Kako je krenulo, za koju godinu neće biti nikoga… – PRAVDA ISTINA
AKTUELNOSTI POLITIKA REGION 

Kako je krenulo, za koju godinu neće biti nikoga…

Havarija na plus 13…

Ćaća u mene prije tri mjeseca slomio lijevi kuk. Ne mogu, vele doktori, da ga operišu, jer je srce slabo i ne bi izdržalo narkozu. Nakon dva dana pregleda i konsultacija otpušten je da se snalazi kako zna i umije sa slomljenim kukom, a ja i s njim i sa kukom.
Tri mjeseca kasnije zakazujemo kontrole. Ortopeda i kardiologa. Srce može na red tek drugog juna, nikako prije. Za četiri mjeseca. Do tada – mrtva kapa. Hodnici u podrumu Južnog krila puni kao da se dijeli vruća teletina.
Kod ortopeda su datumi bliži, ali je osoblje udaljenije. Na šalteru me dočekuje nervozna sestra koja veli od riječi do riječi ovako: „Odgovarajte samo ono što vas pitam, je l’ jasno?“. U razmjeni vatre ona dobija što je zaslužila, a ja datum kontrole. Sljedeća srijeda.
Varakam se da je moglo biti i gore. Potrošio sam tri sata ni na šta, ali mogao sam i dva puta više.
Moglo je nešto i da pada. Bar je napolju ugodnih plus 13.
Čekam taksi i mislim o onome što sam vidio. Beskonačno čekanje i histerične šalteruše.
Srećom nema gripa. Za sada.
Stiže stara, ofucana „dacia“. Sjedišta davno presvučena, mijenjač do pola oguljen. Taksista umoran. proćelav. Vuče pedeset i koju. Zna me od ranije, pa pita hoću li kući. Hoću, odgovaram, slomili me doktori i sestre, nemam volje za pješačenje.
Znaš, počinje on, meni samo da je naći nešto pošteno da radim.
A što samo pošteno, pitam ga ja.
Ne mogu se sad navikavati na nepošteno. To se mora ranije. Nemam ja sad prste za taj posao. 
Ja bih sad išao bilo gdje da ima pošteno.
Bilo gdje… 
Da mi neko kaže sad: U Sloveniju – u Sloveniju. Ili u Austriju.
Samo da se pošteno radi. Ljudski. 
Sutra bih se okrenuo. Sutra. 
Sad sam u takvim godinama da nisam stigao ni tamo ni ovamo.
Sad je 52 godine meni i to…
Ovo ovdje je sad nula…
U Banjaluci je taksi nula…
Ne možeš ti ovdje raditi kad narod oko tebe nema para.
Razumiješ?
Ja bi volio da svi imaju pune džepove para. Onda bi imao i ja. 
Svako da mi da po jednu marku i ja danas gospodin. 
Razumiješ?
A ovdje…
Sad ćeš vidjeti, ovdje kod „Sirana“… Zaustavljaju. Pet policajaca.
Samo pišu kazne.
Znači od čega država živi? Od kazne! Jebeš takvu državu!
A da idem ja sad voziti kamion u 52… Kasno je…
U ovim godinama se maltene prestaje voziti, a ne da počinješ raditi.
Ovdje trenutno ne pije vode ništa…
Evo, jesam ti rekao?!
Četvorica stoje, peti nekud utekao…
Lijepo vrijeme, pa izašli…
Evo čitam u novinama kako je otkrilo one što su uzimali pare za radare.
Jesi čit’o?
I biće nikom ništa…
Nećeš više raditi u Rudarskoj, sad ćeš raditi u Budžaku!
Kakve to veze ima?
Isto ti – sad nećeš biti dopisinik ovih novina nego nekih drugih!
Kakve veze ima kojih novina? Dobijaš platu i to!
Ti napisao članak i jal ga dao Marku, jal ga dao Janku!
Sve se čita…
Kako je krenulo, za koju godinu neće biti nikoga…
Samo gledaj…
Nema, a ne treba!
To je kod nas – nema, a ne treba!
A šta ćeš…
Tako nam je ovdje…
Ko nam je kriv kad smo se zadesili ovdje…
U pravu je, velim sebi kasnije, onaj koji je rekao da život nije nužno u Andriću i u Hegelu. Sve možeš da saznaš od piljarica i polivača. Ili, recimo, od taksista…

Goran Dakić

5 PREGLED (A)

POVEZANO

Leave a Comment