IZGLADA DA ĆEMO SE ĆERATI JOŠ – PRAVDA ISTINA
AKTUELNOSTI POLITIKA REGION 

IZGLADA DA ĆEMO SE ĆERATI JOŠ

Kada danas Dodik i reformu odbrane dovodi u pitanje, onda vrijedi razmisliti aludira li on svjesno na novi rat ili samo pokušava izboriti političku bitku za apsolutnu vlast u RS-u…

 

Ako je i od Dodika, previše je: najnovije prijetnje isporučene iz studija RTRS-a Bosni i Hercegovini nemaju više nikakve veze sa Sporazumom koji je potpisao sa Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem već su klasični ultimatum koji je smjestio u rečenicu Ja sam spreman da idem do kraja! Gdje je kraj? I dokle je zaista Milorad Dodik spreman ići? U Dnevniku plus svoje partijske televizije, kazao je kako njemu treba da “ovaj narod shvati šta ja hoću”, a hoće da dokaže kako je Bosna i Hercegovina neodrživa uprkos tome što “svake tri godine dođu neki stranci da je održe na životu”.

Da li to znači da on čeka da tih stranaca ne bude, kako bi svirao kraj? I može li taj njegov obećavajući kraj proći bez novog prolivanja krvi, bez smrti kojom tako olako kalkulira objašnjavajući kako su Bošnjaci lagali da su ih Srbi pobili 300.000 što nije istina, kao što nije istina da su toliki ubijeni u Srebrenici?

Priča o godišnjem nacionalnom planu za aktivaciju MAP-a, koji je prvo proglasio bošnjačkom izmišljotinom, konačno je dobila i obrazloženje: lider SNSD-a, naime, ANP osporava zbog toga što se zove “nacionalni”, a u Ustavu BiH piše da je ona zemlja tri naroda i da je čine dva entiteta. Zbog toga, kaže, ne može biti nacionalni plan, jer ovdje žive tri nacije. Matthew Palmer će proći, kaže Dodik, prošli su i Cormackova i Raffi Gregorian, objašnjava, slavodobitno se hvaleći kako su mu američke sankcije usluga jer, naime, ne mora slušati tamošnje zvaničnike, pošto je već riješio da on bude taj koji će Republici Srpskoj vratiti ono što su joj oni oduzeli – vojsku su nam uzeli, veli on.

Pa ipak, sutra nema razloga za brigu: na sjednicu Predsjedništva BiH on će doći, iako mu je jako teško ići tamo, složena je situacija, on najradije ne bi dolazio u Sarajevo (za sve one koji se brinu da se Dodik trucka domaćim lošim putevima, malo podsjećanje: njegova su vozanja helikopterskog tipa, zbog čega je i prisvojio helikopter Vlade RS-a, namijenjen hitnim slučajevima). Tako će se Dodik i sutra žrtvovati, doći na sjednicu, na kojoj ANP neće biti usvojen, a vjerovatno ni Zoran Tegeltija neće biti imenovan za mandatara Vijeća ministara, kaže on, obećavajući istovremeno da će Sporazum koji su potpisali trojica lidera – SNSD-a, SDA i HDZ-a BiH – ostati na snazi do 5. septembra. Ko je zaista ovdje lud, s obzirom na to da Lars-Gunnar Wigemark koji je i kum ovog dogovora, nije nimalo zbunjen i očito podržava ovakve Dodikove istupe – da je drugačije, makar bi u petak, nakon najnovijeg druženja s Dodikom na Jahorini objasnio detalje Sporazuma i svoju ulogu u njemu.

Do sada smo od Wigemarka čuli samo ono što su na svoje načine rekli i Čović i Izetbegović, ali i ministrica obrane BiH Marina Pendeš: ANP je tehnički dokument i ne predstavlja nikakav poseban politički iskorak, s obzirom da je dio važećih zakonskih rješenja BiH. No, prije nego je ugostio Wigemarka, Dodik se na Jahorini družio s ruskim ambasadorom u BiH Petrom Ivancovim.

Nakon tog sastanka obojica su izašli pred novinare, prvi da po ko zna koji put od svog potpisa na Sporazum kaže da ANP nije stavka u Sporazumu (poštivanje zakona jeste), drugi pak da nam objasni kako se on – za razliku od nekih svojih kolega ambasadora – ne miješa u unutrašnje stvari BiH pa odmah potom objasni svoje viđenje Sporazuma. Toliko o nemiješanju.

Nema dilema, i Dodik i Ivancov ne kriju potrebu da se referiraju na intervju već pomenutog Palmera, dat prošle sedmice Glasu Amerike. Američki zvaničnik zadužen za ove krajeve objasnio je zašto je važno da BiH pošalje Godišnji nacionalni program (ANP) u Bruxelles kako bi mogla biti partner NATO-u u promovisanju reformi u odbrambenom i sigurnosnom sektoru. NATO će pomoći BiH da ojača svoje sposobnosti u ovim vrlo važnim područjima, rekao je Palmer, uvjeren da će se tako olakšati napredak BiH ka članstvu u EU. Ističući komplementarnost reformi i naglašavajući ranije donesene odluke naše zemlje, Palmer se javno ponadao da Dodik neće zadržati tvrdokornu retoriku i u pitanje dovesti nadležnosti koje su davno prije usaglašene (i sa SNSD-om, treba podsjetiti). Dodik je – vidjeli smo – uzvratio prijetnjama reformi odbrane, jednoj od onih koja je u BiH najjednostavnije, najbrže i najefikasnije provedena i to bez ikakvih političkih trzavica iako se radilo o stvaranju Oružanih snaga BiH od vojski koje su nekoliko godina ranije ratovale. Kada danas Dodik i tu reformu dovodi u pitanje, onda zaista vrijedi razmisliti aludira li on svjesno na novi rat ili samo svojim opasnim prijetnjama pokušava izboriti svoju političku bitku za apsolutnu vlast u Republici Srpskoj? Tim prije što Dodik nimalo ne krije da unaprijed odbacuje mogućnost baš svakog dogovora u kome SNSD ne bi učestvovao.

Onaj ko se toliko poziva na Dayton, morao je do sada naučiti da šest SNSD-ovaca (sa sve Stevandićem) ne mogu biti nikakva demokratska većina u Parlamentu od 42 poslanika, pa čak i kada mu se dodaju i dva pridružena člana iz RS-a ta brojka dobacuje jedva do osam. HDZ recimo ima skoro jednak uspjeh SNSD-u u izbornom rezultatu na državnom nivou, SDA sama ima devet poslanika: zato se, valjda, SNSD, HDZ i SDA i dogovaraju o vlasti, da bi je zajedno formirali, a nisu za okruglim stolom na kome debatiraju o željama i političkim ambicijama pojedinaca. Ili ipak jesu?

Palmer se nije bavio brojkama, ali jeste pohvalio volju trojca da Sporazumom konačno, nakon 10 mjeseci, uđe u proces formiranja vlasti, pohvalio je i spremnost na kompromis, čak izrazio nadu da će se trojka u Predsjedništvu BiH saglasiti oko puta naprijed koji svima odgovara. U politici je važno da ljudi odrede svoje stavove, iznesu ih i zatim pregovaraju o kompromisu, objasnio je, ostavljajući BiH odluku o brzini i opsegu angažmana s NATO-om. Analitičari su to pročitali kao prihvatanje “reducirane” opcije ANP-a, no šta je tu naljutilo Dodika? Palmerovo objašnjenje da ne vjeruje kako se prijetnjama pomaže stvaranju političke klime kompromisa i dogovora? Ili onaj dio o retorici koja je “beskorisna jer stvara političku klimu u kojoj imate pobjednike i gubitnike, a ne priliku da svi dobiju dio onoga što žele”? Možda zaključak da su BiH mnogo više od Daytona 2 potrebne reforme, kako političke tako i ekonomske? Ili je naprosto riječ o tome da Dodika nije naljutio Palmer – ma koliko o njemu govorio – već Ivancov, koji mu je gledao u zatiljak dok je bljuvao vatru i po SAD-u i po BiH i po NATO savezu?

Da nam reforme trebaju znamo valjda i sami, znamo evo i šta će biti na sutrašnjim sjednicama Predsjedništva BiH, a jedino što ne znamo jeste koliko daleko je taj kraj kome stremi Milorad Dodik i do kojeg je spreman ići. Da li taj kraj znači novih sto hiljada mrtvih? Ili je zaista Dodikovo podsjećanje da su NATO bombe bacane i po BiH – da bi se zaustavio rat – puka retorika? Ako i jeste, onda se naglas mora reći da je preopasna, jednako kao i Dodikovo ubacivanje u priču “crnogorskog i makedonskog scenarija”? Da li njime prijeti on ili Ivancov? I je li to taj kraj kojim Dodik obećava brisanje granice na Drini? Šta god bilo, ništa od pobrojanog jedino nije politika, već prijetnje novim ratom. Ako je to cilj, onda zaista postaje savršeno jasno zašto se Dodik toliko opire i ANP-u i NATO putu BiH: sa aktiviranim MAP-om, NATO dodatno garantira mir na ovim prostorima. Zar smo zaista u fazama kada ga političari tako bezobrazno odbacuju? Zbog sebe ili zbog reformi koje su u ovoj zemlji neophodne svima, svejedno je. U ovom času Dodika zdušno – osim Ivancova – podržava Predrag Ćeranić, takozvani analitičar, a u zbilji jedan sijač zla koji ne krije žal za Miloševićevom Srbijom. Na opasnost takve politike ovih dana javno upozorava i Vuk Drašković svjestan koliko je novi rat ozbiljna prijetnja, pa makar ona značila i ostvarenje Dodikovih ideala da nastavi tamo gdje je Slobodan Milošević stao.

Oslobodjenje.ba

POVEZANO

Leave a Comment