Vi doživaljavate neke oblike diskriminacije od samog sistema?

Sam sistem je van domašaja običnog čovjeka. To su jedna zaključana vrata iza kojih se dogovaraju, ugovaraju, posluju i rješavaju sve najbitnije i najznačajnije transakcije. Tu su poslovi – državni, privredni, ugostiteljski,politički, sportski, advokatski itd. koji čine većinu kapitala u ovoj državi. Običan čovjek je van svih tih tokova i van sistema. Sistem u pravilu ne dira običnog čovjeka, ako mu taj čovjek ne predstavlja opasnost. Sistem od običnog čovjeka uzima ono šta mu treba: npr ekstremno visoke doprinose na platu i poreze na sve i svašta. A mi, obični građani van sistema imamo pravo na mrve koje ostaju iza njih i imamo pravo da se za te mrve debelo naradimo. Imamo pravo da toliko radimo da nemamo ni snage ni vremena da učimo i da brinemo o svojim pravima. I taj sistem je savršen! Za onog za koga je napravljen. A sigurno nije napravljen za običnog čovjeka.

23. jula je zakazano pripremno ročište za dvije aktivistice iz grupe Pravda za Davida, Sofija Grmuša i Aleksandra Vranješ, za postupak koji su pokrenule pred Osnovnim sudom u Banja Luci protiv Ministarstva unutrašnjih poslova. U ovom postupku se radi o Povredi ravnopravnosti građana i koliko nam je poznato Vi ste pravni zastupnik aktivistica pred sudom. Kakva su Vaša očekivanja u vezi sa ovim postupkom ?

Teško je prejudicirati ishod spora pogotovo kada je u pitanju povreda ravnopravnosti građana jer je sama sudska praksa u toj oblasti siromašna i najčešće odluke suda u takvim slučajevima nisu išle u korist građana. S druge strane, imamo jake dokaze koju potvrđuju postojanje diskriminacije pa se iskreno nadam da će ishod ipak biti pozitivan.

Građanima je uopšteno poljuljano povjerenje prema svim institucijama u Republici, pa tako i prema sudovima. Ovo je isto jedan od razloga zbog kojeg građani često ne traže krivičnu odgovornost za narušavanje svojih prava. Koji savjet biste uputili svima onima koji su svjesni da su njihova prava narušena?

Problem narušenog povjerenja u institucije ne rješava se pasivizmom i odustajanjem već naprotiv, još većim javnim pritiskom, kritikom i zakonskim sredstvima za poboljšanje kvaliteta rada institucija koje su naše. Mislim da je suvišno posebno naglašavati štetnost ishoda ukoliko građani pravdu krenu tražiti i sprovoditi na ulici. Ne gubim nadu da ćemo civilizovano izdejstvovati da institucije naroda služe narodu, a ne pojedincima.

Konkretan savjet je da se uvijek iscrpe sva pravna sredstva, a ako je rad određene institucije očigledno nezakonit i nakon svih pravnih sredstava onda pristupiti javnom pritisku.

Za kraj, koja ja Vaša poruka svim građanima kada je u pitanju građanski aktivizam i njihovo učešće u tome?

Građanski aktivizam mora zauzimati mjesto iznad političkog aktivizma. Ukoliko ste siti video snimaka svake dvije godine popravljanja 200 m puta (koji su dužni održavati svakako i koje održavanje vi plaćate) ili čišćenja dječijeg igrališta, znajte da vas samo jedan potez dijeli od nezadovoljnog isfrustriranog građanina do građanskog aktiviste. Javite se udruženjima građana (ili dogovorite sa prijateljima akciju) za zaštitu životne sredine, za zaštitu životinja, za promovisanje biciklističkog saobraćaja, za prostorno uređenje, za zaštitu socijalnih prava itd. i za deset dana možete uraditi više nego što je ijedna politička organizacija za deset godina. Ne tražite idole na političkim plakatima i ne prosite za prava koja vam po rođenju pripadaju i za koja svaki mjesec iz svog džepa izdvajate. Odnos između države i građanina je dvostrano obavezni ugovor u kojem najčešće građani moraju izvršiti sve svoje obaveze a zauzvrat često ne dobiju ništa. Da li biste ikad na takav ugovor pristali? Ako ne biste, onda mijenjajte nešto i tražite svoja prava. Nemojte da prodajete sebe, prodajite svoje ideje, znanja, kreativnost i snagu za bolji i kvalitetniji život u svojoj zajednici. Udružujte se, jer sami ne možete mnogo, a zajedno možemo sve.

Free-word.info