AKTUELNOSTI KRIMINAL POLITIKA REGION 

Može li Dodik bez krvoprolića smijeniti Lukača

KO JE “GLAVNI BAJA” REPUBLIKE SRPSKE…

 

Jedno od najintrigantnijih pitanja Republike Srpske glasi: može li Dodik smijeniti ministra Lukača? U traganju za odgovorom podsjećam kakvu bitku oko njegove smjene je 2004. godine vodila vlada SDS-a i PDP-a, a povodom ubistva Novice Lukića u Višegradu. Kad uporedimo tadašnju i današnju Lukačevu poziciju, te podatke iz ovog teksta, lako je zaključiti ko je stvarni „Glavni Baja“.

Koliko opasno je tipovima poput Dragana Lukača davati moćne pozicije danas najbolje zna Milorad Dodik. Pritom, osim sopstvenog iskustva stečenog posljednjih godina, Dodiku je odlično poznato kako je Lukač davne 1997. godine brutalno zgazio svog prethodnog pokrovitelja – Radovana Karadžića. Zajedno su u tome učestvovali, baš kao i u kasnijem rušenju Slobodana Miloševića. Mnogo sam pisao o tim temama, a podsjećam na tekst objavljen na brojnim portalima zemlje i regiona: Na današnji dan: 1997. godine Dragan Lukač izvršio državni udar .

Poenta teksta o državnom udaru iz septembra 1997. godine jeste da je Lukač i tada bio smijenjen sa funkcije komandanta banjalučkog odreda Brigade specijalne policije MUP RS. Ministar Dragan Kijac imao je zakonsko ovlaštenje da smijeni Lukača, dok je Biljana Plavšić prekoračila ovlaštenja i nezakonito smijenila Kijca zbog „udara“ na njenog zaštitnika. Elem, NATO je presudio u korist Plavšićke i Lukača, a u okviru pripremanja bombardovanja Srbije i vezanih dešavanja kakva sam davno objelodanio, a sad ih pominjem samo kao uvod u novu temu.

Naredna Lukačeva smjena na „dnevni red“ dolazi aprila 2004. godine, nakon skandalozne akcije hapšenja haškog optuženika Milana Lukića. Za lišenja slobode jedne osobe MUP je angažovao do nekih stotinu policajaca, sa specijalnom policijom kao udarnom pesnicom. I ubiše nenaoružanog i potpuno bezopasnog Lukićevog brata Novicu, dok je nesrećnik u pidžami iz hodnika zbunjeno gledao ko mu provaljuje u kuću.

Novica je zadobio četiri metka u grudi, dva u ruku i jedan u nogu, šta samo po sebi govori o žestini akcije. Ili o strahu „specijalaca“?! Karakteristično za Lukača prvo je uslijedila laž da je Novica Lukić pucao na policiju, da je poginuo usljed razmjene vatre. Potom se izgovori svode na pružanje otpora, da bi se priča u konačnici svela na sličnost sa bratom.

Kada su po osnovu dokaza prikupljenih uviđajem u vodu pali pokušaji svaljivanja krivice na ubijenog, krenulo se na traženje drugih „krivaca“. Od operative (krim policija), preko vrha MUP-a do političkog establišmenta, svi su po Draganu Lukaču bili odgovorni zato što su njegovi specijalci rafalno „prangijali“ po kući i ukućanima. Kao bivši specijalac i policijski operativac (inspektor) sa iskustvom od ko zna koliko stotina rizičnih hapšenja jasno i glasno kažem da primarnu odgovornost snose oni koji su tako „kaubojski“ nastupili.

Šta se doista dogodilo najbolje oslikava izjava jednog od učesnika protesta u Višegradu data beogradskom mediju „Vreme“ par dana nakon ubistva: „Pa specijalci banuli u nedelju ujutro, sa fantomkama i kerovima, prvo pogrešili kuću Lukića, pa prešli na pravu, provalili vrata, čovek izašao u pidžami, pucali mu u noge, pa u grudi, ženu držali na podu, njega umotali u ćebe. Onda ga, u ćebetu, svukli na put kroz rasečenu ogradu, otišli do bolnice, izbacili ga i otišli. To su uradili bez razloga, bez najave, bez upozorenja, bez išta, upali, ubili i otišli. Nema tu šta da se kaže, to je cela istina, čovek mrava nije zgazio, nije ratov’o, nije ništa, normalan čovek…“.

Skandalozna akcija policije i ubistvo nevinog čovjeka produkovala je političke i društvene turbulencije na šta je morao odreagovati parlament. Narodna skupština RS svojim zaključcima naložila je hitno istraživanje i utvrđivanje odgovornosti, te izvještavanje o učinjenom. Znači, nije bilo druge, neko je morao snositi odgovornost.

Kako i šta je odlučeno znamo iz saopštnja i depeše MUP-a od 16. maj 2004. godine, gdje tadašnji Direktor policije RS Radomir Njeguš navodi: „Nakon sagledavanja bitnih parametara planiranja, organizovanja i realizovanja navedene akcije u Višegradu, utvrđeni su određeni propusti pojedinih rukovodnih radnika koji neminovno za sobom povlače odgovarajuću odgovornost. U navedenom smislu donio sam rješenja o rasporedu inspektora Uprave policije Ranka Vukovića na mjesto načelnika SSP, a dosadašnjeg načelnika Dragana Lukača i zamjenika načelnika Dragana Ribića na druga radna mjesta u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji. Na ovakvu odluku uticali su i ranije uočeni propusti u rukovođenju ovom značajnom jedinicom MUP-a, što se odražavalo na njenu funkcionalnost i gotovost.“.

Ponašanje Dragana Lukača povodom smjene najbolje tumači pomenuta depeša direktora Njeguša zbog čega jednostavno prenosim dalji sadržaj: „Dosadašnji načelnik i zamjenik načelnika u SSP (Lukač i Ribić) odbili su da predaju dužnost zbog čega sam donio rješenje o njihovom privremenom udaljavanju sa posla, što su njih dvojica takođe odbili da prihvate. Istovremeno, Lukač i Ribić, dali su sebi za pravo da ocjene o svojoj smjeni politizuju neprimjerenim istupima, pa i u sredstvima informisanja i kvalifikuju to kao atak na cijelu Službu specijalne policije. 

Zatim su, insistirajući na podršci pripadnika SSP, pripremili peticiju kojom traže smjenu kompletnog rukovodstva MUP-a, ali ne i sebe. Oni i na druge načine pokušavaju lobirati u stvaranju podrške i kod ostalih pripadnika policije, iznoseći tvrdnju da je ovo smišljeni manevar rukovodstva MUP-a da sa sebe skine odgovornost i ovu jedinicu potpuno ugasi, a njeno ljudstvo ostavi bez posla. Lukač čak izjavljuje da za svoj ”otpor” ima značajnu podršku, pa i predsjednika Republike gospodina Čavića, što je predsjednik odlučno demantovao i dao punu podršku Ministarstvu u razješavanju nastalih problema. 

Treba napomenuti da najveći broj pripadnika SSP daje podršku mjerama rukovodstva MUP-a na utvrđivanju objektivne i subjektivne odgovornosti, kao i kadrovskim pomjeranjima, napominjući da je i ranije ukazivano da u SSP ima različitih problema koji mogu eskalirati do nivoa nanošenja ozbiljne štete ugledu MUP-a i bezbjednosti uopšte, ističući da pojedinci iz SSP čine i određene nezakonite radnje na šta su i pojedini građani ukazivali. 

Polazeći od navedenog, pristupio sam još krajem prošle godine određenim provjeravanjima koja su trebala rezultirati značajnim kadrovskim promjenama, smjenom nekih od postojećih i dovođenjem novih, sposobnih i nekompromitovanih pripadnika MUP-a na čelo SSP. Ukoliko se novonastala situacija ne bude mogla razriješiti na miran i dostojanstven način, biću prinuđen da preduzmem i druge mjere u skladu sa zakonom, nadležnošću i ovlašćenjima direktora policije. Sa sadržajem depeše upoznati sve radnike Ministarstva.“. 

Osim što je obrazložio svoje odluke direktor policije depešom indirektno prijeti Lukaču represivnim mjerama (čitaj: hapšenjem) u slučaju njegovog daljeg odbijanja izvršenja primopredaje dužnosti sa novim načelnikom Službe specijalne policije (SSP). Koliko se „uplašio“ Lukač najbolje pokazuje time što već sutradan u bazi jedinice u Rakovačkim barama zakazuje pres konferenciju.

Inače, u MUP-u Srpske današnji ministar Lukač je upamćen kao jedini koji je sebi višestruko „dozvoljavao“ održavanje pres konferencija u službenim prostorijama, a šta je posebno degutantno spram brojnih disciplinskih kažnjavanja potpisnika ovih redova. Tekstove na blogu objavljujem izvan radnog vremena i prostora, na bazi zajamčenog prava na slobodu izražavanja javnog mišljenja, no za svako pominjanje Lukača i njegovih skutonoša slijedi nezakonito disciplinsko kažnjavanje. Zato se i bavim Lukačevim dvostrukim aršinima.

Kako su novinari izvjestili sa te pres konferencije Lukač je najavio da „neće dozvoliti (dok je on na čelu!) da Specijalna policija bude rasformirana, kako to namjerava da učini Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske.“. Hajde što formalno više nije „bio na čelu“ jedinice, ali izmisliti rasformiranje specijalne policije može samo patološki lažov poput Lukača.

Čak je najavio tužbu protiv Direktora policije Njeguša: „Ja ću podnijeti tužbu protiv direktora, gdje će morati da obrazloži sve ovo što je napisao i u depeši i o načinu naše smjene i blaćenju i mog imena u javnosti, kriminalizovanju i mene i ove jednice i mnoge druge stvari. I između ostalog, o zloupotrebi njegovog položaja, jer je iskoristio odjeljenje za prismotru i praćenje da bi mene i mog zamjenika pratili i da bi pratili kretanje u ovoj bazi.“. Tim povodom ga javno pitam: zašto njegovi navodi nisu primjenjivi u mom slučaju? Apsolutno identične riječi mogu upotrebiti povodom Lukačevih zloupotreba protiv mene!

Idemo dalje u citiranju tadašnjih navoda današnjeg ministra:

Nakon akcije u Višegradu, predlagao sam da pet rukovodnih ljudi u Ministarstvu unutrašnjih poslova podnesu ostavke, međutim, to nije prihvaćeno, jer se oni boje za svoje fotelje. Odgovorno tvrdim da Ministarstvo unutrašnjih poslova nikad nije imalo nesposobnije rukovodstvo. Ovo ministarstvo ne mogu voditi nesposobni ljudi i ne mogu voditi kukavice, ljudi koji se boje jednog telefonskog poziva, koji dobiju grčeve kad čuju imena nekih ratnih zločinaca ili kriminalaca.“.

Ovom izjavom potvrdio je Njegušove navode da je Lukač predlagao podnošenje ostavki od strane pet policijskih rukovodilaca, ali da je sebe izostavio iz te ideje. I do dana današnjeg ostao je dosljedan matrici da su svi drugi krivi, a on je bezgrešan. I da samo on ima pravo presuđivanja! Zato imamo Lukača „tužioca“, Lukača „sudiju“ i Lukača „krvnika“!

No, pogledajte njegove navode oko „kukavičluka i nesposobnosti“ rukovodstva ministarstva. Lukač je u svojstvu službenog lica policije nezakonito organizovao pres konferenciju u službenim prostorijama i ovako pogrdno govorio o svojim pretpostavljenima. Ništa slično nije mi palo na pamet da učinim, a neka Lukač kaže koliko rješenja o mom kažnjavanju je lično potpisao. Primjera radi, kaznio me zbog objave da je 5,7 miliona maraka platio iznajmljivanje na četiri godine 102 vozila, a koja je mogao u trajno vlasništvo kupiti za 4 miliona.

Moram pominjati različite aršine nekadašnjeg i današnjeg djelovanja ministra povodom sopstvenog progonjenja čisto da ljudi shvatili o kakvoj nemoralnoj spodobi je riječ, a u daljem se vraćam na osnovnu temu. Te 2004. godine Dragan Lukač nije prihvatio tadašnju smjenu, nego je nakon 4-5 dana „pregovaranja“ podnio ostavku. Ključno je znati da je u „pregovore“ sa direktorom, ministrom, vladom i parlamentom ponovo uspio uključiti predstavnike međunarodne zajednice. Po iskustvu državnog udara koji je počinio 1997. godine!

Zbog prethodnih „zasluga“ kod međunarodnog faktora (čitaj: izdaje sopstvenog naroda) Dragan Lukač nije uhapšen, nije krivično procesuiran, nije čak ni disciplinski odgovarao, nego je bez ikakvih posljedica još nekih godinu proveo u Upravi policije. I primao punu platu! Nakon toga SNSD ga je politički pozicionirao kao načelnika komunalne policije banjalučke gradske uprave. I tada je, kao i danas, policajcima bilo zabranjeno članstvo i djelovanje unutar političkih subjekata, ali za Lukača ustav i zakoni nikada nisu važili.

Pritom, nije samo Lukač kriv za ovakve situacije, pa čak je i Dodikova odgovornost vrlo upitna. Znate, voljom ratnih moćnika Republike Srpske jednog policajca kusistu unapređuju na poziciju komandanta odreda specijalne policije. I dodjeljuju mu čin majora! Šta očekivati od „profesionalca“ koji bez adekvatnog obrazovanja (policijski kurs) preko noći postaje komandant i major? Potom dobija dva ordena i čin pukovnika, dok se autor ovog teksta dičio činom starijeg narednika, koji je bio iznad nekog prosjeka činova koje su imali ostali pripadnici ratne i poratne specijalne policije. Bar unutar te kategorije današnji ministar ne može prodavati svoje laži i mantre.

Zato, sa druge strane, može Miloradu Dodiku upićivati prijetnje kakve vidite na podnaslovnoj fotografiji. Citirane riječi uputio je Dodiku 18. aprila 2018. godine nakon sastanka sa Davorom Dragičevićem, kada je dogovoreno da Siniša Kostrešević preuzme rukovođenje istragom. Ponesen Davorovim hrabrim nastupom (gadno je skresao u face Lukaču i Iliću) Dodik nije želio propustiti priliku za pokretanje pitanja ministrove smjene. I suočio se sa brutalnom prijetnjom: „Ja sam te doveo na vlast, ja ću te i skidati sa vlasti!“.

Odlično je Dodiku bilo jasno kako tu nije riječ o smjeni ili pukom svrgavanju, nego da ova prijetnja uključuje i „skidanje“ glave. Iole involvirani u ovdašnje političke procese cijele 2018. godine strahovali su od mogućnosti Dodikove likvidacije, a o kojoj bi istragu vodio Dragan Lukač. Nas par stotina opozicionara i oponenata režimu našlo bi se u pritvoru po optužbama za atentat i državni udar, a Lukač bi „istragu“ objedinio sa izborima na poziciju Predsjednika RS. Pisao sam o tome mnogo puta i objašnjavao na čemu zasnivam takve sumnje.

Treba biti krajnje naivan i vjerovati da Dodik ima realnu moć smijeniti Lukača i to primarno unutar struktura samog SNSD-a (nema dovoljno glasova u stranačkim tijelima). To da bi Lukač u kontekstu kakve smjene reagovao odbijanjem i suprotstavljanjem nadam se da nakon navoda ovog teksta shvata svako sa iole razvijenom inteligencijom. Pobogu, SDS i PDP su sa pozicije vlasti pun mjesec muku mučili oko njegove smjene sa pozicije načelnika, te na kraju morali ući u kompromisna rješenja. I „prihvatiti“ njegovu ostavku, bez ikakvih posljedica oko krivičnog ili disciplinskog gonjenja.

Dopadalo se to nekom ili ne, ali Lukač je dokazano „Glavni Baja“ Republike Srpske.

Radovanovicborislav.blogspot.com

Related posts

Leave a Comment