„Kad su došli po komuniste, ja sam ćutao, jer nisam komunist. Kad su došli po Jevreje, nisam se pobunio, jer nisam Jevrej… Kad su došli po mene, više nije bilo nikog, da se pobuni!“…

Ovako je pisao, prije više od 70 godina, njemački sveštenik Marin Nimeler. Mnogi koji već decenijama, sa zebnjom, citiraju ove stihove, jer imaju ozbiljnih razloga za to, ni ne znaju da su oni – autobiografski. Nije to nesretni sveštenik izmislio, nego je proživeo, i to na najokrutniji način. Nimeler je, naime, kao Nijemac, hrišćanin i „arijevac“, godinama vjerovao da je Hitlerov Treći Rajh najbolji od svih svjetova. Kad je počeo da sumnja i svoju sumnju javno izrekao završio je u konclogoru Dahau.

Treba li danas, u Republici Srpskoj, podsjećati na Nimelera? Treba. I podsjećaju pametni, hrabri, čestiti ljudi, nije da baš svi ćute. Ali, ćuti većina.

Ćutljiva većina pobjeđuje na izborima, daje legitimitet sili i nepravdi, uči djecu da se „šut s rogatim ne bode“ i da je ćutanje zlato.

Ćutljiva većina preskače sadržaj, kad ovi drugi, malobrojni, upozoravaju da Republika Srpska uništava samu sebe, tjerajući svoje sinove i kćeri da je, kako reče profesor Đorđe Vuković, počnu doživljavati kao neprijatelja sopstvene budućnosti. Pa budućnost traže negdje drugdje.

Jedan je život!

Ćutljivoj većini ovakve riječi remete idilu, pa ćutljiva većina prebacuje program na rialiti i  pristaje, bez roptanja i propitivanja, da porodicu, umjesto na tradicionalnim nedjeljnim i slavskim ručkovima, okuplja na skajpu.

I sve bi to prošlo da su vlastodršci bili malo strpljiviji, da su ostali vjerni metodu tihog i upornog „kuvanja žabe“. Ali, nisu. Pa Crkva, umjesto da, shodno Hristovom učenju, iz hrama istjera trgovce, tjera vjernike iz porte. A Republika se ozbiljno uhvatila pendreka.

Obruč represije se toliko steže da se čak i oni najćutljiviji, oni koji uporno okreću glavu i „gledaju svoja posla“, sve češće zapitaju: „A šta ako dođu po mene?“ Ili su već došli.

Milkica Milojević