Policajac Karan, poručnik Višković i beretka Stevandić…

Policija RS-a je već 32 godine garant vladavine prava i sigurnosti – kazao je Siniša Karan, entitetski ministar unutrašnjih poslova.

Karan se dovodi u vezu i s ratnim zločinima koji su počinjeni protiv bošnjačkog stanovništva na području Bijeljine.
Negator genocida i pravosnažnih sudskih preusuda pred Međunarodnim i domaćim sudovima, žestok protivnik usvajanja UN-ove rezolucije o genocidu, vodeći Dodikov saradnik Siniša Karan, ministar unutrašnjih poslova RS-a, nalazi se na spisku učesnika u genocidu u Srebrenici, prenosi Federalna.ba.
Karan se dovodi u vezu i s ratnim zločinima koji su počinjeni protiv bošnjačkog stanovništva na području Bijeljine kada je bio na jednoj od rukovodećih pozicija u Bijeljinskoj policiji.
Pored Karana, za ratne zločine se sumnjiči i predsjednik Skupštine Nenad Stevandić kao i premijer Radovan Višković.
Za zločine u Bijeljini iz septembra 1992. optuženi su pred Sudom BiH bivši rukovodioci i pripadnici MUP-a RS-a Živan Miljanović, Stevo Bokarić, Jovica Petrović, Mirko Simić, Ljubo Marković, Slavenko Kočević, Zvonko Pržulj, Milenko Samardžija i Kosta Stanić. Terete se za odvođenje 22 civila bošnjačke nacionalnosti iz naselja Bukreš i njihova ubistva pored rijeke Drine u Balatunu u noći sa 24. na 25. septembar 1992. godine.
Optužnica im je pročitana u januaru ove godine. Ovo su samo neki od dokaza kako su pripadnici MUP-a RS-a bili “garant vladavine prava i sigurnosti”.

Siniša Karan, aktualni ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske, učestvovao je u genocidu u Srebrenici.
On se nalazi na spisku osoba za koje je radna grupa za sprovođenje zaključaka Komisije za Srebrenicu, koju je 2003. godine formirala vlada RS-a, utvrdila da su od 10. do 19. jula sudjelovali u genocidu u Srebrenici.
On je tada bio visoko pozicionirani pripadnik MUPA RS a prije sjednice Narodne skupštine RS-a na kojoj je usvojena deklaracija Svesrpskog sabora, nije želio da komentariše činjenicu da se njegovo ime našlo na spisku učestnika u genocidu u Srebrenici.
U momentu kada se njegovo ime našlo na spisku Komisije za Srebrenicu, Siniša Karan je obnašao funkciju načelnika Finansijskog obaveštajnog odjeljenja SIP-e. Bez obzira na njegovu tamnu ratnu prošlost, vlast u RS-u, na čelu sa Miloradom Dodikom, imenovala je Karana na poziciju ministra unutrašnjih poslova.

Karana zbog toga Bosansko Hecegovačko pravosuđe nikada nije procesuiralo.
Da je Državno pravosuđe blagovremeno i profesionalno radilo svoj posao, do sada bi svi oni, za koje je tadašnja komisija za Srebrenicu utvrdila da su sudjelovali u genocidu u Srebrenici, morali biti procesuirani i adekvatno kažnjeni.
Svako onaj ko ima bilo kakvu mrlju i za kog se veže bilo kakva priča, sigurno ne bi trebalo biti dio javnog prostora i ne bi trebalo obavljati javne pozicije koje su službi svih gređana, pa i oni koji su preživjeli torture, pa i oni čiji su najbliži ubijeni, tako da Karana i svakog drugog pojedinca treba ispitati na sve okolnosti za koje se dovode u vezu.
Nažalost, mi smo svjesni, potpuno svjesni, svi u BiH da sva lica koja imaju svoje prste u ratnim zločinima neće biti procesuirana ali opet postoji taj jedan krug ljudi za koji se itekako ako već neće biti procesuirani ne bi trebali da participiraju u javnom životu i da obnašaju tako visoke funkcije.
Ali imamo mi predsjednika Narodne skupštine, gospodina Stevandića, isto tako, za kojeg je podastrt bezbroj dokaza njegove umješanosti u ratne zločine počinjene i na teritoriji Banjeluke i opštine Kotar Varoš protiv hrvatskog civilnog stanovništva.
Evo on je danas predsjednik skupštine. Da li je zakazalo naše pravosuđe, da li je tribunal zakazao, danas više uopšte nije bitno, bitno je da su ti ljudi tu i da su na žalost, oni ponovo kreatori politike.
Suvišno je bilo koju riječ više upotrebiti za pravosuđe i tužilaštvo Bosne i Hercegovine koje je najviše zakazalo u segmentu ratnih zločina.
Ovo je dokument stanice milicije Bijeljina koji potvrđuje da je 30. jula 1992. godine tadašnji komandir policije Siniša Karan formirao policijsku patrolu koja je radila na intervencijama. Narednog je dana policajac Milenko Jović podnio izvještaje u kojim je navedeno da je među sedam osoba koje su privedene u prostorije službe javne bezbijednosti bio i Fadil Sinanović. U izvještaju Jović je naveo da su sačinjene službene zabilješke o razlozima privođenja i kome su te osobe predate.
U okviru istrage koja je vođena protiv Milorada Davidovića, Milenka Đokića i Zorana Čembića, SIP-a je 2006. godine u svojstvu svjedoka saslušala Sinišu Karana, tadašnjeg načelnika finansijsko obavještajnog odjeljenja SIP-e, koji je između ostalog o konkretnom slučaju rekao.
Vezanu za fotokopiju naloga za službu broj 227 kroz 92 od 37. jula 1992. godine, mogu reći da ja lično nisam naredio dovođenje navedenih lica u nalogu, niti je s moje strane u patrolnom nalogu izdata takva vrsta naredbe. Kao što je vidljivo u istom s moje strane dati su samo opši zadaci rutinskih aktivnosti na održavanju javnog reda i mira, odnosno raditi na intervencijama, otkrivanju krivičnih dijela i njihovih izvršilaca.
SIP-a je prethodno u svojstvu svjedoka saslušala i Dušanku Spasojević, tehničkog sekretara u policijskoj stanci Bijeljina, koja je svjedočila onome što je čula kada je Fadil Sinanović priveden u Bijeljinsku policiju. Negdje u julu mjesecu 1992. godine, obavila sam svoje redovne poslove i zadatke u službenim prostorijama, kada sam čula jauke, meni tada nepoznatog lica koji su dopirali iz sale za pripreme smjene.
Sa sigurnošću ne mogu reći koliko je trajalo zapomaganje tog lica ali znam da nam je svima koji smo radili bilo neprijatno. Nakladno sam saznala da je reč o licu iz Janje po Nadimku Tukac, te da je privođenje i ispitivanja istog, vršio neko iz jedinice Izvjesnog Malovića ali ko tačno nije mi poznato.
O svemu tome Sipa je kao svjedoka saslušala i policajca Milenka Đokića, koji je bio vođa patrole koja je privala Fadila Sinanovića. Oko 8 časova smo došli u policijsku stanicu Janja, gdje nam je Milan Đokić pokazao lice i rekao da se radi o Fadilu, koji je radio na benzinskoj pumpi. Istog sam lično poznavao, jer smo odrasli zajedno. Lice smo preuzeli, nismo upotrebljavali sredstva za vezivanje, pošto su nam rekli da s njim treba da se obavi informativni razgovor.
Lice smo preuzeli i službenim vozovom, takozvanom Maricom, doveli lice u P.S. Bijeljina, gdje smo obavijestili komandira interventne jedinice Đoku Lukića, pomoćnika ali i zamjenika komandira Tešić Milorada i komandira Karan Sinišu.
Prilikom obeveštavanja u hodniku su se nalazili specijalci pod komandom Duška Malovića, kojima je bio zamjenik Kezun Boban. Ne znam koliko je policajaca iz te specijale bilo ali ih je bilo više. Lice je ostavljeno u sali za pripreme vođa sektora. Nakon što smo upoznali starešine, otišli smo na druge poslove i zadatke.
Đokić je u svom svjedočenju potvrdio da je sve bilo pod kontrolom tadašnjeg rukovodstva Bijeljinske policije. Sva dovođenja i odvođenja lica, vršili su isključivo po naređenju predpostavljenih. Čini mi se da smo jednom odvezli neka lica u Batković i to je bilo po naređenju Miće Davidovića ali se ne sjećam o kojim licima se radi. Verovatno ima u patrolnom nalogu. Na bijeljinskoj adresi nismo uspjeli pronaći Milorada Davidovića zvanog Mićo.
Javio se na naš telefonski poziv ali je odbio o svemu tome da govori za mrežu. Kaže da je o ratnim dešavanjima u Bijeljini već svjedočio u Hagu. U procesu protiv osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića bio je svjedok Haškog tužilaštva.
Tada je Davidović optužio Karadžića da je konkretno podržavao pripadnike paravojne formacije Željka Ražnjatovića Arkana, koja je činila zločine i vršila etničko čišćenje u Bijeljini. Prave se spiskovi, daju se ti spiskovi Vojkanu Đurkoviću. U to vreme policija se povlači sa ulice, njemu se ne smije niko niti suprostaviti, niti može suprostaviti. On ide od kuće do kuće znajući koje su to muslimanske kuće i uzima ljudi iz kuća, vodi ih u kamione.
Kako je onda moguće da vi lično unapredite Vojkana Đurkovića i to svečano mu dodelite čin majora i orden i uručujemo to 94. godine na trgu u Bijelini. Ako vi znate da je Vojkan Đurković u to vreme vrata vršio etničko očišćenje, da je to samo radio i da je to njegov jedini zadatak bio. Sve je tada, tvrdi Davidović, bilo sistemski planirano. Odgovorno tvrdim da je politika stranke SDS-a bila da se muslimani isele sa prostora Republike Srpske. To nije bilo stvar Bijeline, to nije bilo stvar Zvornika, to nije bila stvar Brčkog. To je bila stvar koja se dešavala u svakom prostoru Republike Srpske gdje je bila srpska demokratska stranka na vlasti. To je bila stvar politike organizovane smišljena planski. Ne može to doći spontano u svim mjestima, istom metodom da se vrše etničko čišćenje.
Nakon što ga je Bijeljinska policija 1992. godine privala, Sinanović je monstruozno ubijen. Toga dana milicija tadašnja iz Janje je ispred kafane Bosna i otprilike tu negde na toj lokaciji Fadila Sinanovića privela, uhapsila i odvela u stanicu u Janju. Da bi potom iz stanice u Janji Fadil Sinanović odveden u Bijelinu, gdje je zadržan po nekim našim saznanjima nekoliko dana.
Tu je tučen, maltretiran – po onim obdukcionim nalazima znamo da je Fadilu razbjena lobanja, da je jedno oko izbijeno od tih udaraca i da je na kraju krajeva ubijen sa dva metka, dvije prostrelne rane i bačen, odvezen i bačen u rijeku Drinu. Poznata je i lokacija na kojoj je Sinanović svirepo ubijen. Ja znam pouzdano da je Fadil Sinanović ubijen u podrumu, to sam saznao od ljudi koji su radili u policiji – u podrumu policijske stanice, odnosno u ministarstvu unutrašnjih poslova Grupa Bijeljina.
Tu je ubijen. Fadil je onda iz policijske stanice odvezen i bačen. Fadila je rijeka odnijela – Drina, zatim Sava i negdje su ga pronašli, vjerovatno je izbačeno tijelo njegovo, pronađeno negdje u okolini Sremske Mitrovice. Do sada niko nikad nije vodio istragu, znači strukture vlasti nisu vodile istragu o tome, niko nije procesuiran, niko nije kažnjen i ne zna se ko je ubio Fadila Sinanovića kao i ostale.
Haške presude i optužnice su dokazale da je Nenad Stavandić bio dio udruženog zločinačkog poduhvata u Krajini. On se direktno spominje u predmetima Krajišnik, Brđanin, Karadžić i Župljanin. U optužnici protiv osuđenog ratnog zločinca Stojana Župljanina, navodi se da je Stavandić učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu na području Krajine. Stavandić se pominje i u predmetu protiv osuđenog ratnog zločinca Karadžića, gdje je označen kao vođa crvenih beretki i SOS jedinica a on se spominje i u presudi protiv osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika.
Paravojna grupa Srpske odbrambene snage pod komandom Nenada Stavandića, člana kriznog štaba Arka, djelovala je u Banjoj Luci u proljeće i ljeto 1992. godine. Pripadnici SOS-a, čak su služili kao pratnja visokim funkcionerima SDS-a, naprimjer Radoslavu Brđaninu. U vrijeme referenduma o nezavisnosti Republike, održanog 29. februara i 1. marta 1992. godine, pripadnici SOS-a blokirali su zgradu općine u Banjoj Luci.
U Kotor Varuši se pojavljalo nekoliko snimaka, neki su, kad sam obilazio, kako se zove, ratište, nakon što je nekoliko dana formirana komunikacija, Kotor Varuš – Teslić kao pripadnik redovnog sastava službe državne bezbijednosti, koja je tada bila u Republici Srpskoj i naravno izvještao sam nadležne o onome što sam primijetio i vidio. Stevandić priznaje da je tada sarađivao sa osuđenim ratnim zločincima Radoslavom Brđaninom i Stojanom Župljaninom, ne skriva ni svoje bliske relacije sa osuđenim ratnim zločincima Radovanom Karadžićem, tadašnjim predsjednikom RS-a i Jovicom Stanišićem, tadašnjim šefom Srbijanske obaveštajne službe.
Koliko sam god mogao, sam sarađivao u skladu sa svojim, da kažemo, nadležnostima, ja nisam imao mogućnost da komandujem, znači ja sam se bavio, da kažemo, informativnim dijelom i naravno da sam sarađivao. Odlično znam Radovana Karadžića, odlično znam Jovicu Stanišića, ne smatam da je moje poznanstvo sa bilo kim nešto što treba, čega ja treba da se stidim.
Poput ministra Karana i premjier Radovan Višković se nalazi na spisku učesnika u genocidu u Srebrenici. Poručnik Radovan Višković bio je pomoćnik načelnika za saobraćaj u glavnom štabu Vojske Republike Srpske sa osuđenim ratnim zločincem Ratkom Mladićem na čelu. Višković se nalazi na spisku od 20000 imena koje je sačinila posebna komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine.
Višković je učestvovao u prebacivanju zarobljenih Srebrničkih Bošnjaka na mjesta gdje su strijeljani a iz presretnutih telefonskih razgovora koji su vođeni u julu 1995. godine a koji su korišteni u skoro svim predmetima, koji su u Hagu vođeni zbog genocida u Srebrenici, otkrivena je Viškovićeva mračna uloga. 13. jula 1995. godine. Potpukovnik Drinskog korpusa Rajko Krsmanović pozvao je pomoćnika za saobraćaj u glavnom štabu Vojske Republike Srpske Radovana Viškovića.
Viškoviću, evo tačna informacija, 700 ljudi se nalazi u selu Sandići. Da. To je od Raskrsnice ka Vama. Potrebno je da se zaustave na tome mjestu autobusi i da ukrcaju deset komada i da ih dovezu ovdje kod mene. Slušaj. Da. Ajd ti vamo, to je svakako Bratunački punkt, neka oni jave na punkt. Neka se to ukrca i neka dovezu, jer ja nemam vezu odavde sa punktom. Dobro u redu. Ajde.
Dakle, tamna ratna prošlost nije bila prepreka Viškoviću, Karanu i Stavandiću da budu imenovani na visoke pozicije u vlasti RS. Oni su najbliži saradnici Milorada Dodika u njegovom vođenju antidržavne i secesionističke politike. Ovdje se radi po matrici, radi se ono što će iritirati, provocirati Bošnjake, stvarati osjećanje, nestabilnosti pa imenuju i ljude koji će ih najviše provocirati, koji će ih podsjećati na neka dešavanja.
To je, dakle, matrica od predsjednika entiteta, predsjednika vlade, predsjednika Narodne skupštine, dakle, do mnogih ministara. Svi bi oni imali puno toga za odgovoriti pred organima kada je u pitanju negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca a neki bogami i po pitanju uloge tokom rata.
Ne samo da Karan, Višković i Stavandić nikada nisu procesuirani. Oni danas sve više opravdavaju teritorijalne pretenzije Srbije na Bosnu i Hercegovinu.
Karan je otvorio vrata MUP-u Srbije za nesmetano djelovanje u Hercegovini a Stavandić je pozdravio ulazak i defilovanje Srbijanskih vojnika u Bratuncu i Prijedoru. Državna vlast je nemoćna da to zaustavi a međunarodna zajednica šuti i godinama toleriše anti Dejtonsko djelovanje vlasti u RS.

Federalna.ba