Porijeklo ukradene ikone…

Nakon što je Milorad Dodik šefu ruske diplomacije Sergeju Lavrovu poklonio tristo godina staru ikonu, porijeklom iz Ukrajine, iz grada Luganska, službenom se notom institucijama Bosne i Hercegovine oglasila i Ukrajinska diplomacija. Mediji su slijedom ukrajinske reakcije, zaključili, odnosno iznijeli tezu kako je vrijedna ikona, označena i registrirana kao ukrajinska kulturna baština, iz Luganska do Dodika došla vezama srpskih dobrovoljaca tijekom nedavnih sukoba u tom dijelu Ukrajine, kad je i oblast čiji je Lugansk glavni grad također proglasila odcjepljenje od Ukrajine.

Iako bi i taj put ikone bio skandal sam po sebi, povjesničari umjetnosti s kojima godinama surađujem oko istraživanja tragova i puteva kretanja umjetnina opljačkanih u Drugom svjetskom ratu, te s kojima godinama istražujem tajne oko tzv. Mimarine kolekcije, navode kako bi se možda moglo raditi o puno ozbiljnijem i većem skandalu.

Naime, voštani pečat, koji se nalazi na poleđini ikone, a koji označava kako se radi o ukrajinskoj kulturnoj baštini, nesporno je kako to stoji i na samom pečatu stavljen na ikonu u vrijeme SSSR-a. Međutim, povjesničari umjetnosti naglašavaju kako nakon 1945. godine u označavanju umjetnina nisu više korišteni ovakvi voštani pečati, te smatraju nespornim kako je pečat na ikonu stavljen prije 1945. godine.

Druga važna stvar je i to, kako navode moji sugovornici, da se ikona nalazila u privatnom ili crkvenom vlasništvu, u vrijeme SSSR-a ne bi imala ovu oznaku, tako da smatraju kako je nesporna i činjenica da se ikona nalazila u nekoj od muzejskih ili galerijskih, odnosno nekoj od državnih institucija na području Ukrajine, odnosno Luganska.

Treća važna stvar je činjenica da su kulturne institucije u Ukrajini nakon raspada Sovjetskog saveza, takve pečate zamijenile novim oznakama kulturne baštine tada samostalne Ukrajine. Pa se smatra potpuno nemogućim da bi ikona tridesetak godina nakon ukrajinske samostalnosti i dalje nosila pečat kulturne baštine SSSR-a, već i zbog pitanja pravnog slijeda, nego bi u tom vremenskom periodu ukrajinske vlasti u kulturi sasvim sigurno takav pečat zamijenile novom oznakom kulturne baštine Ukrajine, što i jest praksa u toj zemlji.

Slijedom navedenog dolazimo i do četvrte važne stvari u ovom međunarodnom kulturnom skandalu, koji bi mogao imati puno veće razmjere i posljedice od onog što se trenutno procjenjuje. Naime Lugansk je tijekom 1942. i 1943. godine bio pod nacističkom okupacijom. Osim njemačkim snaga koje su tamo boravile, na tom su području boravile i nacističke snage iz Rumunjske (uglavnom kao logističari), a što je posebno zanimljivo i ustaške snage iz tzv. „ndh”, točnije tzv. „hrvatska pomorska legija”. Također je zanimljiva i činjenica da je na području Ukrajine, ali i SSSR-a za umjetnine posebno zainteresiran bio Hermann Goering, te je općepoznata činjenica da je u vrijeme okupacije s područja SSSR-a nestalo više tisuća vrijednih umjetnina. Ono što posebno intrigira je dogovor Geoeringa i Siegfrieda Kaschea (de facto Hitlerovog guvernera Hrvatske) o transportu umjetnina s područja SSSR-a, preko tzv. „ndh”, nakon što je 1943. počelo povlačenje nacističkih snaga s područja Sovjetskog saveza.

Kako je ishod rata u to vrijeme već bio sasvim izvjestan, Goering i Kasche su navodno postigli dogovor o tome da se dio umjetnina iz SSSR-a, kojeg više nije bilo moguće logistički prebacivati na područje Njemačke, logistički zbrine na teritoriju tzv. „ndh”, pa nije nikakva tajna da su tako na Balkanu završile brojne umjetnine iz Rusije, Ukrajine, Bjelorusije, a najmanje dvije takve umjetnine pronašli smo tijekom naših istraživanja od 1992. godine do danas u zatvorenim pohranama tzv. „Mimarinih zbirki”.

Ovaj najnoviji slučaj tzv. „Dodikove ikone” zato otvara brojna zanimljiva pitanja i puno veći međunarodni skandal nego što su mediji i javnost uopće mogli pretpostaviti.

Postavlja se, naime, pitanje je li Dodikova ikona zapravo dio umjetnina koje su iz Ukrajine opljačkane od nacista tijekom 1942. i 1943 godine, nakon čega su po Goeringovom nalogu u dogovoru s Kascheom logistički zbrinute na teritoriji tadašnje tzv. „ndh”?!

To je glavno pitanje koje treba otvoriti ovaj najnoviji Dodikov međunarodni skandal.

Zato je potrebno dokazima odgovoriti na sporna pitanja.

Kako je Dodik stupio u kontakt s onima koji su imali u posjedu ikonu?
Gdje se ikona nalazila u trenutku kad ju je Dodik odlučio kupiti?
Tko su ljudi koji su prodavali ili „poklanjali” ikonu Dodiku?
Kako je ikona došla u posjed onih koji su je onda predali ili prodali Dodiku?

Potrebno je detaljno rekonstruirati put ove umjetnine, dakle Dodik mora odgovoriti vrlo detaljno na pitanja o vlasničkom i posjedovnom slijedu umjetnine.

Jer ukoliko bi se inicijalne sumnje stručnjaka pokazale točnim, da se radi o umjetnini opljačkanoj u Drugom svjetskom ratu, to bi značilo da se na crnom tržištu na Balkanu danas trguje krvavim nacističkim umjetničkim plijenom, i da visokopozicionirani političari na vlasti u balkanskim državama imaju pristup takvim tajnim i zatvorenim zbirkama, kao i pristup takvom tajnom, kriminalnom, crnom tržištu ovih opljačkanih kulturnih vrijednosti.

Uostalom, to ponovno otvara pitanje skrivanja tih umjetnina na Balkanu u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, kao i umiješanosti više država u skrivanje nacističkog ratnog plijena, u čemu je Hrvatska svakako među ključnim zemljama koje su desetljećima uključene u zataškavanje i skrivanje tragova umjetnina opljačkanih u Drugom svjetskom ratu.

Dodikova ikona ponovno aktualizira ovu priču i otvara novi trag krvavog nacističkog blaga i još uvijek skrivenih Goeringovih zbirki.