MI KADA USTANEMO MALA ĆE VAM BITI OVA ZEMLJA DA SE SAKRIJETE

Nikada kao danas radnici nisu bili ovako poniženi. Nikada kao danas radnici nisu bili ovako prezreni, ovako jadni, toliko bez nade u bolje sutra. Nikada u svojoj povijesti ti ponosni ljudi, moj otac, moj djed, pola moje familije koju je odhranio „škver“ nije se osjećalo toliko jadno, prezreno, napušteno…

Danas se ljudi zajebavaju s tim životima. Oni su postali nacionalni cirkus. Radnici, oni mali, pošteni ljudi, danas su glavni krivci, Pedra, oni koji su kao upropastili naša brodogradilišta jer su iznosili alat iz „škvera.“ Dok su guzonje iznosili milijarde. Isti oni guzonje koji nam se svima smiju kod privođenja s malih ekrana. Jer znaju da su tu samo zbog cirkusa, i da su radili ono što im je politika naredila da rade, naši i vaši „domoljubi“, i boli ih kurac, jer nizašto nisu odgovorni, a usput su sebi sagradili hramove.

No nisu naša brodogradilišta iznimka. Ona su pravilo. Pravilo jedne zemlje koja nikada zapravo da je poštenja i pravde ne bi ni trebala biti zemlja. Njihova. Ova zemlja je trebala biti zemlja naša, radnička, i zbog toga je mladost ove zemlje mijenjala svoje radničke trliše uniformama. Kada su se vratili, kada su se skinuli sa čuka i oprali svoje trliše, shvatili su koja se prevara upravo dogodila i što se radilo dok su oni bili po bojištima.

Njihova zemlja postala je zemlja robovlasnika.

Oni koji danas „daju“ radna mjesta, prema radnicima, dakle, onima od kojih žive, ponašaju se arogantno i bezobzirno, kao da su bogom dani, a radnici bi im se trebali klanjati. Ljubiti njihove povlaštene guzice koje im omogućavaju da rade. Da imaju posao. Ti kurvini sinovi misle kako su oni zaštitnici radništva i kako su oni ti koji su u nepravednom položaju, jer su njihovi radnici lijeni, ne žele raditi za njih do iznemoglosti, gladni, bez slobodna dana u tjednu, po dvanaest sati, za jedan njihov dnevni utržak koji im isplate jednom u mjesecu. Ta percepcija „jadnog poslodavca“ pravilo je u Hrvatskoj, zemlji njih, robovlasnika koji kukaju kako nema više jeftine radne snage, jebiga, otišla u Irsku. Taj „jadni poslodavac“ sebi je kroz desetljeća priskrbio vile, vikendice, nekrenine, automobile, za deset života i deset života svoje djece i unučadi. I znate što?

Još uvijek mu je malo!

Još uvijek su mu robovi, tj. radnici krivi što nije priskrbio više. Što je onaj brutalniji, beskrupuilozniji od njega, nečovječniji, inovativniji, priskrbio više.

Danas radnici u Hrvatskoj rade za crkavicu. Traži ih se da varaju, lažu, pa i da kradu za svoga gazdu i još na to gledaju kao na milost koju su radnicima pružili.

Rado će im danas poslodavci i njihovi poltroni, uskratiti pokoji dan godišnjeg odmora, a još će radije ne napisati im prekovremene sate i rad nedjeljom. Svojim poslodavcima radnici danas trebaju pokloniti sve svoje slobodno vrijeme i biti im na raspolaganju kad god zatreba, a uz to, naravno,ne smiju biti nezahvalni za ono što im se daje.

Nezahvalni. Zapamtite tu riječ. Toliko ste je puta čuli iz usta svog poslodavca. Vi ste nezahvalni. Tražite veće plaće. Tražite više prava. Vi? Kukavelj koja bi skapala od gladi da nema njih, velikih domoljuba, velikih rodoljuba, velikih katolika, velikih poslodavaca koji će vas prezreno pogledati ako molite, ako vam je dijete bolesno, ako ste u neprilici. A život je u neprilici. Nema života bez neprilike. I tada ćete shvatiti koliki ste jad, i kolika je ta riječ, nekada ponosna, radnik danas jad.

Kada vam ta nepismena budala kaže kako ima on takvih kao što ste vi svakodnevno barem jednog. A vi ste mu ostvili dušu, kosti, pluća, srce, ostavili ste mu sve na tom nesretnom poslu, da bi on imao brod, da bi imao dva terenca, da bi imao vikendicu, ljubavnicu, stan za bivšu ženu, alimentaciju, kuću na selu i avion. Ej, avion. To je imao samo Kerum, a Kerum je nedostižan san Hrvatskog poduzetnika. Vikendi koje nikada niste proveli sa svojom djecom, blagdani koje ste “odrobijali” za blagajnom, praznici koje ste odradili po zimi, kiši, po hladnim skladištima, za volanom, pred policama koje treba složiti.

Pritužbe više nitko ne sluša, a tko se proba potužiti, dobit će nogu u guzicu i „zahvalu za proteklu suradnju“ ili će ih se, kako bi rekao jedan domaći novinski izdavač, inače zvijedza libertarijanskog new age fair poslodavca – „uputiti u nove životne izazove.“

Sve je ovdje izokrenuto – kao da ne žive poslodavci na grbači radnika, već radnici na grbači poslodavaca.

Nikada kao danas radnici nisu bili ovako poniženi i obespravljeni. Nikada! Ovako ismijani. Ovako nakaradno opisani u medijima. Nikada se protiv radnika nisu urotile takve sile. One koje oni ne razumiju. Jer radnici znaju samo za rad. I ništa više. Mukotrpan, težački, brutalan – rad. Rad u kojem nema elektronskih medija. Rad u kojem nema nikakvih medija. Posebno onih pički što se koče po uredima, i govore da – rade. Rad mojih sugrađana nema medijski prostor. I zbog toga je sotoniziran. Taj rad je lažan. Taj rad iznosi alat iz škvera. Taj rad je prevara. Nikada na ovim prostorima radnici nisu bili u situaciji da šute, da ih nema, da nemaju svoj glas, otpor. Nikada kao danas radnici nisu bili ovako poniženi, bezočno izrabljivani, a od svojih sindikata – izdani!

Sindikati.

Ta je stoka najveća izdaja ovog naroda. Veća i od same pretvorbe. Pretvorba se, da budem jasniji, oblikovala preko sindikata. Oni su nas izručili. Za siću. Za judine škude. Nikada sindikati nisu izveli radnike na ulicu. Niti kada su padali giganti, Jugoplastika, Dalma, Brodosplit. Nikada. Nitko nikada nije optužio te ljude. Zoran prikaz vam je ona kukavna žena iz Konzuma. Što je prodala Konzum Gazdi.

Sve njegove radnike.

To je uradio i sindikat metalaca u Splitu. Prodao Gazdama Končar, i na koncu prodao Gazdama škver. Jer su se mirili i zakonski pregovarali. Kupovali vrijeme. Amortizirali možebitne pobune i štrajkove. Sindikati su rak rana ove zemlje! I o njima nitko nikada nije napisao niti red u novinama. O tim prodanim dušama!

“Uvik budi ponosan sinko što dolaziš iz radničke familije, što su te podigli i odgojili pošteni ljudi, radnici, tvoj otac i tvoja mater!”

Danas, kada smo na izdisaju, kada je sama riječ radnik smiješna i kada svojoj majci kažem kako sam ponosan da me odgojila pošteno, nisam sasvim siguran da li se ta vrijedna i ponosna starica slaže sa mnom. Možda su nas sve odgojili krivo? Možda smo mi zapravo budale, a oni svi skupa – pametni.

Možda tako zaista stvari stoje.

Ali ja neću, ja ne mogu zaboraviti stoljeće pravedne radničke borbe. Toliko krvi koja se prolila za ljudska i radnička prava. Baš na ovaj dan. Na Prvi maj. Neću i ne mogu. Zbog toga, ustanite prezreni na svijetu, ma koliko vas ismijavaju i od vas prave nakarade. Ustanite kao naši ponosni djedovi i pokažite da smo jednom bili ljudi. Da smo bili divovi. I samo da su nas sve uspavali. Uljuljali u svoje kurčeve domoljubne priče.

Jer kada mi ustanemo, mala će vam biti ova zemlja…

Ivo Anić