Medijsko ubistvo Davida Dragičevića – PRAVDA ISTINA
AKTUELNOSTI KRIMINAL POLITIKA REGION 

Medijsko ubistvo Davida Dragičevića

Dezinformacije u medijima, prenošenje neprovjerenih tvrdnji i prenaglašavanje izjava političara, zbunili su javnost i odmogli istragu…

 

Medijski fenomen koji već pune tri godine u potpunosti dominira u javnom diskursu u cijelom svijetu dio je i čuvenog Collinsovog riječnika. Izraz „fake news“ je puni zamah dobio dolaskom na vlast američkog predsjednika Donalda Trumpa i postao dio opšteprihvaćenog trenda. Fake news nije novina – lažne informacije su oduvijek bile u političkom i vojnom životu.

Nikad ne pokušavaj da pobijediš silom tamo gdje možeš pobijediti obmanom“, jedan je od najpoznatijih citata i čuvenog kineskog pisca i mislioca Sun Tzu-a. Ne, taj filozof nije ni blizu naš savremenik, njegov vojni traktat „Umijeće ratovanja“ je star više od 2.500 godina, ali se čini da su obmane o kojima je on pisao danas vidljivije nego ikada. Riječ je o svojevremenoj simbiozi modernih tehnoloških proizvoda koji su usmjereni na komunikacijske procese (masovni mediji, online platforme, društvene mreže) i s druge strane, emotivnih uticaja koje te poruke ostavljaju na publiku.

Medijsko ubistvo Davida Dragičevića

„Lažne vijesti se šire brže nego istinite“, zaključak je istraživanja koje su u naučnom časopisu „Science“ objavili naučnici s čuvenog američkog univerziteta MIT. Tokom 11 godina istraživanja (2006-2017.) o istinitim i lažnim vijestima, analizirali su čak 126.000 objava na mreži Twitter. Osim bržeg širenja (čak šest puta brže u odnosu na istinite informacije), lažne vijesti su dostizale i do većeg broja čitaoca, a senzacionalistički pristup doprinio je i osnaživanju emocija kod publike. Istraživanje je tako pokazalo i da lažne priče izazivaju strah, gnušanje i iznenađenje. S druge strane, istinite priče izazivaju tugu, radost, očekivanje i povjerenje.

Samo mjesec nakon što je izašlo ovo istraživanje, u Banjaluci je ubijen mladić po imenu David Dragičević. Smrt sama po sebi izaziva tugu, smrt mlade osobe postaje tragedija, ali konkretan slučaj postao je jedna od najvećih svjetskih vijesti.

Ukoliko na Google-u, najvećem svjetskom pretraživaču, ukucate ime David Dragičević, u rasponu od 18. marta 2018. (dan kada je nestao ovaj mladić), pa do 10. septembra 2019. dobićete nevjerovatnih 930.000 rezultata. Ne postoji nijedan dan između ta dva da datuma, a da nije bila bar jedna medijska objava o tom mladiću. Gotovo da nema medija u BiH, ali i u regionu koji nije objavio bar nekoliko tekstova o tom slučaju.

David Dragičević je mrtav. Njegovo tijelo je nakon obdukcije pokopano na Novom groblju u Banjaluci, a od marta 2019. vječni smiraj traži u austrijskom gradu Wiener Neustadt. Tih nekoliko krucijalnih događaja/informacija je jedino što se sa sigurnošću može potvrditi, jer sve drugo je obavijeno ogromnim brojem kontraverzi, medijskih manipulacija, lažnih informacija i političkih uticaja.

Od dana smrti, pa sve do danas, traju okupljanja građana koji traže istinu, to jeste razjašnjenje događaja. Nevjerovatno je da u savremenom informatičkom dobu, u dobu medijskog pluralizma, tehnoloških inovacija, video nadzora, geolokacija putem mobilnih telefona, istina postaje najskuplja riječ i najveći balast društva.

Borba roditelja za istinom i traženjem odgovora na pitanja kako i šta se desilo sa Davidom, kad i kako je nestao, da li je otet i ko ga je oteo, da li je mučen i ko ga je mučio, ko ga je ubio i kako ga je ubio, imala je više kopernikanskih obrta od svih hollywoodskih filmova.

Živ David Dragičević bio je plijen i žrtva onih koji su mu oduzeli život (Tužilaštvo u Banjaluci je podiglo optužnicu protiv „više NN lica” zbog krivičnog djela ubistvo), a mrtav David Dragičević je postao žrtva mnogih lažnih informacija. I ne samo David, nego i kompletna javnost, jer su se na tom slučaju pojavile brojne teorije, stručnjaci, vidovnjaci, politički patroni, a još jednom je dokazano da je medijska pismenost na niskom nivou, jer kako drugačije objasniti veliku medijsku polarizaciju i nekritičko prihvatanje informacija.

Policijska konferencija za medije ocijenjena kao „šlamperaj institucija“

Dana 26.03.2018. pripadnici policije Republike Srpske održali su konferenciju za medije. Riječ je o vrlo neobičnom događaju koji je u stvari i pokrenuo lavinu. Događaj je neobičan iz više razloga:
– Do tog događaja, a i poslije njega, konferencije za medije PU Banjaluka nisu bile organizovane u sklopu istraga o nestalim ili poginulim licima
– Informacije i poruke sa te konferencije nisu opravdavale organizovanje događaja
– Prisustvo neuobičajenih lica konferenciji (prisustvo patologa Željka Karana, kao i Darka Ilića, načelnika Uprave za organizovani i teški kriminalitet MUP-a RS)
– Kasniji tok istrage je pokazao da brojne informacije s te konferencije nisu istinite (vrijeme i putanja kretanja Davida Dragičevića, nalazi obdukcije, kao i dokazni materijal, tvrdnje da u smrti mladića nema elemenata krivičnog djela, a što su kasnije opovrgle izjave svjedoka, kao i tužilačka naredba o pokretanju krivičnog djela)

Komunikolog Mladen Bubonjić u tekstu „Greške u kriznom komuniciranju u slučaju Davida Dragičevića“ navodi da je došlo do brojnih propusta u radu policije kada je riječ o informisanju javnosti, te da je to i okidač koji je doveo do burnih reakcija u društvu. Njegova analiza je objavljena samo dva dana nakon narečene konferencije, a kasniji događaji su potvrdili da je lavina koja se tada pojavila postala mnogo opasnija.

„Misterioznost nestanka i stradanja Davida Dragičevića od početka prate neprovjerene, često i lažne vijesti. Ono što posebno zabrinjava je činjenica da su u prenošenju, nerijetko i u kreiranju lažnih vijesti, učestvovali pojedinci iz institucija Republike Srpske“, napominje Bubonjić.

Prema njegovim riječima, prva velika neprovjerena, a ispostaviće se i lažna vijest, bila je informacija da je u pitanju bila zadesna smrt, čak i da je David Dragičević počinio samoubistvo skočivši u Crkvenu nakon što je obio i opljačkao kuću Đorđa Rađena.

„Širenju te neistine u značajnoj mjeri su pomogli čelni ljudi MUP-a RS: Darko Ilić, načelnik Uprave za organizovani i teški kriminalitet MUP-a RS i Željko Spasojević, načelnik PU Banjaluka, koji su na ‘famoznoj’ konferenciji za medije predstavili, najblaže rečeno, sumnjivu rekonstrukciju dešavanja kobne noći kada je David Dragičević nestao. Pored njih, konferenciji je prisustvovao i Željko Karan, patolog i direktor Zavoda za sudsku medicinu Republike Srpske, koji je kreirao još jednu neprovjerenu i neistinitu informaciju da su u krvi Davida Dragičevića pronađeni tragovi droge LSD, marihuane i alkohola. Na kraju će se ispostaviti da je toksikološki nalaz rađen na aparatu bez sertifikata na kojem se ne mogu otkriti tragovi toksina u krvi. Karan je ispočetka tvrdio i da se David Dragičević utopio, što takođe nije istina. Takođe, sumnjive su bile i informacije o video snimcima posljednjih Davidovih trenutaka prije nestanka kao i izjava jedne svjedokinje koja je to veče čula galamu, viku i svađu u blizini Metalske škole gdje su Davida pretukli, kao i da je nešto palo u vodu, što se takođe pokazalo kao neistina“, zaključio je Bubonjić i u odgovorima na naša pitanja.

Profesor s Fakulteta političkih nauka u Banjaluci Đorđe Vuković kaže da su lažne vijesti uticale na slučaj više nego do tada za bilo koji drugi slučaj.

„Onoj čuvenoj press konferenciji je prethodilo neko obavještavanje po društvenim mrežama. Koliko se sjećam, akteri te konferencije su saopštili da je razlog sazivanja press konferencije lažne vijesti o slučaju nestanka i ubistva Davida Dragičevića, da je to bio povod da zbrze konferenciju. Novinari s kojima sam razgovorao, od stranaca do onih s našeg govornog područja su iznijeli prve impresije, a to je kako je jedna novinarka RTL-a rekla ‘čisti šlamperaj institucija’, dakle da su oni u odnosima sa javnošću zabrljali. Dakle, od izbora povoda, načina saopštavanja, do efekata koje je izazvala ta press konferencija. Zauzmimo neki neutralni odnos prema toj prvoj press konferenciji – lažne vijesti koje su tu saopštene u vezi slučaja su obilježile, odnosno odredile tok ovih godinu i po dana dešavanja oko Pravde za Davida. Šta jedna vijest mora da ima? Aktuelnost, argumentovanost, provjerenost i provjerljivost. Ta provjerljivost je možda najspornija bila od tih elemenata. Ono što je rečeno, cijelo vrijeme je pokušavalo da se ili ospori ili učini činjenicom koja bi bila upotrebljiva“, smatra Vuković.

Institucije kao svete krave

Međutim, bez obzira na brojne propuste, mediji koji su tradicionalno okrenuti ka vladajućoj strukturi u Republici Srpskoj nisu ni u jednom tekstu doveli u sumnju rad policije, niti su u prilozima koje su objavljivali u tom periodu iznosili podatke kojim bi dublje istražili šta se desilo sa nesrećnim mladićem.

Tako je, na primjer, u periodu od mjesec dana, nakon čuvene policijske konferencije za medije, samo na sajtu javnog servisa objavljeno 50 informacija u vezi sa slučajem Dragičević. Čak u 18 slučajeva, radi se o informacijama čiji su izvor samo MUP RS ili ministar unutrašnjih poslova, i gdje ne postoji druga strana. U tekstovima su citirane samo izjave policijskih zvaničnika.

Takvu praksu vidimo i u sljedećem primjeru. U tekstu „MUP: SDS, Mektić i Krsmanović vrše pritisak na rad nadležnih institucija“, javni servis je objavio integralno saopštenje iz MUP-a RS, dok se u tekstu ne nalaze izjave (ni u formi hiperlinkova) prozvanih aktera (ministra bezbjednosti BiH Dragana Mektića, tadašnjeg poslanika NDP-a Zdravka Krsmanovića, kao ni saopštenje SDS-a), tako da čitalac ostaje uskraćen za ove informacije. Kasnijom pretragom utvrđeno je da na sajtu RTRS-a ovi elementi nisu objavljeni ni u vidu pojedinačnih vijesti.

S druge strane, informacije o skupovima grupe Pravda za Davida su kratki, sa veoma šturim podacima, bez izjava organizatora ili ušesnika skupa. U pojedinim slučajevima, objavljena je samo kratka prepričana izjava oca ubijenog mladića.

U posmatranom periodu, kao što se već vidi, kroz medijsko djelovanje su počela i dva paralelna procesa: prvi je politizovanje slučaja Davidović i sukob političkih aktera na domaćoj sceni oko tog slučaja, a drugi proces je objavljivanja sadržaja o rušenju ustavnog poretka.

I u ovom slučaju je potvrđeno istraživanje naučnika sa MIT-a da se najviše i najbrže šire lažne vijesti iz područja politike. Smrt Davida Dragičevića je postala i svojevrsni politički obračun u izbornoj godini.

Tako su protesti o smrti mladića postali svojevrsni poligon za političke aktere, a mediji i javnost su se u ovom slučaju polarisali na političkoj osnovi. U medijsko blato je bačena surova smrt jedne mlade osobe, a u tom ratu prvo je stradala istina.

Novinar BHRT-a iz Banjaluke Vladimir Šušak navodi da su se izdvojile dvije kategorije medija, to jeste dvije kategorije instrumenata za objavljivanje lažnih vijesti. Prva kategorija je ona gdje su mediji sa namjerom, smišljeno i po nalogu, objavljivali lažne vijesti, pod uticajem političkog faktora ili nekih drugih vrsta pritisaka. S druge strane, pojavile su se i lažne vijesti koje su se plasirale u pojedinim momentima ili nenamjerno ili vođeni nekom empatijom ili vođeni nekim pokušajem da budu prvi u svemu tome, u stotinama tih stvari koje su se objavljivale.

„Mislim da je mnogo gora ova varijanta medija i objavljivanja lažnih vijesti koje su smišljeno dovodile u zabludu kompletnu javnost, a koji su u vezi sa ovim slučajem. Oni su pokušavali da ospore sve ono što su građani vidjeli i mogli da čuju i pokušali da neutrališu zadovoljstvo građana i da unesu strah i da obeshrabre ljude da učestvuju u svemu tome što se dešavalo“, kaže Šušak.

Sličan stav dijeli i profesor Đorđe Vuković. Navodi da se pokazala raspolućenost između onih koji su sluge i kreatori slike vlasti, društva i režima i onih koji su opet nastrojeni samo opozicioni.

„Na primjer, BN koji je taj slučaj prenaglašavao, pa su se tu njegovi novinari i urednici ‘dosoljavali’, da se spremaju vodeni topovi na narod, prenaglašavali su i izdvajali neke poluinformacije, čak i laži. Kad se skupi 10 ili 15 hiljada ljudi na Trgu i kad im neko kaže da tadašnji premijer i kandidat za predsjednika Srpske Željka Cvijanović sprema vodene topove na narod, kakve to reakcije može izazvati? Ili informacija da “mtel” ometa signal. I sada 15 hiljada ljudi zviždi tome, ne razmišljajući da li 15 hiljada telefona odjednom može da ometa signal. Nevjerovatno je to da grudi i srce prethode mozgu i očima. S druge strane, besraman je način izvještavanja javnog servisa i državnih provladinih medija. U antologijiu bestida ulaze, a to je pristajanje da polemiše sa svjetinom, sa masom, sa ranjenim roditeljima. Oni su cijelo vrijeme pokušavali da to vrate na teren politike. Umjesto držati na temi i o temi razgovarati, to se spustilo na nivo privatnog, a oni su objavljivali šta radi otac, kakav je otac, da li je porodica disfunkcionalna“, dodaje Vuković.

I baš tamo gdje su mediji trebali da budu lučonoše, novinari su zaboravili na onaj prvi i najvažniji princip svoje profesije – istinitost.

„Uloga medija je da raskrinka te stvari, međutim, situacija kod nas je takva da nisu svi mediji na istom zadatku. Postoji taj dio medija koji je na zadatku da širi lažne vijesti i dio medija koji je na zadatku da pokuša to da raskrinka. To je iz razloga što je sve u društvu polarizovano i mimo tog slučaja. Vrlo je teško uticati na javnosti. Postoji taj dio javnosti koji slijepo vjeruje tim medijima koji šire lažne informacije. Kako i na koji način to razotkrivati, postoji metoda – objavljivati pune informacije. Sada je pitanje ko kome vjeruje i kom mediju se može vjerovati i ko ima dovoljan nivo svijesti i obrazovanja da prepozna šta govore jedni, a šta govore drugi“, navodi novinar Vladimir Šušak.

Smatra da su mediji trebali da posvete veću pažnju raskrinkavanju lažnih vijesti, kao što je rađeno na primjeru o objavi o dolasku navodnog ‘britanskog špijuna’.

“Kada su se pojavile neke informacije kako je neki čovjek bio na Trgu i koji je kao britanski špijun, mediji su razotkrili da je to čovjek koji je stranog porijekla i koji je oženjen ovdje i da zato boravi tu i da nema nikakve veze sa obavještajnim službama. Mediji su u tom slučaju radili ono što jeste njihova uloga, ono što jeste u njihovoj moći. Ja ne znam šta je druga uloga medija, osim da šire istinu“, govori Šušak.

Novinar Marko Šikuljak kaže da je cijeli period obilježen potpunim izostavljanjem objektivnog informisanja gdje bi novinar trebao da razvrsta šta je činjenica, šta je stav, šta je neka neprovjerena tvrdnja. Umjesto toga, svaka izjava je predstavljena kao činjenica, koja se nije smjela dovoditi u pitanje.

„Nešto se objavi i onda se širi po društvenim mrežama. Jedna od takvih priča je bila o policajcima koji su došli iz Srbije da pomognu Dodiku. Drugo što mi pada na pamet su medijske objave da je Davor Dragičević objavio video, a on nije objavio video, nego u ruci drži USB stick.

Zanimljive su i objave pojedinih blogera. Danima je objavljivana jedna ekspertiza, pa druga ekpertiza o smrti mladića. U jednoj, na primjer, patolog kaže da je bio mrtav tri dana, u drugoj da je bio mrtav četiri dana, a onda taj bloger zaključuje da nema sumnje da je on šest dana bio mrtav. Bilo je još nekih događaja gdje se najviše išlo na emotivni uticaj – nije se pričalo o konkretnim događajima i dokazima, pa ako se bilo šta dovede u sumnju, pojavljivale su se optužbe kako ćeš protiv djeteta“, podsjeća Šikuljak.

Jedna od specifičnosti je što je u slučaju Dragičević prepoznata i velika moć društvenih mreža. Na Facebook stranici „Pravda za Davida“ ima više od 250.000 pratilaca, a mnoge informacije s ove strane nerijetko postanu sadržaj i u mainstream medijima.

„Novinari nemaju nikakav filter da se odnose prema informacijama i trendovima koji dolaze sa društvenih mreža jer mi se ponašamo tako da ako nešto dolazi sa društvenih mreža, to ima veću vrijednost, od onog što je provjerljivo od strane izvora. Uopšte se ne ide ka tome da to nešto što se pojavi na društvenim mrežama, da bi to trebao biti putokaz da istražimo dalje. Međutim, ovdje je praksa da se to odmah prenosi. Filter za te informacije praktično nije postojao. Sve što odgovara određenom narativu se guralo u medije i na tome se insistiralo“, zaključio je Šikuljak.

Priča o Davidu Dragičeviću nije probila samo porozne granice istine. O tragičnoj sudbini jednog mladića pisalo se u mnogim državama, regionima, kontinentima. Naravno, nakon BiH, najviše se pisalo u Hrvatskoj i Srbiji, sa brojnim razlikama. Među objektivnijim tekstovima o ovom slučaju može se ubrojati ovaj članak sa Dnevnik.hr, objavljen dva mjeseca nakon pogibije mladića, a gdje je objavljena kratka retrospektiva najvažnijih događaja za taj slučaj, kao i izjave ključnih aktera.

S druge strane, mediji u Srbiji su većinom iskoristili okrenutost Banjaluke Beogradu i skoro svakodnevno, preko tabloidne štampe i uz pomoć brojnih „analitičara”, učestvovali u aktivnom kreiranju javnog mnjenja. Haos, prevrati, sukobi, obojene revolucije i rušenja ustavnog poretka su najviše kucani na tastaturama i u redakcijama zapadno od Drine.

„Kada je fake news” izabran za riječ godine, korišćenje ovog izraza se povećalo za 365 posto u odnosu na 2016. Ako bi se mjerilo i za godine kasnije, nesumnjivo je da bi i mnoge informacije o Davidu Dragičeviću uticale da se taj procenat poveća.

Media.ba

POVEZANO

Leave a Comment