NELOGIČNOSTI U IZJAVAMA ALISE MUTAP…

Dženan Memić rođen je 11. kolovoza 1994. godine u Sarajevu na Ilidži u uglednoj obitelji čije su korijene poznavali mnogi stanovnici grada. Njegov otac Muriz bio je vlasnik privatne firme koja se bavila transportom dok je majka bila inženjerka radiologije. Odrastao je u sigurnom i stabilnom obiteljskom okruženju uz roditelje koji su mu pružili i ljubav i sve materijalne uvjete potrebne za obrazovanje i napredak.
Njihova povezanost bila je izuzetna, osobito odnos s ocem kojeg je Dženan zvao – Jarane što mnogo govori o vrsti prijateljstva koje su gajili. Bili su više od oca i sina, bili su najbolji prijatelji, poslovni partneri, međusobno poštovani i vezani na način koji se rijetko vidja. Kao dijete, Dženan je bio aktivan, pun života, zaigran ali i odgovoran, volio je sport, osobito nogomet, te je kao dječak i trenirao.
Kasnije se okrenuo teretani, postao snažan, atletski građen mladić koji je isticao ne samo izgledom, već i ponašanjem. Bio je duhovit, komunikativan s jakim osjećajem za obitelj i prijatelje. Imao je sposobnost organizirati društvo, voditi inicijativu, bio je onaj koji će iznenada okupiti ekipu i povesti ih na izlet, večeru ili neko iznenađenje.
Znao je voziti kamion, pomagati ocu u poslu ali isto tako i voziti prijatelje na druženja, odlaziti s djevojkom na planinu ili samo uživati u životu. Dženan je bio tip mladića o kojem se pričalo s divljenjem, visok, zgodan, uvijek nasmijan, odan i pošten. Djevojke su ga voljele, mogao je birati ali on nije bio tip koji koristi tu pažnju površno.
Bio je emotivan, posvećen i iskren u svojim odnosima. Upisao je pravni fakultet u Sarajevu, iako je imao sklonosti i prema matematici i fizici, iza toga nije stajala karijerna kalkulacija nego srce. Upisao je pravni studij, jer je to bila želja djevojke koju je tada volio i s kojom je bio u ozbiljnoj vezi. Ta ljubav bila je toliko snažna da su zajedno krojili životne planove pa čak i zajednički studij.
Sanjao je da postane tužitelj. Nije ga zanimala moć, nego pravda. Želio je pomagati ljudima, rješavati njihove probleme, biti onaj koji sluša i razumije.
Za razliku od mnogih mladih, Dženan je imao jasno postavljene vrijednosti, obitelj, prijatelji, poštenje i pravda. Bio je na početku jednog takvog života kada su se počele odvijati stvari koje će ga na žalost s tog puta zauvijek skrenuti. Bio je sin kojeg bi svaka majka poželjela, prijatelj koji nikad ne iznevjeri, momak koji poštuje.
Njegova energija, inicijativa, srdačnost i privrženost ostavili su dubog trag na sve koji su ga poznavali. Upravo zato je njegova smrt ostavila toliku prazninu, ne samo u njegovoj obitelji, već i u cijeloj zajednici, koja i godinama kasnije traži odgovore i pravdu za mladića koji je mogao postati sve ono što je Bosni i Hercegovini najviše nedostajalo, čestit i pravedan čovjek. Nakon bolnog raskida s djevojkom koju je iskreno volio i s kojom je bio tri godine u vezi, Dženan Memić se, kako to često biva u mladim godinama, pokušao izvući iz tuge tako što je više izlazio, družio se i pokušavao preusmjeriti misli.
Upravo u tom periodu upoznao je Alisu Mutap, djevojku koja će kasnije postati ključna figura u njegovoj životnoj priči. Alisa je rođena 1996. godine u Sarajevu, živjela je blizu Dženana i njihovo druženje je ubrzo postalo svakodnevno.
No već na samom početku bilo je jasno da je ta veza drugačija. Dženanovi prijatelji i obitelj primijetili su da je Alisa bila povučena, tiha i vrlo zatvorena, često čak i nepristupačna. Nije se uklapala u njegov otvoreni svijet.
Na dočeku nove godine, kada su svi bili veseli i raspoloženi, Alisa je sjedila u kutu, distancirana, konzumirala nepoznate tablete i pokazivala očitu nelagodu u društvu. Iako je Dženan pokušavao stvoriti odnos, evidentno je bilo da nešto nedostaje, prirodna prisnost i sklad koji je ranije imao sa bivšom djevojkom. Tokom njihove veze, Alisa je pokazivala izražene znakove opsesivne kontrole, slala je stotine poruka dnevno, zvala ga i do 70 puta čak i dok je bio u inozemstvu na poslovnom putu.
U mjesec dana registrirano je preko 2000 njenih poziva prema Dženanovom broju. To ponašanje prelazilo je granice zdrave komunikacije i ukazivalo na duboku nesigurnost ali i potrebu za potpunom kontrolom. Psihološki gledano, takvo ponašanje često je znak posesivne osobnosti, nesigurne u sebe i vezanu za partnera na način koji prelazi granice.
Osim toga, pojavljuju se i priče o mogućem korištenju crne magije, posjetama, hodžama i navodnim pokušajima da se Dženana veže za sebe. Dženanova obitelj ali i šira javnost, nisu mogli shvatiti kako je jedan mladić, atraktivan, uspješan i duhovit, završio u vezi s osobom koja mu očito nije činila dobro. Dok je on ulagao trud, donosio poklone iz Njemačke, planirao izlete i pokušavao nadoknaditi propušteno vrijeme, s njene strane stizale su sumnje, ucijene, ljubomora i stalne prijetnje o prekidu.
Poruke koje mu je slala bile su pune drame, zahtjeva, manipulacije i pokušaja izazivanja ljubomore spominjanjem bivšeg dečka. Ova izjava otkriva crtu ekstremne emocionalne nestabilnosti, nije bilo prostora za kompromis ni za normalnu diskusiju, već isključivo za kraj ili potpunu pokornost. Svi koji su bili bliski Dženanu svjedočili su da se počeo mijenjati, postao je zamišljen, izgubio je na težini, udaljio se od prijatelja a telefon mu nije silazio iz ruke.
Njegova sestra i prijatelji primijetili su da pokušava prekinuti tu vezu, da izbjegava pozive, da želi kontaktirati bivšu djevojku. Ipak nije bilo jednostavno, Alisa ga je, po svemu sudeći, držala pod jakim emocionalnim i psihološkim pritiskom a u jednom trenutku čak i prijetila da će njena majka poslati prijatelja da nauči pameti bivšeg dječka koji je navodno dosađivao. Ova veza, umjesto da bude izvor podrške i rasta, postala je izvor iscrpljivanja, konfuzije i emocionalnog tereta.
Sve što je Dženan bio – energičan, veseo, društven, polako je gasilo pod teretom jedne toksične veze u kojoj se više nije znao tko koga voli, tko koga kontrolira a tko u svemu tome zapravo strada. U ponedjeljak, 8. veljače 2016. godine, Dženan Memić je ustao rano prije zore.
Njegov otac Muriz iz toga jutra trebao je raditi s kamionom a Dženan je neočekivano odlučio da pođe s njim, iako ga otac nije planirao buditi. Proveli su dio jutra zajedno, radili blizu kuće a oko podneva Dženan se vratio kući. Tog dana su u obitelji bili zauzeti, prisustvovali su dvijema sahranama, jedna u 13 sati, a druga oko 17 i otac ga je sve vrijeme viđao.
Telefon mu je bio ugašen, nije koristio mobitel sve do večeri. Međutim, dok je Dženan bio s ocem, Alisa Mutab ga je neprekidno zvala. Prema podacima s listinga, tog dana je uputila oko 250 poziva.
Sadržaj poruka i ton komunikacije ukazuju na očajničke pokušaje da uspostavi kontakt. Gdje si, Dženane? Javi se. Ko zna s kim si? Varaš me sigurno.
Tvoja jadna Alisa ovo više ne može izdržati. Njene poruke bile su nabijene ljubomorom, nesigurnošću i manipulacijom a Dženan se u tom trenutku, kako svjedoče njegovi bližnji, već počeo distancirati. Emocionalno se hladio, počeo izbjegavati razgovore, zanemarivao je pozive i davao znakove da želi kraj.
Te večeri, po svemu sudeći, Dženan nije imao u planu izlazak. Međutim, pod pritiskom poziva i poruka odlučio je ipak otići. Iz kuće je izašao oko 20 sati i 10 minuta.
Njegov dolazak i odlazak iz kuće zabilježila je i majka, koja ga je pitala kamo ide na što je samo kratko odgovorio da ide samo malo van. Navodno su se on i Alisa sreli slučajno na Ilidži no tu počinju prve nelogičnosti. Alisa tvrdi da su se sreli oko 21 sati 15 minuta, da su išli na Vidikovac a zatim do picerije kod Mahira.
Međutim, prema svemu sudeći, nisu mogli obići ta mjesta u tako kratkom vremenskom razmaku a što je još sumnjivije, kod Dženana je pronađena samo kovanica od dvije i pol marke, što dovodi u pitanje tko je platio piće i večeru ako su uopće negdje sjedili. Njegov prijatelj Hamza kasnije je ispričao kako mu je Dženan rekao da nema para kod sebe i da sve reguliše sutra. Sve to ukazuje da je verzija o opuštenom večernjem izlasku neuvjerljiva i nedorečena.
Dženan je te večeri, kako su svjedočili prijatelji, planirao ispratiti njenu prijateljicu, jer su njih troje često bili skupa. Dženan bi nju odvezao kući jer je živjela daleko pa bi se poslije vratio po Alisu. No te večeri, iz nepoznatih razloga, Zarina odlazi sama kući a Dženan i Alisa ostaju nasamo.
To je ujedno i posljednji trenutak kada je viđen živ i svjestan. Šetali su velikom alejom, mjestom koje ima simbolično značenje za njih, jer su se tu i upoznali. Navodno su pričali, šetali, pokušavali riješiti probleme koje imaju.
A zatim se dogodilo ono najgore.
Oko 23 sata i 20 minuta Dženan je pronađen teško ozlijeđen. Ubrzo nakon toga pozvana je hitna pomoć ali zanimljivo je da hitna najprije zbrinjava Alisu i odvozi je u bolnicu, iako ona nije imala vidljive povrede.
Dženana, koji leži bez svijesti ispod drveta, preuzimaju tek naknadno. Njega su praktično ostavili dok su Alisu prioritetno smjestili u vozilo. Tu počinje niz pitanja.
Tko je pozvao hitnu? Zašto se Alisa nije pobrinula za njega? Zašto je on ostao ležati dok se nju vozilo? U bolnici Dženanu diagnosticiraju teške ozljede glave. Liječnik odmah sumnja na tučnjavu i udarac tupim predmetom – ne na saobraćajnu nesreću. Dženan je imao samo jednu tešku povredu na glavi i dvije manje ozljede na koljenima.
Ostao je bez svijesti u komi i počela je borba za njegov život.

Nakon što je Dženan dovezen u bolnicu s teškom povredom glave i nakon što su ljekari odmah izrazili sumnju da se ne radi o saobračajnoj nesreći, počela su ispitivanja ključne svjedokinje, Alise Mutap. Iako je tvrdila da je bila prisutna u trenutku kada je navodno došlo do udara vozila, njeni iskazi su bili kontradiktorni, zbunjujući i često nelogični.
Alisa je odmah nakon događaja smještena u bolnicu ali je već iste večeri puštena kući s obrazloženjem da su njene povrede lakše prirode. Za razliku od Dženana koji je bio u komi, ona nije imala ni jednu ozbiljnu ozljedu. Kada je kasnije govorila o događaju, Alisa je tvrdila da pati od amnezije.
Tvrdila je da se ničega ne sjeća osim da je nešto puklo, da je nešto Dženana povuklo i da je nakon toga sve crno. Nije se sjećala ni zvuka automobila, ni lica napadača, ni vremena, ni mjesta. Sjećanje joj se, navodno, naglo prekida.
Međutim, njeno ponašanje nije odgovaralo osobi koja je upravo doživjela traumatičan događaj i izgubila voljenu osobu. Bila je hladna, distancirana, bez ikakvih emocija što su zapazili i članovi Dženanove obitelji. Sama tvrdnja o amneziji dodatno je dovedena u pitanje kada su se pojavile izjave svjedoka koji tvrde da Alisa nije bila ni šokirana, ni izgubljena, već svjesna svega što se dogodilo.
Na suđenju je čak navedeno da se sjećala detalja o Dženanovim prethodnim porukama i o bivšim momcima što znači da se radilo o selektivnom gubitku pamćenja – koristila je amneziju kada je to bilo pogodno za nju. Njena verzija događaja bila je da su šetali rame uz rame, da su pričali da su bili blizu jedno drugome ali da se odjednom sve desilo i da se ničega više ne sjeća. Ipak prema drugom svjedoku Dženan je te večeri bio s njene ljeve strane dok je Alisa kasnije izjavila da je bio s desne.
Jedan ključni svjedok tvrdi da je vidio Alisu kako stoji kraj Dženana dok je on bez svijesti ležao, da se nije ni pomakla, da nije pozvala pomoć i da je delovala potpuno sabrano. Dodatne sumnje izazvalo je i to što je Alisa odbijala poligraf. Niti je pokazala spremnost da javno istupi, niti je aktivno sudjelovala u rasvjetljavanju slučaja i dok su Dženanovi roditelji danonočno tražili istinu, ona se povukla uz pomoć svojih roditelja koji su odmah uključeni u komunikaciju s policijom i ljekarima.
Zabrinjavajuće je i to što niko iz policije nije uzeo njenu odjeću na vještačenje, niti je napravljena rekonstrukcija njenih kretanja te večeri. Sve što je mogla reći svela je na – ne sjećam se ali zaborav i hladnoća ne idu zajedno. I upravo zbog toga njeno ponašanje ostaje jedno od ključnih pitanja cijelog slučaja.
Neposredno nakon što je Dženan doveden u bolnicu s teškom povredom glave pažnju javnosti ali i porodice Memić počelo je privlačiti ponašanje Alisine porodice, naročito njenog oca Zijada Mutapa, koji je već tada imao utjecajnu poziciju u jednoj državnoj instituciji. Prvi signal koji je izazvao sumnju bio je sam dolazak Alisine porodice u bolnicu. Njihovo ponašanje prema svjedočenju prisutnih nije bilo ponašanje porodice djevojke koja je navodno doživjela traumatičan događaj i izgubila momka s kojim je šetala.
Umjesto suza i šoka uslijedila je kontrolisana komunikacija, izbjegavanje detalja i pokušaj smirivanja situacije, kao da je neko već znao šta treba reći i kako treba nastupiti. Zijad Mutap, Alisin otac, prema navodima porodice Memić, odmah je stupio u kontakt s policijom čak i prije nego što je porodica Memić formalno obaviještena o detaljima slučaja. Njihovo ponašanje bilo je, blago rečeno, previše aktivno, usmjeravao je istragu, davao svoje tumačenje događaja i prema svjedočenjima pokušavao oblikovati narativ da je riječ o saobraćajnoj nesreći.
Ipak, upravo to je ono što je dodatno uzbunilo porodicu Memić. Pitanje koje su sebi postavili bilo je zašto neko ko nije policajac niti tužilac insistira na verziji saobraćajne nesreće i toliko se trudi da sve ostane u toj verziji. Umjesto da pusti nadležne organe da istraže šta se dogodilo, Zijad Mutap prema tvrdnjama svjedoka bio je upetljan u sve faze procesa od samog starta.
Dodatni alarm upaljen je kada je porodica Memić saznala da je snimak sa hotela Kristal, gdje je navodno bio ključan trenutak u noći napada, izbrisan. Naime, hotel je imao kamere koje su pokrivale izlaz iz aleje i pristupne puteve ali je te noći nestalo struje pa se snimak izbrisao. Kasnije se saznalo da je hotel u vlasništvu osobe bliske porodici Mutap, odnosno da su postojale veze između ljudi iz oba kruga.
Također, svjedoci su navodili da je upravo Zijad Mutap bio među prvima koji su saznali za događaj, što implicira da je možda bio obavješten i prije nego što je slučaj uopće procesuiran. Zna se da je Alisa zvala oca iz bolnice i to nekoliko minuta nakon što je stigla što je dodatno stvorilo sumnju o tome da je porodica Mutap imala uvid u stvari koje javnosti i Dženanovim roditeljima nisu bile poznate. Istražujući ulogu porodice Mutap, kasnije se ispostavilo da je Zijad Mutap više puta kontaktirao policijske službenike, čak i tužioce te da su neki od njih, prema tvrdnjama Memićevih, kasnije mijenjali iskaze ili nisu ispoštovali protokol.
Taj utjecaj, prema tvrdnjama porodice Memić, omogućio je kontrolu toka istrage u ključnim trenucima, dok su dokazi nestajali, snimci bili obrisani a pravda postajala sve dalja. Jedan od najkontroverznijih aspekata čitavog slučaja jeste ponašanje Alise Mutap nakon kritične noći u kojoj je Dženan Memić zadobio smrtonosne povrede. Iako je te večeri također završila u bolnici, Alisa je, prema medicinskom izvještaju, imala samo lakše povrede i bila je otpuštena istog dana.
Međutim, ključni detalj jeste njena tvrdnja da ne pamti što se dogodilo, da pati od amnezije. Ova izjava je odmah izazvala ozbiljne sumnje. Preplašana djevojka koja je zbog traume potisnula sjećanje na trenutak u kojem je usmrćen njen momak, osoba s potresnom mozga koji je doveo do gubitka pamćenja ili simulant.
Pitanja su ovo koja je prate Alisu Ramić još od 2016. godina. Odgovor na ta pitanja očekivao se od uglednog neurohirurga Kemala Dizdarevića.
Hoće li jednom zauvijek pasti u vodu teza o gubitku pamćenja?

Kemal Dizdarević bio je dio tima koji je 2016. vještačio medicinsku dokumentaciju Alise Mutap i zaključio da nije imala potres mozga, da nije izgubila svijest i da nije mogla imati organsku amneziju. Dok je tvrdila da se ničega ne sjeća, ni zvuka vozila, ni samog udara, ni trenutka kad je Dženan povrijeđen u drugim trenucima je davala informacije koje se nikako nisu mogle uklopiti s tvrdnjom o amneziji.
Primjerice prisjetila se kako su hodali s koje strane je bio Dženan pa čak i toga da je on u jednom trenutku krenuo prema njoj da bi zatim naglo zastala i rekla da se više ničega ne sjeća. Taj selektivni gubitak pamćenja postao je jedna od glavnih tačaka osporavanja tokom sudskih procesa. Ljekari su dali oprečna mišljenja, dok su neki tvrdili da je moguć gubitak pamćenja zbog šoka, čak šest liječnika jasno je izjavilo da Alisa nema kliničke simptome amnezije.
Samo je jedna doktorica i to na inicijativu tužilaštva, iznijela mišljenje koje ide u prilog postojanju amnezije, što je dodatno pojačalo sumnju porodice Memić da se manipulira nalazima. Pored toga, upitno je bilo i Alisino ponašanje nakon što se vratila iz bolnice. Prema riječima svjedoka, ona je s roditeljima došla u kuću Memića dok je Dženan još bio u komi.
Tamo u razgovoru s njegovom majkom, Alisina majka je nehotice otkrila da zna za udarac govoreći «Lako je vama vas nije udarilo». Ako se Alisa ničega ne sjeća, kako majka zna da je neko udaren. Još jedan detalj baca dodatnu sumnju na cijeli slučaj.
Alisa je na suđenju izjavila da se sjeća da je vozač imao prljavo lice i razbarušenu kosu. Ako ne zna da li ju je udarilo vozilo, kako zna kako je izgledao čovjek za volanom. Sudu je trebalo biti jasno da je u pitanju ili amnezija ili sjećanje a ne i jedno i drugo u isto vrijeme.
Ovako ponašanje ukazuje ili na smišljeno izbjegavanje odgovornosti ili na izuzetno selektivno pričanje istine. U oba slučaja iskaz Alise Mutap bio je ključan i pogrešno prihvaćen kao validan, čime je omogućena potpuna konfuzija u istrazi i dodatno otežano utvrđivanje istine o onome što se zaista dogodilo u Velikoj Aleji te noći. Nakon kobne večeri i Dženanove hospitalizacije, istraga koju je vodila policija od samog početka bila je opterećena nelogičnostima, zataškavanjima i što je najgore, namjernim uklanjanjem ključnih dokaza.
Umjesto da se istraga vodi u smjeru pokušaja ubistva ili nasilnog napada, slučaj je gotovo odmah okvalificiran kao saobraćajna nesreća. Bez dovoljno dokaza koji bi potkrijepili tu tvrdnju. Kao jedno od najalarmantnijih pitanja, postavilo se gdje su nestali snimci sigurnosnih kamera? Snimci iz hotela Kristal za koji se zna da je imao nadzorne kamere uperene prema Velikoj Aleji, misteriozno su izbrisani.
Vlasnici hotela tvrdili su da je nestalo struje, što su uzeli kao razlog za gubitak snimaka. No pitanje ostaje, kako nestanak struje može uzrokovati ciljano brisanje baš tih snimaka dok su drugi snimci ostali netaknuti? Osim toga, snimci sa drugih objekata su ili izostavljeni iz spisa ili jednostavno nestali. Porodica Memić je čak angažirala stručnjake iz Kanade koji su analizirali postojeći video materijal i dokazali da vozilo koje se vidi na snimcima nije kombi koga je opisala policija nego drugo vozilo, jer srednje slovo registarske oznake nije odgovaralo navedenom kombiju. Tužilaštvo je te dokaze odbacilo bez ikakvog dodatnog pojašnjenja. Dalje, pronađeni tragovi na mjestu događaja, poput dijelova stakla i ostataka boje, također su bili krajnje sumnjivi.
Forenzičar Ivica Perović u prvom nalazu tvrdio je da komad boje pripada automobilu marke Renault. Međutim, tri mjeseca kasnije, isti vještak mijenja mišljenje i navodi da boja odgovara Volkswagen T4 kombiju, modelu koji se kasnije dovodi u vezu s romskim porodicama Seferović. Ova kontradiktornost u nalazima jasno ukazuje na mogući politički i institucionalni pritisak.
Posebno je uznemirujuće ponašanje pojedinih policajaca. Na lice mjesta su donesene kartonske kutije koje su po svjedočenju inspektora bile već pripremljene za pakovanje dokaza. No umjesto toga sve je bilo unaprijed postavljeno, sa dijelovima stakla i bojom koji izgledaju kao da su bili donijeti i namješteni a ne kao autentični tragovi saobračajke.
Čak je i policajac koji je obavio uviđaj izjavio da nije dijelovalo kao saobračajna nesreća. Sve ove okolnosti vode ka jasnom zaključku. Neko je od samog početka nastojao da se slučaj zatvori kao obična saobraćajna nesreća.
Na to upućuje selektivno brisanje snimaka, manipulacija tragovima, sumnjivi nalazi vještaka ali i pritisak da se sve vodi protiv osoba koje najvjerovatnije nemaju veze sa stvarnim događajem. U ovako ozbiljnom slučaju, gdje je mladić izgubio život pod vrlo sumnjivim okolnostima, ovakva vrsta prikrivanja predstavlja direktan napad na pravdu i vjeru građana u sistem. Nakon višemjesečne istrage, koja je od početka vođena u pogrešnom pravcu, slučaj Dženana Memića doveo je do suđenja koje će šokirati cijelu zemlju.
Optuženi su bili Ljubo i Bekrija Seferović, pripadnici romske zajednice a prema optužnici oni su kombijem marke Volkswagen T4 Kobne noći usmrtili Dženana u Velikoj Aleji. Međutim, već na samom početku suđenja dolazi do brojnih kontradiktornosti. Najprije, kombi koji je navodno učestvovao u nesreći mijenja čak četiri boje tokom procesa – bordo, plava, siva i na kraju zelena.
Svjedoci su iskazivali suprotne tvrdnje, jedan svjedok je rekao da je vozilo bordo boje, kao dres FK Sarajeva, dok drugi tvrde da je bilo sive ili plave. Ova konfuzija oko identiteta vozila dodatno kompromituje vjerodostojnost optužnice. Tokom suđenja se također otkriva da na kombiju nisu pronađena oštećenja koja bi bila u skladu sa udarcem u tijelo čovjeka.
Nisu pronađeni tragovi krvi, udubljenja ili bilo kakvi drugi forenzički dokazi koji bi upućivali na to da je to vozilo udarilo Dženana. Osim toga, svjedoci koji su tvrdili da su bili tu davali su nelogične i promjenjive izjave. Jedna od ključnih svjedokinja okružena policajcima je a njezino svjedočenje bilo je potpuno drugačije od ostalih.
Dvije izjave se ne poklapaju. A nakon toga još jedna neuvjerljiva izjava svjedokinje, koja je tvrdila da je kombi bio uništen sa lijeve strane i da je lijevo svjetlo bilo oštećeno. Šta je bilo oštećeno u autu? Bilo je far, šmigavac.
Na snimku sa nadzorne kamere, neposredno nakon navodne saobraćajne nesreće, vidimo da navedeni kombi nema nikakva oštećenja.
U konačnici, nakon što je utvrđeno da nema valjanih dokaza koji bi potvrdili verziju o saobraćajnoj nesreći, sud donosi presudu. Ljubo i Bekrija Seferović nisu krivi. Prvi put u historiji Bosansko-Hercegovačkog pravosuđa optužnica za saobraćajnu nesreću pada, jer saobraćajne nesreće nije bilo.
Sud jasno navodi. Optužnica se zasniva na događaju koji nije postojao. Time je potvrđeno ono što je porodica Memić, tvrdila od samog početka.
Dženan nije stradao u nesreći, već je ubijen. Presuda oslobađa Seferoviće ali istovremeno baca potpuno novo svjetlo na slučaj, otvarajući pitanje – ako to nisu bili oni, tko je onda? Ova presuda postaje prekretnica. Dokazano je da je tužilaštvo pogrešno vodilo slučaj a porodica Memić dobiva priliku da zahtijeva novu istragu, sada fokusiranu na ubistvo a ne na nesreću.
Ali uz oslobađajuću presudu dolazi i gorak ukus – Ljubo Seferović, koji je proveo 25 mjeseci u pritvoru zbog nečega što nije počinio, sada ima pravo da tuži državu. Građani Bosne i Hercegovine kroz porezki sistem isplačuju odštetu za greške onih koji su od početka znali da štite pogrešne ljude. Nakon oslobađajuće presude Ljubi i Bekriji Seferoviću, postaje jasno da je slučaj Dženana Memića sve, samo ne riješen.
Sud je potvrdio da se nije radilo o saobraćajnoj nesreći ali nije imenovan nijedan novi osumnjičeni. Pitanje ko je je ubio Dženana ostaje bez odgovora, dok se cijela zemlja pita zašto pravda šuti. Porodica Memić, predvođena Dženanovim ocem Murizom, ne prestaje sa borbom.

Njihova istrajnost postaje simbol otpora korumpiranom sistemu. Muriz javno proziva tužioce, inspektore i sve koji su, kako tvrdi, saučesnici u zataškavanju istine. Njegove riječi da neće nikoga pustiti na miru odzvanjaju ulicama Sarajeva dok građani sve više pružaju podršku i traže odgovornost institucija.
U međuvremenu se u javnosti pojavljuju informacije o misteriozno nestalim ili izbrisanima snimcima sa sigurnostnih kamera u blizini mjesta gdje je Dženan povrijeđen. Snimci koji su mogli otkriti ključne detalje jednostavno nestaju. Hotel Kristal, ambasade i okolne zgrade koje imaju kamere, svi prijavljuju kvarove baš u trenutku kada su ti snimci bili najpotrebniji.
Ispitivanja svjedoka otkrivaju dodatne sumnje. Jedan od svjedoka tvrdi da je te noći vidio fizički napad na Dženana a da je djevojka koja je bila s njim stajala u blizini ne pokušavajući pomoći. Taj svjedok se javio tek nakon godinu dana shrvan grižnjom savjesti.
Tvrdio je da je Dženan već ležao na zemlji dok ga je neko tukao i vukao za kosu. No ni to svjedočenje nije iskorišteno u punoj mjeri. Alisa Mutap koja je bila s Dženanom kobne noći i dalje tvrdi da ima amneziju.
Na sudu daje izjave koje traju svega nekoliko minuta bez odgovora na ključna pitanja. Tužioci je ne ispituju a njena kontradiktorna ponašanja ostaju bez posljedica. Iako se zna da je bila rame uz rame s Dženanom kada je zadobio smrtonosne povrede ne tretira se kao osumnjičena, već kao neko kome je sjećanje izbrisano.
Pitanje koje sve više ljudi postavlja jeste, ko sve stoji iza zataškavanja? Muriz Memić tvrdi da je riječ o sistemskoj korupciji u pravosuđu i policiji. 12 tužilaca, 22 policajca, uništeni dokazi, izmijenjeni nalazi vještaka, pritisci na svjedoke. Sve ukazuje na to da je neko vrlo moćan imao interes da se istina nikada ne sazna.
U javnosti se pojavljuju teorije koje povezuju Dženanovu smrt s moćnim ljudima s potencijalnim nalogodavcima i bivšim momcima Alise Mutap. Sumnje se produbljuju informacijama o sličnim sudbinama momaka, koji su također u mladosti i pod nerazjašnjenim okolnostima izgubili život a koji su bili u vezi s istim krugom djevojaka. I dok porodica Memić nastavlja svoju borbu, organizira proteste, pokreće tužbe, piše krivične prijave, traži međunarodnu pomoć, država šuti.
Ubica Dženana Memića i dalje je na slobodi. I sve dok se to ne promijeni, ova priča ostaje otvorena rana društva u kojem mladić može biti ubijen na sred ulice a institucije to proglase nesrećom. Zato je pitanje više nego jasno.
Ako su Ljubo i Bekrija nevini ako kombi nije udario Dženana ako saobraćajne nesreće nije bilo – ko je onda ubio Dženana Memića i koliko će još vremena proći dok odgovor na to pitanje ne dobiju njegova porodica, prijatelji, grad ali i cijela zemlja.

Deponija tv