Kontinuitet Straha i Parking odbrana…

Milorad Dodik prebrzo troši načine za odgađanje ročišta. Sada je tražio izuzeće tročlanog Tužilačkog tima koji je podigao optužnicu protiv njega ali i četvrtog tužioca, koji je, naknadno, priključen timu.

“Kupio” je još nešto vremena a svoju odbranu nastavio da iznosi na parkingu, ispred zgrade Suda i Tužilaštva BiH, gdje su ga podržali mahom oni koji su postali milioneri za vrijeme njegove vladavine.

Dodik na raspolaganju za odlaganje glavnog pretresa ima još “bolest”, pa je očekivano da i to iskoristi a sve njegove prijetnje koje, uobičajeno, iznosi (otcjepljenje, zakoni usmjereni protiv BiH), su plitke, površne; Spinovi koji će mu se dodatno obiti o glavu, ukoliko krene u njihovu realizaciju.

Dodik se panično boji suđenja, još više njegovog epiloga a da je toliko siguran u sebe i ono što tvrdi, ne bi posezao za stalnim odgađanjima i odbranu iznosio na parkingu Suda, već u sudnici.

Posezanje za odlaganjem glavnog pretresa jeste njegovo pravo ali svemu jednom dođe kraj, pa će i tom vidu odbrane.

Ne postoji nikakva “zavjera” koja bi omogućila Dodiku da se izvuče od suđenja, iako su raznorazne “zavjere” u opticaju gotovo svakodnevno.

Razbijene su njegove najvažnije agenture, posebno oni koji su na sve načine pokušavali da ga vrate “u igru” ali im to nije uspjelo.

Dodik će, ako već nije, ostati sam.

Istina, postoji jedan način da Dodik izbjegne suđenje – da napusti BiH i Republiku Srpsku što on, kako tvrdi, neće učiniti.

Još je rano da bi se povjerovalo u njegove tvrdnje da neće pobjeći. Dodiku se, bar je to poznato, ništa ne može vjerovati na riječ.

Dodik bi, tokom iznošenja “odbrane”, garnirane primitivizmom bez presedana, mogao bar konačno da se odluči da li Sud BiH sudi njemu kao pojedincu (što je istina) ili Republici Srpskoj (što je neistina).

Dodik, svako malo, miješa ta dva narativa a oba ih je on promovisao, iako se sudi samo njemu zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnik za BiH.

RS je talac Dodikovih retrogradnih, antinarodnih politika i nažalost, biće to još neko vrijeme. Ne predugo.

Dodik će nastaviti da verbalno divlja, što je demonstracija potpune nemoći. Ruku na srce, ništa drugo mu ne preostaje ali je činjenica da je njegov strah od suđenja i onoga što ga čeka u vrlo bliskoj budućnosti mnogo mnogo veći nego što je to bio do 18.12. o.g. kada je zbog zloupotrebe položaja (čitaj – teških kriminalnih radnji), uhapšen predsjednik Suda BiH Ranko Debevec.

Dodik odlično zna da je funkcija Debeveca u državi institucionalno mnogo važnija od njegove, koju je oteo krađom izbora, te da hapšenje predsjednika Suda BiH svjedoči da više nema “ja tebi, ti meni” u mjeri u kojoj je to bilo do 18.12.2023.

Neće ta razarajuća, erozivna, prevrtljiva “politika”, prepuna kriminalnih dogovora, nestati preko noći ali je od suštinske važnosti da je sam vrh te grozomorne Piramide Zla, kojem pripada i Debevec, predsjednik Suda BiH ali i Dodik, počeo da se razgrađuje.

Sa Debevecom je uhapšen i Osman Mehmedagić Osmica, bivši direktor OSA BiH ali on je penzioner, iako vrlo, vrlo moćan i dalje zbog brojnih podzemnih veza koje ima. I to ne samo u BiH, već i izvan države.

Međutim, hapšenje predsjednika državnog Suda svugdje u Svijetu, pa tako i u BiH, jeste krunski dokaz da više nema onih koji su iznad zakona.

Iako će Dodik nastaviti da se ponaša kao da je iznad zakona, kao i pripadnici njegove kleptokratsko klijntelističke elite, on odlično zna da je taj period završen i to zauvijek.

I da se on, Dodik, vrlo lako može naći iza rešetaka, ukoliko nastavi sa dosadašnjim načinom djelovanja.

Debevec i Osmica će, izvan svake razumne sumnje, završiti u pritvoru, što je novi korak i udar na vrh Piramide zla koja je gotovo uništila BiH i protjerala iz nje stotine hiljada stanovnika. Dodik će, nakon što se to desi, dodatno da se zagrcne od straha.

U to nema nikakve dileme, kao što nema dileme da brojnima u BiH već dva dana, najmanje, venama kola ogroman strah a ne krv.

Naravno, Dodik će nastaviti da se, u narednih par sedmica, iživljava na slabijima od sebe, posebno nad ženama, što mu je “specijalitet” koji ukazuje da su mu mentalne performanse potpuno izopačene. Nasilje, ne samo verbalno, jeste njegov manir.

Najvažnije od svega je da se vrijeme trajanja tog bolesnog ponašanja i prostor na kojem ga upražnjava toliko smanjio da je Dodiku pretijesno u sopstvenom tijelu velikog zeca čija korpulentnost ga ne čini, mentalno različitim od kunića ili pak, malog zečića.

Kontinuitet straha je Dodikova jedina “politika”.

Slobodan Vasković