KAZNE ZA GLASNE…

Nikoga nije ni briga da li javna preduzeća posluju s gubitkom.

Nije cilj njihovog rada stvarati profit, nego osigurati da sistem funkcioniše, da se drže partijske linije po kojima se i dolazi do posla.

Biti zaposlen u javnom sektoru bh. entiteta Republika Srpska i javno iskazati mišljenje suprotno onom što vlast proklamuje „prestup“ je koji se ne toleriše.

Najbolje su to na svojoj koži osjetili građani koji su podržali roditelje banjalučkog mladića Davida Dragičevića ubijenog u martu 2018. godine, koji su tražili samo jedno: pronalaženje nalogodavaca i ubica i njihovo sankcionisanje.

Višemjesečna kontinuirana protestna okupljanja neformalne grupe Pravda za Davida mobilizirali su brojne roditelje vođene kako traženjem pravde za ubijenog mladića i efikasnosti rada policijskih i pravosudnih institucija, tako i strahom za sigurnost vlastite djece.

REPRESIJE I OTKAZI

Na udaru su se prve našle Vladinka Tomičić, diplomirani pravnica, zaposlena u MUP-u RS, Dragana Kljajić, također uposlenica MUP-a, te dva policajaca MUP RS, koji su na proteste dolazili van radnog vremena. Svi oni dobili su premještaj na radna mjesta van Banjaluke. Rješenja o premještaju „pokrivana“ su obrazloženjem o povećanom obimu posla u drugim policijskim stanicama.

„Zbog povećanog obima posla“ rješenje o premještaju na radno mjesto iz Banjaluke u Gradišku dobila je i jedna od najagilnijih članica Aleksandra Ninić-Vranješ, službenica u Ministarstvu prosvjete i kulture.

Opresija poslodavaca najočiglednija je bila prema samohranim majkama kojima je prihvatanje posla van mjesta prebivališta bila „nemoguća misija“. Razumijevanje za građanski aktivizam nisu pokazali ni privatni poslodavci.

Danijela Ratešić-Došen, koja je tokom cijelog vremena intenzivnih protesta neformalne grupe Pravda za Davida stajala uz Davora Dragičevića, Davidovog oca i javno istupala, cijenu svog prava na iznošenje mišljenja platila je otkazom s posla. I u konačnici odlaskom iz BiH, svjesna da za nju, također samohranu majku i njenu kćerku, „kruha“ neće biti u gradu na Vrbasu.

Tanja Topić, politička analtičarka, na pitanje o sankcinisanju javnog angažmana koje nije na tragu vladajućih politika navodi:

„Da li je uobičajeno sankcionisati pojedince zbog građanskog aktivizma, zbog stava, mišljenja, javnog iznošenja mišljenja, ili zbog toga šta rade pojedinci u slobodno vrijeme? Niti je uobičajeno niti normalno u normalnim društvima, u kojima postoji razumijevanje i prakticiranje demokratije. Još je nenormalnije da ljudi zbog toga izgube posao ili bivaju degradirani na radnom mjestu. Ali naše društvo je na samoj ivici autoritarnog društva“.

Naša sugovornica ističe da su to primjeri „udara i na slobodu mišljenja, slobodu medija, slobodu okupljanja“.

O represiji, sankcionisanju na radnom mjestu, degradaciji svjedočio je i sada već penzionisani pripadnik MUP-a RS Vinko Bajić protiv kojeg je PU Banjaluka  podnijela prekršajnu prijavu „zbog učešća u neprijavljenom javnom okupljanju u blizini Vlade Republike Srpske u junu 2019. zbog slučaja Davida Dragičevića“.

Osnovni sud u Banjaluci prijavu je odbacio kao neosnovanu, no sve do odlaska u penziju bio je disciplinski sankcionisan umanjenjem plate, odnosno, tokom trajanja postupka primao je platu umanjenu za 45 odsto da bi na kraju bio sankcionisan na dva mjeseca sa platom umanjenom za 20 odsto.

ZAŠTO JE „KRIVA“ FIGUREK

Posljednji slučaj koji je dospio u žižu javnosti odnosi se na Aleksandru Figurek, profesoricu na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, koja je digla svoj glas zbog lošem rada rukovodstva fakulteta, degradacije Univerziteta, zahtijevajući da se takvoj praksi stane u kraj. Svojim glasom je uzburkala univerzitetsku baruštinu, ali umjesto da se odgovorni ozbiljo pozabave stanjem u akademskoj zajednici, u pitanje je doveden nastavak njene akademske karijere.

Na ruku joj, iako to nije nigdje nije javno naznačeno, nije išla ni činjenica da se uključila u stranku Pokret pravde. Figurek je navela kako nije imala namjeru da se bavi politikom, ali da je odluku da se pridruži Pokretu pravde donijela „zbog brutalno ubijenog studenta – genijalca Davida Dragičevića, u borbi da se ubice privedu pravdi“. „Smatrala je da je čovječno stati uz roditelje ubijenog Davida, pogotovo što je bio student Univerziteta u Banjaluci“, navela je ona.

„Nema nijednog zakonskog akta u kojem piše da se ne smije javno govoriti i ukazivati na određeni problematiku. Dakle, ni u jednom aktu se ne traži slijepa poslušnost zaposlenih u javnom sektoru“, kaže psiholog Srđan Puhalo.

Međutim, podvlači da su javne ustanove mjesta gdje uglavnom rade politički uhljebi pa se tako u njima i ne događaju „incidenti“. Tu je, dodaje Puhalo, i sistem hijerarhije „gdje partijski ljudi drže pod kontrolom javne službenika“.

„Zato nikoga nije ni briga da li javna preduzeća posluju s gubitkom. Nije cilj njihovog rada stvarati profit, nego osigurati da sistem funkcioniše, da se drže partijske linije po kojima se i dolazi do posla“, ističe Puhalo.

Nema nijednog zakonskog akta u kojem piše da se ne smije javno govoriti i ukazivati na određeni problematiku

Topić dodaje kako je to, nažalost, u našem društvu prihvaćeno kao sastavni dio demokratije na naš način. Većina građana podržava čvrstu ruku, pri čemu su ostaci podaničkog mentaliteta veoma naglašeni jer je lakše povinuti se pred moćnijim, nego mu pokazati zube.

„Pokazivanje zuba“, jasna kritika političkih procesa, nelibljenje da se događaji iz naše bliske prošlosti, odnosno minulog rata u BiH, nazovu svojim imenom – ne tolerišu se. Kada nema drugih načina odmazde onda se, na mala vrata, uvodi iz krivičnog zakonodavstva izbačen verbalni delikt.

ŠUŠNICA U ŽIVOTNOJ OPASNOSTI

Zoran primjer je Banjalučanin Srđan Šušnica, koji se nije libio da javno govori o zločinima počinjenim nad nesrpskim stanovništvom u Prijedoru, progonima Bošnjaka i Hrvata iz Banjaluke, genocidu u Srebrenici, imenuje protagoniste etnonacionalističkih politika…

Šušnica stoga ne samo da je zbog prijetnji morao s porodicom napustiti BiH, nego mu je u Glavnoj službi za reviziju javnog sektora RS, gdje je bio zaposlen, „suđeno“ u odsustvu. Disciplinski postupak, podsjeća Puhalo, nije bilo ništa drugo nego suđenje za verbalni delikt. Jer Šušnica nije prekršio nijedan zakon, ali se usudio da govori. A javni govor se ne toleriše.

U ovako „uređenom sistemu“ pojedinci koji nisu dio sistema, iako ne krše zakone već samom činjenicom da iznose javno svoja mišljenja, postaju meta obračuna.

„To nije obračun s pojedincom, već poruka koju sistem šalje s dva cilja: da će svakog od onih koji javno kritikuju eliminisati, odnosno da se bilo koji oblik onoga što sistem smatra neposlušnošću, neće tolerisati. Jer sistem ne trpi bilo kakvu neposlušnost“, upozorava Puhalo.

Poratne godine, tek uz rijetke izuzetke poput socijalnog bunta građana 2014. godine u nekoliko gradova u Federaciji BiH, ili sarajevskih protesta kako bi zakonom uredilo pitanje jedinstvenih matičnih brojeva za novorođenu djecu, kao i protestnih okupljanja Banjalučana koji su podržavali Pravdu za Davida, pokazale su nespremnost građana da masovno i javno dignu svoj glas protiv politika koje ih iz dana u dan ponižavaju i javno pljačkaju.

Otuda je lakše okupiti ljude da protestuju zbog zatvaranja kafana na 48 sati zbog pogoršanja epidemiološke situacije, nego činjenice da je zbog neodgovorne vlasti BiH na samom repu masovne imunizacije protiv COVID-19.

„Stoga će proces osvješćivanja trajati još dugo, dok se na svim stranama ne postigne onaj nivo prema kojem će ljudi u aparatu vlasti biti percipirani kao naš servis, koji se plaća novcem poreskih obveznika, te da su građani ti koji traže polaganje računa, a ne da čim otvore usta bivaju kažnjeni u sistemu od institucija koje su u službi politike i u koje sve manje građana ima povjerenja“, zaključuje Topić.

Inforadar.ba